Da, čuo sam ili negdje pročitao da se ponovno otvara Kavkaz, da će se tamo opet moći popiti piće. Načelno mi je drago zbog toga, ljudima treba druženja. Vrijeme će pokazati hoće li se danas-sutra možda baš u tom prostoru ponovo okupljati neka nova razbarušena družina, neka jezgra nečeg novog - kaže Paolo Sfeci, koji je, baš poput većine glazbenika svoje generacije osamdesetih, dane, a bome i noći, provodio na potezu Kavkaz - Blato - Zvečka.
Anegdote
- Teško je danas nekom tko osamdesetih nije bio mlad objasniti što je tih godina, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, značilo biti na tom potezu, stajati ispred Zvečke, raditi krugove po Kavkazu, da se vidi tko je u međuvremenu došao - kaže Jasenko Houra.
Paolo Sfeci i Jasenko Houra
- Ja sam tih godina svirao u Parnom valjku i Grupi 220. Pohađao sam zagrebačku gimnaziju na Gornjem gradu, a kako je Hus iz Valjka stanovao u Gundulićevoj ulici, bilo je logično da se nalazimo ispred Zvečke. To danas kultno mjesto u uspomenama mnogih i prepričavanjima koje su čuli oni koji su bili previše mladi da bi tamo stajali zapravo je bila slastičarnica u kojoj se kava mogla ispiti i na ulici.
Nerijetko su nam tamo parkirani automobili služili kao priručni šankovi, a ne sjećam se da se ikad netko od vozača ljutio zbog toga što smo tanjuriće i šalice od kave odlagali na krov njihova automobila - govori Piko Stančić, koji potez Kavkaz - Blato - Zvečka naziva tadašnjim Facebookom.
- Pazite, to je bilo vrijeme u kojem nisu postojali mobiteli. Bilo je telefona, ali znalo se događati da onaj kojeg trebaš nije doma. Pa si ga išao potražiti ispred Zvečke ili u Kavkazu i Blatu. Sva ta naša druženja ondje bila su ležerna, spontana, a zahvaljujući tim našim druženjima dogodile su se mnoge uspješne ili manje uspješne glazbene suradnje. Na tom potezu vladala je dobra vibra. Volim reći da je to bilo sretno mjesto moje mladosti - napominje Piko.
To sretno mjesto prema urbanoj legendi zapravo su “utemeljili” Hus, Valjkov menadžer Milan Škrnjug Škrga i Jurica Pađen, koji je u to vrijeme svirao u Parnom valjku.
- Ne znam baš jesmo li položili kamen temeljac, ali je točno da smo među prvima onamo došli i da su za nama počeli stizati i ostali glazbenici, novinari, slikari, dizajneri... I djevojke. Sve su bile lijepe - pamti Pađen, koji je pred Zvečku, kaže, prvi put doveo i svojeg prijatelja Johnnyja Štulića.
Dražen Vrdoljak i Branimir Štulić
- Ne mogu reći da je Johnny ondje danonoćno visio, ali bilo ga je - rekao je Pađen, kojem se potez između Kavkaza, Blata i Zvečke sviđao zato što su dolazili ljudi sasvim različitih interesa i zanimanja. Pravilo je, napominje, bilo da je u Kavkazu “šminkerska” ekipa, a u Blatu i pred Zvečkom boemi, ali neke stroge granice nisu postojale.
Luda vremena
- Lijepe žene bile su svuda oko nas, ali što se upucavanja tiče, nismo baš noge polomili jer smo se i mi upucavali njima, ali i one nama. Jednom su Johnnyju i meni prišle neke djevojke. Mislim da ih je bilo pet. Pitale su želimo li s njima na tulum, a Johnny je rekao: “Može, ako ne moramo ševiti”. Evo, ta njegova rečenica možda najbolje ocrtava što se tamo zbivalo - objašnjava Pađen.
Jurica Pađen
- Ima Piko pravo, bila su to sretna mjesta i pomalo idiotska vremena, u najboljem mogućem smislu te riječi. Kad si došao u taj dio grada, non stop si kružio da vidiš gdje je tko. U prosjeku bi po samom Kavkazu napravio i do dvadesetak krugova po danu. Iz Kavkaza, Blata ili Zvečke nerijetko se išlo na sjajne gradske tulume - otkriva Paolo Sfeci, koji je pred Zvečku došao kao student s Filozofskog fakulteta koji svira u Aerodromu.
- Ja sam dolazio kao balavac, srednjoškolac iz Kulture, a pamtim da su tamo bili svi: glazbenici, novinari, ljudi s likovne akademije, čak i poneki moji profesori - kaže Jasenko Houra, kojeg, ne krije, obuzme nostalgija kad se sjeti tih vremena.
- Svi okusi i boje mladosti svima nam zvuče posebno, ali činjenica je da nijedno mjesto u Zagrebu nikad poslije nije imalo ono što je imao potez Kavkaz - Zvečka - Blato. Meni je bilo fascinantno to kako su se razmjenjivala mišljenja o novim pločama, knjigama, filmovima, slikama.
Nove ideje
Tamo sam, recimo, upoznao jednog Mirka Ilića, koji je svu svoju genijalnost pokazao dok je dizajnirao omote za Prljavo kazalište. A spojili smo se u jednom druženju koje je bilo ležerno, spontano i pomalo kaotično. Prvi put došao sam onamo kao klinac, ali zahvaljujući ljudima koji su tu već bili i njihovim idejama, imao sam dojam kako se iz centra grada doma u Dubravu uvijek vraćam bogatiji za nešto novo - ističe Houra.