Na bajkovitu Ljetnu pozornicu Tuškanac stiže Josipa Lisac. Njen nastup će biti jedinstveni spoj glazbene umjetnosti i ljepote prirode, pa i ne čudi što su ulaznice za oba koncerta, 1. i 5. lipnja, planule još prije dva tjedna.
- Donijet ću pred publiku sve ono što imam i što jesam. I uvijek tako donosim. Za mene je pozornica svečanost i pokušavam se upravo tako odnositi prema publici. Jer, na svakom koncertu su oni koji me godinama prate, a dolaze i mnogi mladi, novi ljudi koje još nisam upoznala. A želim ih upoznati i šarmirati. Zato se prema svakom nastupu odnosim s punom odgovornošću, s puno ljubavi, a ljubav je s jedne i s druge strane golema, to je jedna primopredaja. Usudila bih se reći da svaki put uzajamno stvaramo jednu posebnu večer, i to mi je zapravo najljepše tijekom koncerta svih ovih godina - objašnjava nam Josipa Lisac uoči zagrebačkih nastupa.
Za svaki od svojih izlazaka pred publiku kaže kako je imao ono nešto, jedno posebno ozračje, magičnost, mističnost.
- Moji koncerti se slušaju. To nije euforija, to je tišina i u toj tišini se sve sluša i prati, svaki ton, vokalni i instrumentalni. Nemam taj običaj da ljude zovem "hajmo sada svi", grozim se toga. Mojoj bi publici takvo što čak i smetalo jer i oni ulaze u svoj svijet kroz pjesme, svatko u nekoj pjesmi pronalazi nešto, svoj život, sebe, neki trenutak, baš kao i ja - govori jedna od najvećih glazbenih umjetnica na ovim prostorima.
A što se tiče Ljetne pozornice Tuškanac, gotovo će zvučati nevjerojatno, ali Josipa Lisac, iza koje je više od pola stoljeća karijere i fascinantni glazbeni katalog, na njoj će nastupiti prvi put.
- Ljetna pozornica se rodila 1954. i zatvorila 1970. kada sam još bila na početku svoje glazbene karijere, da bi se ponovno obnovila 2012. i koncertno proradila 2015. godine. A gledajte, ja imam koncerte posvuda i nisam dosad stigla - uz smijeh uzvraća Josipa Lisac. No, silno joj je drago što napokon i tamo stiže i nada se da će vrijeme biti dobro jer ipak je to pozornica na otvorenom gdje ste prepušteni na milost nebu.
A koliko je za umjetnika bitno mjesto na kojem nastupa?
- Prostor kao prostor, on govori tek kada u njega stigne artist koji donosi sadržaj i način na koji ga on donosi. Dakle, ovisi o tome tko je u njemu. Vi zapravo iz svakog prostora možete napraviti pozornicu, muzej, no nešto može postati najobičnija, razvratna dvorana jer je takav sadržaj - ističe.
Kad već pričamo o mjestima i koncertima, otkriva kako su za nju oni intimniji nastupi ujedno i teži, a tijekom karijere imala je sve moguće kombinacije.
- Od nastupa pred 80 ljudi u opatijskoj Villi Angiolini, što je bila čista fantazija jer je publika odmah tu do tebe u toj prekrasnoj palači, do dvoranskog koncerta s 4000 ljudi, no u konačnici bitno je samo da se dogodi ta primopredaja poštovanja, ljubavi, odgovornosti. Ljudi dolaze s velikim poštovanjem, razumiju to što se stvaralo godinama, zavoljeli su, to je velika stvar. I dandanas sam im zahvalna na tome poput mlade djevojke na početku karijere i nikada to nisam uzela zdravo za gotovo. I s godinama sam sve odgovornija jer kada sa suprotne strane vidite to poštovanje, ono u vama izaziva još veću odgovornost i pitanja hoću li biti dovoljno dobra, hoće li oni biti dovoljno sretni - otkriva Josipa.
Nakon svih tih godina na sceni vi se to pitate?
- Da, tako je nakon svih godina i mislim da tako mora i biti. Ja sam zapravo privilegirana jer glazba je moj život, ja s njom živim. Predana sam tome i kamo god idem, nosim tu strast u sebi. I nema to veze s godinama, to ima veze sa mnom. To znači da si se predao tome, da ti živiš glazbu, a ne da je ona posao. S druge strane, naravno da mi je glazba i egzistencija, ali u mojoj glavi to nije tako posloženo. Ja ne bih mogla živjeti bez nje, odnosno ne znam kako ću živjeti jednoga dana, no to nije važno. Poanta je da živiš i nosiš tu glazbu kamo god ideš ili ne ideš, glazba je s tobom. Ona je ovdje u mojoj kući, ona je sa mnom kada izađem među ljude, kada idem u dućan i, naravno, kada izlazim na svoj koncert. Glazba je sa mnom, ja sam ta glazba, ja je nosim - navodi umjetnica.
Osim toga, svoje koncerte doživljava i kao izlaske jer kada je netko pita kamo izlazi, ona mu odgovara - na svoj koncert. Netko ide na domjenke, netko u posjete ili restorane, a ona se, kaže, "zrihta" i izlazi na svoj koncert.
Cijeli život joj se vrti oko glazbe i odgovornosti prema njoj, pa nastoji biti jako disciplinirana. Prije koncerta se trudi da ne ide kasno spavati, ali i da previše ne razgovara kako joj se to ne bi odrazilo na glas.
- Da, to je disciplina u kojoj mogu popustiti malo, ali zbog toga odmah dobijem po prstima - odgovara.
No, koliko god strateški planirala sve, vodeći se, primjerice, činjenicom da je alergična na brezu i ambroziju, ove godine cijeli ožujak i travanj nije bila dobro. Kako je vjerojatno i zbog klimatskih promjena breza produljila cvat, Josipa je morala prolongirati svoj nastup u Koprivnici. Koncert u Opatiji 6. ožujka i onaj 29. travnja u Sarajevu uspjela je održati.
- To razdoblje bilo mi je agonija, raspad na sve strane. A ja sam se cijelo vrijeme upjevavala da ne dođem u onu pauzu od pet dana, iako sam silno kašljala, baš ružno. Četiri puta sam se cijepila protiv korone, razlog je na prvome mjestu bio da zbog korone ne kašljem i onda mi se dogodila ta "zločesta" breza - otkriva Lisac. No, vratila se u formu pa je početkom svibnja odradila odgođenu Koprivnicu, 15. svibnja nastupila u beogradskoj Kombank areni, a potom gostovala na riječkom jazz koncertu Zvjezdana Ružića koji je obradio pjesmu "Da li sam ti ikad rekla da te volim" njezina voljenog Karla Metikoša i Alke Vuice.
Nakon zagrebačkog Tuškanca slijedi joj Banja Luka, pa Vinkuran, fantastičan kamenolom od čijeg je kamena sagrađena pulska Arena, a potom koncerti na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila i u Međugorju.
- A onda će doći ambrozija pa ću napraviti pauzu do kraja rujna i otići u Cittanovu (Novigrad, op. a.), na svoje more, a planiram tamo otputovati i sada u lipnju - govori glazbenica. Istodobno ima i pregovore za veliki koncert u Ljubljani i premda puno radi i stalno je u pogonu, nastoji da taj pogon ima smisla.
- To je tempo koji sam si odredila zajedno s mojim promotorom Marijem Grdošićem. Odlučili smo da neće biti stampedo, euforija, jer koncertima uglavnom prethode putovanja, a ta putovanja su teška, ponekad budu napornija nego sami koncerti. Zato sam ja napravila jedan ritam u kojem mogu normalno disati, a ne da imam kampanjski ritam, kaotičan, to ne volim, niti sam takav tip, niti imam takve nastupe. Moji koncerti su glazbene igre kroz sve te pjesme i konstantno i permanentno ažuriranje svih tih pjesama - ističe Josipa Lisac koja i sa svojim pjesmama, od kojih su neke nastale prije 30, 40 godina, nastoji ostati suvremena, moderna, u skladu s vremenom.
- Promjene su potrebne cijelo vrijeme, da pjesma ne ostari, da bude uvijek živa, da bude njegovana, kao da govorimo o ženi. Dakle, moram se brinuti za nju. To sam nadugačko i naširoko objašnjavala, neki su me razumjeli, neki nisu, a onda sam samo rekla ažuriram se svako malo. I onda su svi sve shvatili - uz smijeh kaže Lisac.
No, iz njezinih se riječi jasno iščitava da bi joj izvođenje pjesama na uvijek isti način bila smrtna dosada. I zato se trudi da one nikada ne budu iste, baš kao ni njezini dvosatni koncerti, koji su, među ostalim, zbog toga dosta teški.
- Moja set-lista nije dugačka, ja na njoj nemam 30 pjesama. Puno je tu improvizacije, mi nemamo probe prije nastupa, nego se na sceni uvijek događa nešto što se nije dogodilo na prošlom koncertu i ne znamo hoće li se dogoditi na sljedećem. Hvata se taj trenutak koji je najljepši i najvažniji, osjeća se sloboda stvaranja, i vokalna i instrumentalna. Imam izvanredne glazbenike i uvijek govorim da volim biti u društvu vrhunskih umjetnika kako bih i ja bila što bolja. Zato će uvod u neku pjesmu možda biti odsviran potpuno drugačije jer sam kolegi glazbeniku dala do znanja da nas malo iznenadi, publiku, sebe, mene. Uostalom, ja ne dolazim na svoj koncert da izvedem, kopiram ono što ljudi imaju na CD-ima ili kako su me čuli prije dvije, tri godine. Dopustite da budem drugačija.