Onog trenutka dok sjediš i pišeš pjesmu, baš nitko ne zna njen domet. Ni autor, ni onaj tko ju je prvi put čuo, kao niti onaj koji ju je prvi otpjevao.
I zato mi je teško odgovoriti na pitanje da li sam ratne 1991. godine, dok sam u kolovozu pisao prve stihove i taktove “Moje domovine”, mogao naslutiti kako će upravo ta pjesma postati neslužbena himna Domovinskog rata i kako će se dvadeset i devet godina kasnije oformiti novi Bend Aid koji će tu pjesmu ponovo otpjevati - kaže Zrinko Tutić, autor “Moje domovine”, legendarne pjesme koja će se s novim izvođačima i u novom aranžmanu zaoriti 6. ožujka na HRT-u, u sklopu gala večeri dodjele nagrada Zlatni Studio.
U godini kad Hrvatska predsjeda Vijećem Europe skupit će se ponovo naši najkvalitetniji i najpopularniji glazbenici kako bi još jednom, svi zajedno, zapjevali u Band Aidu. Ne želimo previše otkrivati, ali reći ćemo vam da će u remaku “Moje domovine” 6. ožujka na svečanoj večeri u izravnom televizijskom prijenosu koji režira Ivan Miladinov pod paskom glazbenog producenta Ante Gele sudjelovati proslavljena glumica Zrinka Cvitešić, maestro Ivan Repušić, ali i slavni nogometni trener Zlatko Dalić.
Nova energija
- Ja neću doći jer se bojim da bi me svladale emocije dok slušam remake “Moje domovine” koju će otpjevati jedna nova generacija, s jednom novom energijom - priznaje Zrinko Tutić, koji je inspiraciju za ovu pjesmu dobio u ljeto 1991. godine, dok se s mora vraćao za Zagreb.
- Dok sam sredinom kolovoza vozio po autoputu, kojim sam iz Banje Luke putovao s mora prema Zagrebu, vidio sam kolonu tenkova i avione koji su ih nadlijetali u brišućem letu. Ta slika bila mi je okidač, ali pjesma se u meni rađala i prije dok sam slušao vijesti o ratnim napadima, razaranjima, ubijenim i prognanim ljudima. “Moju domovinu” naposljetku sam napisao u dva-tri dana. Skladam li i inače tako brzo? Ovisi. Kad znaš kuda ćeš, kako ćeš i zašto, onda brzo radiš - kaže Tutić, koji je nakon zadnjeg tona pustio pjesmu da “prespava”. A onda je jedne večeri svratio do svog susjeda, pokojnog Arsena Dedića.
- Arsen je, volim tako reći, bio prvi lektor ove pjesme. Popravili smo par sitnica. Na primjer, kako sam ja “Moju domovinu” zapravo napisao u jednom dahu, prvotni stih glasio je. “Pjesma puca, kamen putuje”. Arsen je odmah vidio da puno bolje zvuči obratno: “Kamen puca, pjesma putuje” - prisjeća se Tutić koji je potom refren pjesme, kako kaže, dodatno peglao sa svojim prijateljem Rajkom Dujmićem. Nakon toga, uz odobrenje urednika Vojina Kundića i Siniše Škarice, Tutić odlazi na HRT, uredniku Miroslavu Liliću, koji je s Marijom Nemčić bio kreator programa “Za slobodu”. Lilić daje punu produkcijsku podršku, a čuveni menadžer Vladimir Mihaljek Miha prvi predlaže formu Band Aida.
Lista pjevača
- Dečki su se složili i rekli da bi to moglo otpjevati dvadeset ljudi. Ja sam im kazao: “Dvadeset? Ni slučajno! Ova pjesma ima takvu moć da je mora otpjevati najmanje 150 ljudi!” I onda sam krenuo zvati Olivera Dragojevića, Terezu, Jasnu Zlokić, Stavrosa, Mišu Kovača, Vladu Kalembera, Zvonka Špišića, Ivu Robića, Severinu, Davora Gopca... Htjeli smo da tu pjesmu otpjevaju glazbenici svih žanrova i svih generacija kako bismo pokazali da svi mislimo isto. Je li bilo teško dobiti sve te zvijezde u tonski studio? Ne! Svi su odmah pristali i shvatili da je to naš spontani odgovor na rat i razaranje. Uvijek je to tako: što si veći pjevač, to si jednostavniji čovjek - ističe Mihaljek.
U projekt se potom uključuju aranžer i producent Nikša Bratoš, kantautor Hrvoje Hegedušić i Želimir Babogredac, današnji direktor Croatia Recordsa. Koje su im asocijacije na te dane?
- Uvijek je lijepo sjetiti se vremena kada se stvarala glazbena povijest, a nitko od nas nije imao ništa drugo na pameti osim da profesionalno i s ljubavlju učinimo za Hrvatsku ono što najbolje znamo, da snimimo i produciramo dobru pjesmu. Svatko u timu je imao svoj zadatak, Zrinko i Rajko radili su melodiju i glazbu, Zrinko se brinuo o tekstu i konzultirao se s Arsenom, Nikša je osmišljavao aranžman i planirao zvuk engleskog roga za uvod, Hrvoje Hegedušić i ja postavljali smo tehničke preduvjete za tako zahtjevno snimanje. Naime, u to doba studijski magnetofon u Rockoko studiju imao je 24 kanala za snimanje, a aranžman koji su postavili Rajko, Zrinko i Nikša zahtijevao je puno više.
Preciznim rasporedom pjevanja na kraju je sve besprijekorno funkcioniralo. Odluka o gitaristima za solo dionice bila je logična: Hus iz Valjka, Keks iz Prljavaca i Vedran Božić kao najiskusniji. Miha je dan i noć vrtio telefone i objašnjavao svima da je sada naš trenutak da pjesmom pokažemo i odgovorimo na agresiju koja se sprema.... Nevjerojatan je taj duh koji je ujedinio sve glazbene stilove i pomirio sve razlike, svi smo funkcionirali kao jedan. Kako je snimanje odmicalo, neki moćni i ponosni duh vladao je studijem. Za vrijeme snimanja TV ekipa HRT snimala je kadrove za spot, a Miroslav Lilić dao je sve potrebno da se video spot montira pod hitno u režiji Vlade Božičevića - prisjeća se Babogredac, dok Hegedušić dodaje:
- Pri pomisli na to vrijeme prva asocijacija mi je beskonačan boravak u studiju, i dugi sastanci i dogovori. Trebalo je izabrati tko će sve pjevati, gdje će se snimati matrica, u kojim fazama će se snimati back vokali, tko će imati solo dionice, kako skupiti sve u cijeli jedan zbor, pa kuda s TV kamerama... ajooj! Jedan od ključnih ljudi bio je Vladimir Mihaljek, legendarni producent, koji je jedini imao popis i adrese svih naših izvođača. Pazite, to je doba bez mobitela, sve se dogovaralo putem pošte ili fiksnih telefona. Možete lako zamisliti u kakvom smo čudu bili kad je izvukao listu od preko 200 pjevača sve redom poznatih! Osobno sam sudjelovao samo na razini prijedloga. Zadnju riječ pri odabiru imali su, naravno, autori Zrinko Tutić i Rajko Dujmić te aranžer i producent Nikša Bratoš. Moj zadatak je bio tonmajstorski posao. Snimanje i remiks, dakle finalno oblikovanje, onakvo kakvo slušamo već gotovo 30 godina - skromno kaže Hegedušić.
U središnjem dnevniku
Pjesma “Moja domovina” prvi put je na televiziji emitirana 15. rujna 1991. kada je na dan prve zračne uzbune u Zagrebu, odlukom Miroslava Lilića, odjeknula u središnjem Dnevniku. Nakon toga slušali smo je tijekom brojnih uzbuna, pjevali su je vojnici na frontu, prognanici koji su svoje domove napuštali samo s vrećicama u rukama. Zbog čega se danas rijetko može čuti?
- Ne znam. Možda dio ljudi misli da ne treba podsjećati na rat. Točno je da je ta pjesma gotovo nestala s radija i televizije, ali točno je i da je većina ljudi želi i stalno vraća. Pjevali su je i naši srebrni nogometaši s ogromnim zborom navijača. Neki od tih ljudi bili su dvostruko mlađi od same pjesme, ali su svojim pjevanjem dokazali da je ta pjesma itekako živa i da se prenosi s generacije na generaciju - kaže Tutić.