Kaj? Ako ste iz Zagreba, Međimurja, Hrvatskog zagorja, Varaždina ili Podravine, taj ste izraz čuli nebrojeno puta. Kajkavština je jedan od raširenijih dijalekata u Hrvatskoj. Pa ipak, zanimljivo, više od pola desetljeća nije snimljen film na kajkavštini, a drugi su dijalekti, napose dalmatinski, itekako prisutni. Posljednji film bio je kultni "Tko pjeva zlo ne misli" ("Ak si ja ‘oću popit gemišt, to je moja privatna stvar).
E, pa čini se da se povijest mijenja. U režiji Gorana Dukića snimljen je kajkavski film "Nosila je rubac črleni", romantična, ali apsurdna komedija prožeta kajkavštinom i osebujnim humorom. Narator je tako sam Isus Krist, a on, složit će se mnogi, ima što reći.
Junaci filmske priče
Na scenu stupaju glavni junaci naše priče, legendarni bend Cinkuši. Teško ih je jednoznačno opisati, neki kažu da su etno sastav, drugi da su rokeri, no svakako im je zajednička ljubav prema kajkavštini, narodnim popevkama koje uspješno pretvaraju u hitove te ostavštini. Tako su prikazani i u ovom hit filmu u kojem glume, moglo bi se reći, sami sebe. Gitarist Nebojša Stijačić otkriva nam kako je došlo do suradnje.
- U nekom prošlom vremenu, čak ne znamo točno kad, kontaktirala nas je Sandra Antolić: Radit ćemo film, imam scenarij, vi ćete biti zaduženi za mjuzu, pa ipak, riječ je o kajkavskom kraju, tu ste doma, ne? Napisala sam i songove…
- Dapače, more! - odgovorili su dečki pa kažu da je proces od prvog poziva koji ih je oduševio pa do zadnje faze i premijere filma bio dugotrajan.
- Kak‘ to već biva, film se nije počeo snimati na vrijeme, nedostajala su sredstva, prošlo je opet neko vrijeme, sve je stalo. Nakon toga opet dragi susreti i sastanci s redateljem filma Goranom Dukićem i producenticom Ninom Petrović… Pa se konačno pokrenulo u ludo doba korone, kad je odlučeno; idemo u akciju. I krenuli smo. Dok je svijet glazbe ‘zapel‘ u limbu, nas je zapal super zadatak u koji smo uronili naglavačke - govori nam Nebojša.
Ništa intrigantno
Osnovani su 90-ih godina prošlog stoljeća, no i nakon gotovo tri desetljeća, i dalje su svježi, okupljaju sve generacije pa ne treba sumnjati u to da će njihova glazbena podloga itekako utjecati na "Nosila je rubac črleni", koji je već osvojio publiku. Tihomir Kruhonja (kontrabas), Mirko Radušić (akustična gitara), Igor Barić (violina), Nebojša Stijačić (električna gitara), Natalia B. Radušić (mandolina), Marko Meštrović (bubnjevi) i ostali odlična su glazbena, darovita ekipa koja iz popevki, ali i vlastitih skladbi uvijek izvlači nešto novo i kreativno, a sad su se okušali i na filmu. Pitamo ih kako su reagirali kad im je rečeno da će u komediji narator biti baš Sin Božji, što se uistinu rijetko viđa na hrvatskom filmu. Intrigantno, konzervativno, komično?
- Mi to nismo doživjeli nimalo intrigantno ni kontroverzno. Može se reći da je pomalo nadrealna situacija. Imate lika koji sve zna i kuži i lijepo vas vodi kroz priču, kaj ćeš bolje? - u svom će stilu popularni Cinkuši.
Primjećujemo da, za razliku od dalmatinskog dijalekta, kajkavski sve više izumire u filmovima i serijama. Ako se i pojave, nerijetko su to uloge priprostih Zagoraca, nerijetko i predmet ruganja, ili pak zagrebački "kaj", koji se opet ne može mjeriti s izvornom kajkavštinom zbog utjecaja drugih jezika, napose njemačkog. Pitamo Nebojšu Stijačića zašto je to tako. Kajkavštine nema na filmu, nema u serijama, sve rjeđe je možemo čuti i u kazalištu. Kaj se događa?
"Kod Žnidaršića"
Zadnji film na kajkavskom snimljen je prije 50 godina, a mnogi kritičari svrstavaju ga među najbolje hrvatske filmove svih vremena - "Tko pjeva zlo ne misli". "Ak bum si ja štel popit gemišta, to je moja privatna stvar", legendarna je rečenica koja se i danas rado izgovara "Kod Žnidaršića", odnosno u kafiću Pod starim krovovima nadomak zgrade Vlade i Sabora.
- Trebalo bi reći da Hrvatska ima tri službena narječja, koja su predivno jezično bogatstvo. Tu su i k tome pripadajući različiti mentaliteti. Možda kajkavci nisu dovoljno probitačni u odnosu na ostale. Cinkuši u filmu glume seoski bend koji svira na svadbama pod nazivom Črni biseri - objašnjavaju nam.
Kakve su prve reakcije, što ste sami pomislili kada ste pogledali film, pitamo.
- Dok smo radili, dobivali smo kratke inserte iliti ficleke, kako je već trebalo podložiti; za song za koji je u startu bio zadužen bend ili za glazbenu podlogu u režiji i pod dirigentskom palicom Marka Firsta. Mi smo se dobro zabavljali stvarajući glazbu, a cijeli film smo pogledali s filmskom ekipom kad je sve bilo gotovo. Bio je to uistinu dobar osjećaj - kažu.
Redatelj Dukić izrekao je jednu simpatičnu stvar u intervjuu u povodu izlaska filma, kako se u Zagorju ne smatra grijehom ako se svećenik zaljubi u seosku djevojku. Pa i on je čovjek. Cinkuši su uvijek duhoviti, pa eto što oni misle o tome.
Divna iskustva
- Bolje da se zaljubi u djevojku nego u Jožeka kaj čuva krave na paši. I svećenici su samo ljudi koji su grešni, ali dragi Bog sve oprašta. Na našu opasku da su Cinkuši etno, rock pa i pank, posebno kad su stihovi u pitanju - kratko kažu - i mi smo samo ljudi, aludiravši time da im se lako prilagoditi svim uvjetima pod uvjetom da je zastupljen njihov omiljeni kaj.
No, nije im ovo prvi susret s redateljima. Tijekom godina zagrebli su, kažu, u kazalište, plesne predstave, animirane filmove i igrani film.
- Divno je to iskustvo, stekli smo puno poznanstva, a upoznali i neke drage suradnike koji su u međuvremenu postali i prijatelji; a prijatelja nikad preveć! - kaže Nebojša.
‘Nekaj si gruntaju‘
Iako su na sceni više od tridesetak godina, neumorni su i uvijek "nekaj gruntaju kaj bi se još moglo delati". Ali, planove zasad skrivaju "kakti zmija noge".
- Nadamo se da bumo poživeli još tolko da stvorimo dobre projekte i iznenadimo sami sebe, a ideja ima pregršt. Jesenska sezona? Kažu da su vinogradi dobro rodili, berba je bila izdašna, to nam je sad najvažnije (smijeh). O koncertima ćete biti obaviješteni pravodobno - govore.