Duška Ćurlića zatekli smo na Akademiji dramskih umjetnosti. Što tamo radi? Je li nesuđeni glumac, koji je kao klinac godinama glumio u ZKM-u i potom tri puta bio u užem izboru za upis na Akademiju, to ponovo pokušao ostvariti svoju dugogodišnju želju da stupi na daske koje život znače?
Radno ljeto
- Ma, imao sam danas jedan mali izlet koji mi je dao puno pozitive. Naime, moj prijatelj i redatelj Ivan Miladinov, s kojim sam odradio mnoge emisije, predaje povremeno studentima režije na zagrebačkoj Akademiji. I on me zamolio da s njima u studiju snimimo glazbeni talk-show. Nevjerojatna je to količina dobre energije kod mlade Vide Skerk, buduće redateljice, pa onda studentice glume Nike Barišić s kojom sam radio talk-show, i čitave ekipe iza kamera, rasvjete, tona, produkcije. Baš dobro iskustvo - kaže Duško, pred kojim je doista radno ljeto. Ovog vikenda ponovo vodi Splitski festival, potom kreće snimanje showa “Zvijezde pjevaju”, pa nova sezona “A strane”. Kada će na odmor?
- Ako vam kažem da se odmaram dok vozim nećete mi vjerovati, ali tako ispada, i to ne samo ovo pomaknuto ljeto. Korona nam je na televiziji svima pobrkala planove i bilo kakvo razumno planiranje, svi se prilagođavamo situaciji i koristimo ljeto kao termin kada treba snimiti materijale za jesen. Ali, to je tako i ne treba od toga raditi veliku dramu. Ja ću na odmor tek krajem kolovoza, a do tada ću ‘krasti’ po dva-tri dana da uspijem biti malo s obitelji i prijateljima. Slobodnjak sam profesionalno još uvijek i vjerujte da u ovoj krizi zbilja nije jednostavno. Tješi činjenica da je većini tako, a i nada da će jednom proći - priželjkuje Duško koji je jednom kazao da je splitska publika jedna od najzahtjevnijih. Koliki mu je izazov stati pred njih petnaesti put?
Voli Split
- Prije svega, hvala na tom ogromnom povjerenju da i petnaestu godinu budem domaćin Splitskog festivala. Nekako mi se uvukao taj šušur i ta publika pod kožu, nekako bi mi ljeto bilo prazno da nisam tamo, da ne sretnem drage ljude, da se ne sjetimo onih koji nisu više s nama, da se ne živciram oko svega i da se svi skupa previše znojimo od vrućine, ali i stresa. Ima ta pozornica na Prokurativama neku magiju, sav taj ambijent te jednostavno kupi i povuče za sobom. A publika je ta koja diže palac gore ili dolje. Ne možeš im muljati, upucavati im se besmisleno ili glumiti nešto. Splitska pozornica ima svoje zakone, ne klanja se nikome i nikoga ne štedi, ali ima i dušu koju osjetiš u svoj svojoj toplini kada te prihvate. Znam, zvuči malo romantično i nestvarno ovo što pričam, ali u ovih petnaest godina čuo sam mnoge pjevače kako kažu ‘nikad više’ i onda dođe početak srpnja i eto ti njih opet. To je ta čarolija koju je teško objasniti. Bit će mi čudno kad jednom ljeto ne počne tamo… - govori voditelj festivala koji ove godine slavi svoj šezdeseti rođendan. Koje su Dušku najdraže pjesme sa Splitskog festivala?
- Mogao bih nabrajati, ali eto opasnosti da nekoga zaboravim… Zato ću izdvojiti samo tri pjesme. Prva je ‘Picaferaj’. Runjić-Duplančić-Oliver. Kakva suradnja, a onda ta pjesma ne uđe u finale davne 1967., a danas je jedno od općih mjesta Splita i glazbe. Onda sjajni autor Krste Juras koji je prije dvije godine imao svoju autorsku večer na festivalu, čovjek koji je napisao himne Dalmaciji i mnoge druge sada već evergreene, a i meni posebnu pjesmu ‘Ludo more’. Završit ću s pjesmom ‘Pokora’, jer do dan-danas nitko nije tako uspio izgovoriti stihove kao veliki Josip Genda u toj pjesmi, ta suradnja Zore Kondže i njega je zbilja nešto posebno. To bi studenti trebali slušati kao kolegij - predlaže Duško koji ovog vikenda neće mnogo spavati.
Njegova veličina
- Točno. Jer, naše probe počinju tek oko ponoći i traju do sitnih sati. Čekaš strpljivo svoj red jer velika je to ekipa tamo. Treba to sve uštimati. Tu je orkestar koji sve uživo prati, neumorni Joško Banov, pa Tomo Mrduljaš koji naoko smrknuto hoda uokolo i mrko gleda, ali ipak drži sve konce u rukama, pa naša ekipa na čelu s redateljem Zoranom Nikolićem traži pozicije, mijenjaju se lokacije najava do zadnjeg trena, scenograf Antas zadnje izmjene radi sa svojom ekipom… ma, ludilo. Netko ‘normalan’ da to gleda rekao bi: ‘Ode to sve vragu’. A onda prespavamo ono malo sati i odradimo popodnevnu ‘kontinuirku’ na plus 40 i nekako sve ispadne kako treba - kaže voditelj koji je za svoj dugogodišnji angažman na festivalu nagrađen Galebom. Gdje drži nagradu?
- U kuhinji. Tamo je najsigurniji i vidim ga ujutro kad idem po kavu. Moram priznati da mi je to jedna od najdražih nagrada koju sam dobio. Vodio sam tada s kolegicom Mariolom Milardović-Perić, nisam imao pojma da ću ga dobiti, to mjesto u scenariju meni je bilo prazno…. Kakav šok, ja se znojim, a Mariola s onim svojim divnim smiješkom čita moje ime, stiže Galeb meni u ruke, a ja kao klinac, kao da nikada nisam stao na tu pozornicu, nešto nesuvislo promrmljam i to jedva... Dobre uspomene i velika čast, onako iskreno - ističe Duško koji je s mnogim glazbenicima koji će nastupiti na natjecateljskoj i retrospektivnoj večeri festivala u međuvremenu postao prijatelj. Na “ti” je bio i s pokojnim Oliverom Dragojevićem. Kako je izgledao njihov prvi susret?
- A kako? Blesavo i naivno od mene koji sam tada bio na počecima. Ja pun divljenja tražim prikladnu riječ da se obratim ‘njegovoj veličini’, brljavim nešto i objašnjavam, mumljam i mucam, a onda me Oliver pogleda onako kroz očale i kaže: ‘A jesi ti popija kavu?’, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kao da je svaki dan skupa pijemo. Odveo me u kafić od tri kvadrata, među ‘svoje’ i tu sam prvi put shvatio njegovu pravu veličinu. Jednostavnost. Baš jednostavnost. Kad mu se pila kava pio ju je, kad je bio loše volje to je i pokazao, kad je htio pričati pričao je, kad te prihvatio onda si znao da ćeš dobiti najbolje od njega. Samo nemoj silit i tupit. A kad si ga gledao izbliza kada svira i pjeva, onda si shvatio koliko je to jedan svijet bez granica, postajao bi tada nekako drugačiji, nekako izvan prostora i vremena. Neka čudna radost išla je van. Tako sam ga ja doživio i takav mi je u sjećanju - sa sjetom govori Duško i prisjeća se Oliverova telefonskog poziva nakon što je na televiziji prvi put zapjevao.
- E, da, Barbara i ja u finalu ‘Zvijezda’ pjevamo uživo uz naš bend i Nikšu Bratoša. Pjevamo ‘Što to bješe ljubav’. Prateći vokali nas pokrivaju, publika plješće nakon svake strofe, na refrenu ludilo… Drugo jutro zvoni telefon, piše da zove Oliver. Kaže pospanim glasom: ‘Ej, gleda san sinoć’… Muk… Šutim i čekam presudu, a on nakon razmišljanja onako lijeno zaključi svoju ocjenu: ‘Ma to ti je RAI, ono baš RAI’. Ja se zahvalim, a što ću drugo. Sto upitnika mi je ostalo iznad glave, ali nisam htio dalje ispitivati da ne riskiram. Dan-danas ne znam što je s time mislio - kaže voditelj kojeg je dopalo i televizijsko komentiranje posljednjeg ispraćaja Olivera Dragojevića. Je li mu to bio najteži zadatak u karijeri?
Prognoze za kolege
- Uh! Mogao bih vam sad pričati i pričati, ali… nema smisla. Baš nema smisla. Jer baš tada neke riječi gube svoj smisao i ne mogu opisati trenutak. Održati tu granicu profesionalnoga, nemoguće je. Samo sam jednom pogledao snimku. I mislim da je neću više gledati. Jednostavno postoje trenuci koji ostaju nedirnuti i neizrečeni koliko god vremena prošlo - priznaje Duško kojeg pitamo na koji su ga način momci iz klape Rišpet uspjeli nagovoriti da skupa s njima pusti glas u pjesmi “Kada ljubav dvije duše spoji”. Je li točna priča Pere Kozomare da je pristao nakon pršuta, riba na gradele i malo crnog vina?
- A ne, Pero je jeftinije prošao. Odveo me u Stare grede i ucijenio pašticadom. Nismo niti završili ručak, a ja bjanko pristao. Srećom, napravio je pravu baladu. Zaživjela je pjesma kod publike, došle i nagrade i sjajni koncerti u Lisinskom u veljači i posebna noć u Spaladiumu početkom ožujka, prije ovih nevolja. Tamo smo Ivo Amulić i 100 kila moje treme izveli Oliverovu ‘Romancu’, čitava dvorana je pjevala s nama, srce puno, a mi sjedili kako bi Ivo rekao ‘ka na zidiću’ i baš guštali… - govori Duško koji će Splitski festival voditi s Doris Pinčić i Mirnom Maras. Show “Zvijezde pjevaju” vodi s Barbarom Kolar, “A stranu” s Ivanom Vukušićem. Osjeća li se na pozornici bolje kada je uz njega kolega ili su mu ipak draže kolegice?
- Eto sad... I što da na ovo ja da odgovorim? S Barbarom se na pozornici osjećam najprirodnije na svijetu, dovoljan je pogled i znamo što ovaj drugi misli. Ivan ima veliku šansu i prostor i vjerujem da njegovo pravo vrijeme tek dolazi. Veselim se da ću s Mirnom i Doris biti u Splitu. Znate, ja vam iskreno volim ovaj posao, ne kradem prostor i ne pravim se pametan na tuđi račun, to jednostavno nije moj stil. Poštujem kolegice i kolege. Ovaj naš posao nije trka na sto metara, ovo je jedan maraton, a kad u maratonu pobijediš svoju ‘glavu’, onda možeš u njemu i uživati - naglašava Duško čiji je najveći adut njegov dobar glas. Je li točno da ga čuva i uz pomoć luka i pancete?
- Ma taj recept mi je dala u emisiji ‘100% ja’ naša velika diva Ljiljana Molnar Talajić kad sam je pitao kako čuva taj svoj glas. Rekla je da iskreno voli pjevati, osim repertoara koji je izvodila na svjetskim pozornicama sa svojom ekipom voljela je pjevati sevdalinke. Njezin recept za umoran glas je panceta, luk, umutiš pet-šest jaja i ispečeš, pojedeš to s pola kruha pa zaliješ dobro crnim vinom i onda pjevaj koliko ti srce želi. Ima glasa nakon takvog tretmana koliko hoćeš. Znam, probao sam - kaže Duško Ćurlić.