Tužna vijest da je preminuo Lukas Nola odjeknula je ove subote glumačkim svijetom i mnoge kolege i prijatelje duboko potresla. Iako se znalo da naš poznati redatelj boluje od zloćudne bolesti sve je zateklo da je ovaj izniman čovjek i redatelj preminuo puno prerano u 59. godini. Svi s kojima smo danas razgovarali za njega imaju samo riječi hvale i divljenja.
Vinko Brešan rekao nam je da Lukas za njega nije samo kolega redatelj niti samo autor filmova koje beskrajno voli.
"On za mene nije samo redatelj koji je prvi iz moje generacije počeo snimati igrane filmove i tako prokrčio put do filma i meni i cijeloj našoj generaciji, ali i slijedećim generacijama autora. Za mene je on prvenstveno prijatelj s kojim sam se u dugom periodu svoga života gotovo svakodnevno nalazio i s njim razgovarao o filmu, o politici, novinarstvu, HRT-u, društvu u kojem živimo, o svemu. Bio je talentiran, pametan, inspirativan. Bio je divan prijatelj i sjajan redatelj. Nedostajat će mi. Nedostajat će nam svima".
Glumica Lana Barić, koja je prvi puta s Lukasom radila u njegovom filmu ‘Šuti‘ 2012. godine rekla nam je da je on bio najbolji od najboljih.
"Užasno me boli ovo prošlo vrijeme i nezamislivo mi je da ga više nema. Ne znam kojim riječima bih vam mogla probližiti koliko dobar čovjek je bio, na setu s njim sam se osjećala najsigurnije na svijetu. Apsolutna podrška, povjerenje, poštovanje, sve ono što toliko rijetko dobiješ u životu, sve sam to dobivala u radu s njim, pritom uz toliko duha, obožavala sam njegov humor i uvijek smo tako komunicirali. I ljubav, ogromne količine ljubavi prema svim suradnicima, nevjerovatan mir i staloženost, sve ono što je ljudima oko njega omogućavalo da svoj posao rade na najvišoj mogućoj razini, a to je toliko rijetko. Toliko sam narasla radeći s njim, postavio je ljestvicu jako visoko, najviše. Jedno veliko, dobro srce. Svi koji ga nisu poznavali ne mogu ni zamisliti koliko je bio poseban, a svi mi koji jesmo čuvat ćemo ga u srcu zauvijek", rekla je.
Krešimir Dolenčić s Lukasom je isto bio blizak.
"Bio je moja generacija. Na svaki način. Ne samo po godinama. Divan čovjek i prekrasan prijatelj. Još od devedesetih. Ja sam bio u Gavelli. Barbara je došla u angažman. Lukas je bio na svakoj predstavi. Tulumarili smo. Poštovali se i voljeli isti humor. Čovjek predivnog osmijeha. Lukas, Barbara, Filip. Nekako je sve to neodvojivo. I tako će i ostati. Zauvijek."
Mnogi kolege su teško i nalazili riječi, a Ksenija Marinković nam je samo kratko rekla: "Voljela sam Lukasa kao brata. I osjećam se kao da mi je umro brat. Neka mu je laka zemlja."