MARIO VALENTIĆ

‘Kada sam ušao u Petrinju, sve mi je izgledalo kao iz filmova katastrofe‘

Kineziolog i glumac Mario Valentić, rodom Petrinjac, nakon potresa je organizirao saniranje štete
 Mario Valentić Privatna Arhiva

Kad sam prošli utorak nakon potresa ušao u Petrinju, izgledalo je kao iz filmova katastrofe. Gomila cigli posvuda, uništene kuće, svuda na ulici zabrinuti i prestrašeni ljudi, kiša, helikopteri nadlijeću. Ranjeni grad... Mislio sam si: Što je ovo? - kaže nam kineziolog i glumac Mario Valentić (40), rodom Petrinjac.

Njegov stariji sin Niko posljednje dane 2020. godine provodio je kod djeda i bake, u obiteljskoj kući u Petrinji.

- Bio je kod mojih roditelja jer je na školskim praznicima. S bakom je baš bio na verandi naše obiteljske kuće kad je počeo potres. Moj otac je bio u trgovini. Strašno je treslo, izgubili su tlo pod nogama i, naravno, jako su se uplašili - priča Valentić.

On je živio tamo do 1991. kad su izbjegli zbog rata, a vratili su se u svoj dom 1996. godine. Kuća im je tada bila devastirana i opljačkana, ali iako su rupe od granata bile u cijelom susjedstvu, njihova kuća čudom je izbjegla oštećenja.

Pomoć prijatelja

- Moji kažu da je ovo što ih je sad zadesilo gore od rata. Ja sam tada imao 11, a sad imam 40. Rat nisam doživljavao kao roditelj pa mi nije bilo toliko dramatično i tek sad sam shvatio kako je mojima bilo otići od kuće i sve ostaviti - govori Mario koji kaže da unatoč tome što je potres nepredvidiv, ne želi živjeti dalje u strahu jer mu je to isto kao da se boji vožnje jer se može stradati.

Još u ponedjeljak ujutro središnju Hrvatsku zatresao je potres magnitude 5, s epicentrom 12 kilometara jugozapadno od Siska. I kod Valentićevih u Petrinji je zatreslo i srušilo bor, ali nitko nije previše brinuo jer veće štete nisu imali. Nisu ni slutili, kao i nitko drugi, što će doživjeti dan kasnije.

Mario je u utorak prije podneva imao trening s klijentom na igralištu nedaleko od svoje zgrade u Zagrebu, a supruga Ljiljana i 2-godišnji sin su bili u stanu, 500-tinjak metara dalje.

- Zatreslo je, ali nismo gledali aplikaciju za potrese i nisam imao pojma da je nešto ozbiljno. Svoje nisam mogao dobiti, ali vidio sam da je oko nas sve u redu. Nastavili smo s treningom. Ubrzo je došla supruga i rekla mi da se čula s mojima i da je stanje strašno - prisjeća se.

Tada je doznao da je njegov rodni grad pogodio razoran potres jačine 6,2 po Richteru. Odmah je nazvao prijatelje i zamolio ih da mu pomognu i krenu s njim u Petrinju. Ubrzo su se okupili Aleksandar Brborović iz Visokogorske škole i njegovi prijatelji Hrvoje i Stjepan. Bili su među prvima koji su došli u teško pogođeni grad.

- Išli smo preko mosta Bresta iako je bio teško oštećen. Jedna strana ceste bila je izdignuta i vidno popucana. Centar je već bio ograđen - rekao nam je Mario.

Roditelji i sin dočekali su ih u dvorištu, uplašeni, ali sretni jer nitko nije stradao. Jedan dimnjak je pao, a druga dva su uništila krov kuće.

image
Mario Valentić

Mamina sarma

I dalje se tlo svako malo treslo. Mario kaže da je i to bio priličan stres. Njegov sin se zbog straha uvijek držao nekoga odraslog, najviše svoga tate.

- Uplašio se jako. Bauljao je, gledao u strahu. Rekao sam mu da nam dođe pomoći nositi ciglu, da nekako zaboravi. Mi smo krenuli odmah sa sanacijom krova iako je padala noć. Priključila su nam se još dvojica Aleksandrovih prijatelja, nažalost, nisam im zapamtio ime - govori Valentić i dodaje da nije bilo nimalo ugodno na ljestvama pri novim podrhtavanjima.

Kad su završili dio krova, odvezao je sina mami Mirni u Zagreb.

Njegovi roditelji nisu htjeli ostaviti kuću. Inzistirali su da ne idu nikamo i da će spavati u autu. Te noći, kaže Mario, ionako nisu ni spavali.

Prijatelj Aleksandar iznimno mu je pomogao jer ima golemo iskustvo u sanaciji krovova nakon zagrebačkog potresa u proljeće, on je rukovodio cijelom akcijom.

Drugog dana dovezli su materijal za daljnje radove, a poznati sportski vozač Juraj Šebalj ga je spojio s dobrim ljudima iz Novog Marofa koji su im omogućili kamp-kućicu i transport vučnom službom.

Marijevi su tako drugu noć spavali u kućici i bilo im je lakše. Unatoč velikim oštećenjima krova, kuća Valentićevih je ostala u upotrebljivom stanju pa je mama čak napravila sarmu.

- Jeli smo novogodišnji ručak svi skupa i tijekom njega je dvaput neugodno zatreslo, ali doživjeli smo i puno gore situacije pa nismo bježali van - iskren je Mario koji je roditelje, nakon što su dvije noći prespavali u kamp-kućici, zamolio da se vrate u svoju kuću jer je jednoj obitelji, kojoj je kuća srušena, krov nad glavom trebao puno više.

- Još nisu bili statičari, ali koliko razumijemo, naša kuća je sigurna. Rekao sam roditeljima: 'Znam da se bojite, ali treba potrebitijima' i složili su se. Bitno je da znamo da je otišlo ljudima kojima treba, ne znam kako se zovu, nije ni bitno -govori.

Nakon što se pobrinuo za svoje, on i prijatelji priskočili su u pomoć kome je trebalo. Kaže skromno, nisu to neki radovi, samo prva pomoć.

Neviđena gužva

Pomogli su i u sabirnom centru u selu Gore na poziv ekipe Nove TV, gdje je bio priličan kaos. Mario kaže, svatko se snalazio koliko najbolje može i zna. Svi su priskakali u pomoć, spajali jedni druge.

Napominje da je važno da na Baniji nitko nije gladan i žedan i, što je najvažnije, svi su zbrinuti više-manje.

"Ljudi su i prije potresa tamo živjeli svakako i u svakakvim kućama. Nastradalo je puno, nekome više, nekome manje, ali rijetki su pošteđeni."

Iako je volontera bilo toliko da je na kraju krajem tjedna u Petrinji i okolici nastala neviđena gužva, Valentić kaže da je zahvalan svima koji su pomogli.

- Petrinja je zapravo jedna ulica, ne možeš baš u Petrinji nešto zaobilaziti. Apsolutno je divna uključenost cijele Hrvatske i onih izvan nje. To je veliko iznenađenje. Mnogi ljudi su me zvali. Govorili su: 'Sspremno nas je deset i došli bismo', ali rekao bih im da stvarno nije potrebno.

Naglašava da ne želi od svojih raditi žrtvu jer su prošli dobro, za razliku od nekih drugih. Bitno mu je da sve bolje spavaju i pomalo se navikavaju na situaciju u kojoj su se našli.

- Puno razgovaraju o svemu. Dolazi im rodbina, to im znači. Važno je da se u našoj kući može prezimiti, a onda nas čeka puno posla. Samo trebamo zadržati entuzijazam - smatra.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. lipanj 2022 20:11