Arijan Ademi (27) u ovom trenutku, uoči gotovo pet desetljeća iščekivanog proljeća u Europi, nije samo najpouzdaniji igrač Dinama i kapetan koji je to, eto, postao putem predaje trake zaslužene zbrojem godina provedenih u klubu. Ademi je seriozni lider, istinski autoritet suigračima i vrlo lojalan klubu. Karakternost koju ima motor je momčadi, a suigrači, kao i publika zapravo mu se iskreno dive; zbog svojedobne suspenzije radi dopinga bio je odsutan s terena dvije godine, no nije se polomio iznutra. Rodom iz Šibenika, iz skromne obrtničke obitelji makedonskog podrijetla, izdržao je i postao junak Maksimira našeg doba.
Arijan Ademi
• Nakon 49 godina bez proljeća u Europi, Dinamo je sada 90 posto nadomak konačnom ostvarenju tog cilja. Kako se sad osjećate, uoči utakmice odluke protiv Spartaka iz Trnave 8. studenoga?
- Osjeti se da smo na pragu nečeg velikog. Navijači nam prilaze, svi propitkuju za ulaznice i za sve vezano uz momčad, ali moramo ostati čvrsto na zemlji. Imamo lijepu priliku koju nam nitko nije poklonio. Sve smo napravili sami i stigli na korak do prolaska skupine, što se u Zagrebu čeka evo pola stoljeća. Moramo biti mirni i koncentrirani pa zajedno s našim navijačima učiniti taj korak naprijed.
• Nemjerljiv je vaš doprinos momčadi, imate energičnost veznog igrača kakvu bi neki usporedili s nekadašnjom bivšeg igrača Patricka Vieire, nekadašnje zvijezde Arsenala, Juventusa, Intera, Manchester Cityja, ili s postignućima Roya Keanea, zvijezde Manchester Uniteda...
- Uvijek je tako: kada te prati dobar rezultat, onda je okolina sklona pretjerivanju i usporedbama, kada smo loši onda je natjecanje tko će više omalovažavati. Preiskusan sam i prošao sam sve te faze pa se ne opterećujem. Niti će me jedna dobra partija učiniti boljim igračem nego što jesam, niti jedan loš dan može izbrisati ono što sam postigao do sada.
• Kako vidite odgovornost kapetana u ovakvim ključnim danima za rezultat, plasman u Europi?
- Kapetan je samo prvi među jednakima. Više mi je presudno to iskustvo koje nosim, a stiglo je s godinama. Na svu sreću imam još nekoliko starijih igrača oko sebe koji su izraženog karaktera i koji mi pomažu usmjeriti tu energiju ovih mlađih dečki u pozitivan smjer. Privilegij je biti kapetan ovoj momčadi.
• Trebali ste nedavno otići u Francusku, Lille je bio ponudio 6,5 milijuna eura za transfer, no ostali ste u Zagrebu. Zašto konkretno?
- Svašta se pisalo, ali ne bih u detalje. Bilo je ponuda, ali na kraju je klub bio taj čija je bila zadnja jer sam igrač pod ugovorom. Meni može ići samo na ponos što sam u fokusu klubova iz takvih liga, što je, na neki način, priznanje svemu onome što sam prošao u karijeri i čemu sam težio. Na kraju sam ostao u Zagrebu, i nakon svega u ovoj sezoni bio bih budala kada bih rekao da mi je žao što nisam otišao. Gledajte, ponuda će još biti, ali ne razmišljam o tome.
• Ima li vaš neodlazak iz Dinama veze sa zahvalnošću prema klubu koji vam nije prekinuo ugovor kada ste imali zabranu igranja zbog dopinga?
- Uvijek sam ponavljao da su se ljudi iz kluba ponijeli kao gospoda u mojoj situaciji, i osjećam veliku zahvalnost prema njima. Rijetko tko bi napravio ono što je Dinamo tada učinio za mene. I ne samo klub, jer sam osjetio veliku podršku navijača i medija. Puno je ljudi ponudilo svoju pomoć i na tome ću im vječno ostati zahvalan.
• Godine 2015. dobili ste suspenziju zbog dopinga na četiri godine. No Međunarodni sportski sud u Lausannei prepolovio je kaznu na dvije godine i 2017. ste se vratili, ponavljajući da vi svjesno i namjerno nikad ništa niste uzeli. Kako ste se točno osjećali tih godina, i što ste sve sami sa sobom proživljavali?
- Ukratko, ono što sam prošao ne bih poželio niti najvećem neprijatelju. Teško je opisati trenutke kada vam se cijeli svijet ruši, a vi ste samo nemoćan promatrač i milijardu posto uvjereni u svoju nevinost. Puno pitanja, a odgovora nije bilo niti u tragovima. Onome tko nije osjetio na svojoj koži je nemoguće objasniti što mi se događalo cijelo to vrijeme i što mi je prolazilo glavom.
• Je li to bilo najteže razdoblje u vašem životu?
- Definitivno. Pa mene je stigla suspenzija u najboljim igračkim godinama. Tko meni može nadoknaditi dvije godine izvan travnjaka? Iako je sve dobro završilo, kopka me kojim smjerom bi sve otišlo da se nije dogodila ta nesretna situacija. No, ne opterećujem se stvarima koje ionako ne mogu promijeniti. To je ostalo iza mene.
Nebrojeno je puno onih koji su stali uz moju stranu i vjerovali u moju nevinost, i to je nešto na čemu ću im vječno biti zahvalan.
• U Dinamo ste došli 2010. iz Šibenika, odakle ste rodom, i iz obitelji koja 70 godina ima slastičarnicu u Šibeniku. Tri generacije bave se sladoledom, kolačima i limunadom u slastičarnici Calimero. Vaš brat Edon idući je koji će preuzeti biznis. Pa kako je bilo odrastati uz baklave, štrudle, sladoled?
- Obiteljski posao mi je omogućio da se bavim najboljim poslom na svijetu; nogometom. Svi koji su bili kod nas u Calimeru kažu mi da su izuzetno zadovoljni svime što su probali. Dakle, očito moji rade dobar posao pa je dobro da sam ja završio u nogometu da ne bih nešto pokvario, hahaha. Odrastanje u Šibeniku je bilo nešto neopisivo, i žao mi je što mi profesionalni život ne dozvoljava da provodim više vremena ljeti u svome gradu.
• Vaši su tijekom mnogih godina imali najbolju slastičarnicu u gradu, kad za socijalizma nigdje nije bilo ničeg osim sladoleda od vanilije, čokolade, limuna i jagode, u vas je bilo sladoleda od naranče, sladoleda od kave i mnogi Šibenčani nisu mogli zamisliti kasnopopodnevnu šetnju u ljetno doba bez Calimera. Pričaju li vam ljudi takve stvari, kako im je Calimero obilježio život?
- Vidi se da ste iz Šibenika čim znate takve detalje. Pričaju ljudi puno lijepih stvari i mogu biti ponosan na svoju obitelj što je dobra u poslu kojim se bavi i što ljudima ostavlja dobra sjećanja. Pa i taj Calimero je i meni na neki način omogućio da krenem svojim putem i razvijam se u onome u čemu sam dobar; nogometu.
• Vaš pradjed došao je u Šibenik za II. svjetskog rata iz Makedonije, a vi danas igrate za makedonsku reprezentaciju. Osim reprezentativnog dresa, kakve su vaše poveznice s Makedonijom danas?
- Velike i jake. Od obiteljskih priča pa do danas kada s ponosom nosim dres reprezentacije svojih predaka. Kada sam odabrao Makedoniju za reprezentaciju bio sam svjestan što nosi moj izbor i da više nema natrag. Nakon vremenskog odmaka mogu reći kako ne žalim zbog svoje odluke. Uvijek s veseljem i srećom odlazim na okupljanje reprezentacije u Skoplje.
• Kako izgleda vaš privatni život?
- Nisam fan da svoj privatni život dijelim s javnosti. Postoji neka granica koju morate povući, kada Arijan Ademi prestaje biti nogometaš i kapetan Dinama te postaje privatna osoba okružena svojim prijateljima i osobama koje volim imati uz sebe. Nemam društvene mreže, ne slikam se stalno i ne tražim pozornost javnosti. Imam osobu koja je bila uz mene tijekom svega što mi se događalo, lijepo nam je i uživamo u svakoj sekundi slobodnog vremena.
• Što vas interesira osim nogometa?
- Volio sam igrati padel na Velesajmu, ali sada nemam toliko vremena. Naporan je ritam i težim odmoru između treninga i utakmica. Volim popiti kavu s prijateljima i obitelji, otići na večeru. Ništa posebno...
• Dobro igrate tenis?
- Nemam vremena da ga usavršavam, ali kažu da sam dobar. Pogotovo u padelu koji je neka inačica tenisa. Mislim da bih se lako pronašao u tom sportu kada bih mu se posvetio.
• Što radite kad dođete u Šibenik?
- Odem u Calimero na kolač i prisjetim se djetinjstva. Obiđem prijatelje i obitelj, prošećem gradom... Svaki dolazak u Šibenik me opušta.
• Kako ćete se privatno nagraditi kad Dinamo otvori vrata proljeću u Europi?
- Nagrada i privilegij je što sam dio te momčadi koja je na pragu nečeg velikog. Ako to ostvarimo, svjestan sam da ćemo ostvariti snove naših navijača koje mnoge generacije prije nas nisu ostvarile, i to je najveća nagrada koju jedan igrač Dinama može dobiti.
• Sanjate li o danu kada će Dinamo, kao nekada, kao 1982., kao 1967., ponovno nedjeljom popodne igrati pred punim stadionom?
- Ne znam kako je bilo tada, ali vjerojatno jako lijepo kada mi ovi stariji pričaju s nostalgijom o tim vremenima. Činjenica je da se nogomet igra zbog navijača i da smo imali određenih problema, ali sada se polako vraća euforija u Zagreb. Svi pitaju za ulaznice protiv Trnave i nadam se punom stadionu. No, za pravu atmosferu je potreban pravi stadion. Ne mogu niti zamisliti koliko bi svatko od nas bio bolji da ima nogometne uvjete, navijače blizu travnjaka i njihov vjetar u leđa.