Krešimir Dolenčić (1962), za kojega bi se moglo najkraće napisati, kako je naš najznačajniji kazališni i operni redatelj, ne jedino svoje generacije, izvanredni profesor na zagrebačkom ADU, autor više od osamdeset režija, često surađuje sa suprugom Anom Tonković Dolenčić, s kojom je kreirao i “Bambinu”, mjuzikl koji je osvojio Dalmaciju, a uslijed pandemije, predstava još nije gostovala izvan Splita.
Kako je nastao mjuzikl Bambina?
Radi se djelomično o mojoj dugogodišnjoj želji i ideji da napravim predstavu koja se događa u Splitu osamdesetih godina. Prisutan sam u Splitu sa “Spli’skim akvarelom” od 1991. godine. Predstava je imala nevjerojatan uspjeh. Mislim da je to zadnji put da je na gostovanju u zagrebačkom HNK ušlo više od 1100 ljudi.
Već 1999. predstavu ponovno radim, na otvorenom za Splitsko ljeto, a 2008. u nešto izmijenjenoj režiji, sceni i kostimima vraćam je u teatar, gdje igra i do danas. Neno Belan igrao je u prvoj podjeli mog “Akvarela” 1991. Već prije petnaestak godina počeo sam razmišljati o tome što je to naslijedilo pop kulturu Tijardovića i kako su upravo te osamdesete u tom gradu, koji sam u međuvremenu i posvojio u srcu, ostavile nevjerojatan glazbeni trag. Ban, Belan, Dino, Gibo i Oliver, plus svi mogući “začinjavci” opjevali su to vrijeme, koje od tada nikada nije završilo, jer se svi ti hitovi i danas redovito i sasvim evergrinski vrte, pjevaju, obrađuju.
Glazba Nene Belana i Đavola sasvim logično se nametnula kao tema oko koje će se zaplesti musical. Radi se o žanru juke-box musicala, tj. oko postojećih pjesama piše se i plete priča koja te pjesme stavlja u svoj kontekst. Srećom da smo imali i Srećka (Šestana), intendanta HNK Split, koji je odmah prepoznao ideju, i bez razmišljanja rekao - radimo to, ne znajući ništa o priči samoj. Točno se sjećam trenutka kad smo Ana i ja išli s jedne predstave u Zagrebu, a Ana mi je rekla - znaš, ja imam ideju - “Bambina” je zapravo tanker koji se radi u splitskom škveru. Odmah je zazvučalo gromovito genijalno, i Ana je isplela veliku priču oko toga. Neni se sinopsis odmah svidio.
Dalje je bilo sve na Ani da izmisli, i napiše taj vrlo složeni zaplet dvadesetak većih i manjih uloga. Radila je golemo istraživanje, razgovarala s mnogim ljudima, od bivših škverana i inženjera brodogradnje, do Zlatka Galla. Na kraju svega, znala je čak sasvim pristojnom stručnom terminologijom razgovarati o načinu, dinamici i izgradnji tankera osamdesetih. Uz Nenu Belana i Anu, ogroman je doprinos predstavi dao i Olja Dešić, inače član Neninog benda, ali i skladatelj i aranžer koji je sve to pripremio za orkestar od dvadeset sedam ljudi, plus bend, dakle, napravio je ozbiljan kompozitorski posao. Ja sam to sve zajedno kupio, skupio, i unutar vrlo kreativnog procesa s velikim ansamblom postavio na scenu.
Mislim da to i jest neki novi Tijardović. Split kao grad još uvijek ima dušu, neka mi to ovako romantično gledano, bude dopušteno govoriti. Bez te ljubavi, i moje i Anine, bez tog osjećaja toplog-hladnog, opakog i nježnog, duhovitog u najgorim trenucima i grezog u najljepšim vremenima, ne bi bilo “Bambine”.
Velika predstava
Radnja je zapravo ozbiljna, da ne kažem mračna, čak bi se moglo kazati da ni dobro na kraju ne pobjeđuje. Neobično za mjuzikl?
Radnja je smještena na tri osnovne lokacije koje omeđuju Bambinu. U splitski škver, brodogradilište koje je tih osamdesetih zapošljavalo i preko osam tisuća ljudi, zatim u radničku četvrt Ravne njive, i u elitni dio Splita, na Meje. Lica koja se pojavljuju, od korumpiranog direktora Balunka i njegove sekretarice Melani, preko Perine koja šverca robu na pazaru, do uglednog veterinara s Meja, od mladih ljudi, studenata čijoj ljubavi, naravno, socijalne razlike ne znače ništa, preko partizanki starog kova, udbaškog karijerista i lopova, zbora splitskih peškaruša.
Sama priča govori o načinu kako je i tom vremenu itekako cvala teška korupcija i kako se varala država, namještali poslovi, lagalo i kralo, putovalo na tuđi račun, a masi davalo prizvuk demokracije, odvraćajući ih od temeljnih problema. Sve to zvuči vrlo naše današnje, i uspjeh “Bambine” nije uopće određen nekakvom rekonstrukcijom osamdesetih, nego postavljanjem temeljne radnje, socijalnih, klasnih i političkih problema u paralelnu, poznatu nam svakodnevicu. Jest, musical je, da, pjesme su vrlo nježne, ljubavne, plesne i razigrane, elemenata komičnog ima u svakom licu koje se pojavljuje, ali radnja je, sama za sebe otrovno suvremena.
Kako je tekao rad s Nenom Belanom?
Mi smo prije svega prijatelji već trideset godina, pa se radi o velikom guštu i zajedničkom igranju. Svakako je Ana prva postavila određene pjesme na mjesta u tekstu i prišila im neki novi kontekst. Zatim sam se ja upleo sa svim svojim dugogodišnjim iskustvom rada na glazbenim predstavama, operama, radu s bendovima, pa smo onda Ana, Neno, Olja i ja profunkcionirali kao jedan tim. Ne zaboravljam tu još i sjajnu Jelenu Bosančić, koja je bila i asistent i koreograf, i tada ravnateljica drame. I sve je stigla. Neobično je bilo kad se pojavio bend na probama. Dečki koji su odsvirali na tisuće koncerata, sada su morali početi raditi pod dirigentskim štapićem maestra Jure Bučevića, inače ravnatelja opere.
I sad, na kraju svega - sve se to moglo samo i jedino dogoditi u Splitu, u HNK Split.
Predstava je, da to tako formuliram, mnogoljudna. Računate li na gostovanja?
Predstava je prema broju ljudi doista velika, ima ih preko sedamdeset. Itekako računamo na gostovanja. Virus ju je zaustavio, ali interesa ima iz cijele regije. S jedne strane, volio bih da se ide u velika kazališta, a s druge, znam da će interes biti daleko veći od kazališnih gledališta. Ne bih, međutim, htio da zbog nekih golemih dvorana izgubimo dušu predstave. A da ćemo obići i Zagreb, Osijek i Rijeku i Ljubljanu, Sarajevo, Beograd, to ne sumnjam.
Koliko su epidemija i potres promijenili vaš život?
Epidemija mi je donijela neki fokusiraniji pogled na mnoge stvari, ljude i događaje, potaknula me na razmišljanje i otvaranje prostora drugačije kvalitete, gledanja na sadašnjost i prošlost kroz drugu prizmu i promišljanja budućnosti, uz dobru dozu kratkoročnog pesimizma i dugoročnog optimizma. Potres me je naučio da te budućnosti možda već sutra neće biti, pa se ta jednadžba potres - stres - virus u beskonačnom nizu rješava svakodnevno.
Rješenja su svakojaka moguća, a možda ih i ne bude. No, s druga strane, uspio sam i nakon “Bambine” sa studentima na Akademiji dramske umjetnosti napraviti i završiti čak pet različitih predstava, završiti predstavu “Majstori”, na Anin tekst u teatru Moruzgva, i napraviti premijeru u HNK Varaždin prema tekstu Vida Baloga “Cigle svete Elizabete”. Život mi se promijenio, ali ne mogu reći da se ne snalazim. Isto tako, uopće ne očekujem nikakav “povratak na staro”, već samo povratak u bolju budućnost. Djeca mi rastu i uživam u obitelji, rad na Akademiji ispunjava me i provocira, a malobrojne susrete s nevelikim brojem prijatelja počinjem doživljavati kao osobite dragocjenosti.
Trenuci zamaha
Što mislite, kako će kazališta dočekati povratak u takozvanu normalnost, hoće li vratiti publiku?
Normalnost u našem slučaju znači zapravo povratak punih gledališta, vraćanje gostovanja i neprestano igranje predstava po svim teatrima, te konačni povratak svih nezavisnih grupa, teatara i rad svih tih ljudi koji sada doista ne mogu puno. Publika će se sasvim sigurno vratiti. Kad pogledamo broj odgledanih i otklikanih predstava na online platformama, vidjet ćemo da publika nikamo nije niti otišla. Bit će to katarzičan trenutak ponovno vidjeti u odsjaju kontralihta s pozornice puno gledalište lica bez maski. Svaki izlazak na scenu izgledat će kao premijera.
No, moram reći i sada, u ovakvoj situaciji, kad je na predstavi tek nekoliko ljudi, postoji neki prkos, neka izmjena dobre energije s pozornice u publiku i obratno. Tih nekoliko ljudi u gledalištu ispunjava prostor daleko veći od samo jedne zauzete stolice. Čestitam i zahvaljujem svima koji, usprkos svemu, dolaze u kazališta, podržavaju glumce i dokazuju da se bez teatra ne može.
Krizna vremena često su pogodna za umjetnost. Što se, zapravo, trenutačno lomi u društvu?
Želim vjerovati da nakon ovog nevremena doista dolazi neko jasnije, skromnije, čovječnije i jednostavnije vrijeme. Ovakvih godina je tijekom povijesti bilo puno, pa i puno težih i strašnijih, krvavijih... ratovi, bolesti... sve što se čovjeku može užasno dogoditi, a i ono što čovjek može najgore napraviti drugome, sve je to već učinjeno i prokušano. I uvijek, u pravilu, na prvoj liniji crte obrane ljudskog dostojanstva i ljudskog prava na drugačije viđenje stvarnosti bili su umjetnici. Upravo su u takvim trenucima nastajali veliki umjetnički zamasi, pokreti, rađala se neka nova djeca umjetnosti, koji su ponajbolje znali promijeniti krivu prošlost, artikulirati sadašnjost i zapitati ljude za budućnost.
Nadam se nekom ausmischu, promišljanju o tim našim prevelikim ansamblima, o tome da će napokon hrpetina anonimnih medijskih i inih hejtera i njihovih rukovodećih organa, javnih službi, politike i državnih činovnika, dobiti to prosvjetljenje iz dupeta u glavu, da bez višestrukog povećanja ulaganja u kulturu i obrazovanje nikome, nikada i ni u kojem slučaju neće ni u kakvoj budućnosti biti bolje.
Osjećam duboko poštovanje za sve kolege iz bilo koje branše, bilo kojeg umjetničkog ceha, za sve koji rade. Ima mjesta za svakoga, i svatko će pronaći svoj put do publike. I ovdje očekujem promjenu, a to bi bilo i rad na našem uzajamnom međuljudskom i profesionalnom poštovanju. Nije samo virus i potres. I mi smo jedni drugima ponekad zarazni i stresni. Razmislimo i o tome.
Kakvi su vam planovi za ovu godinu?
Život je ono što se događa kad planiraš nešto sasvim drugo. Nije ovo moja izreka, ali je dosta točna. Upravo radim na Akademiji “Tartuffea”, pa me čeka SNG Maribor, pa HNK Varaždin, zatim Kerempuh, pa stota godišnjica Muzičke akademije s velikom predstavom, trebala bi biti i Ljubljana, obnavljat će se mnoge predstave, bit će igranja... a opet, tko zna?
