Lana Klingor Mihić jedna je od svestranijih osoba domaće javne scene. Karijeru je počela kao pjevačica, trenutno je gledamo u showu "Tvoje lice zvuči poznato", njezino kulinarsko umijeće itekako je svima poznato, majka je tri djevojčice, u njezinom je domu ovog trena čak 16 pasa, od čega sedam štenaca, a nedavno se, s plemenitom namjerom, na kratko vratila svojoj prvoj ljubavi - pjevanju.
Naime, Lana je snimila pjesmu "Lampioni", prema tekstu i glazbi Andree Čubrić koja se na prvu čini kao priča o pronalaženju vlastite snage u teškim trenucima, no njezina je ideja bila ukazati na probleme s kojima se susreću osobe oboljele od atopijskog dermatitisa.
Kako biste ukratko opisali svoj život?
- Djeca, psići, kuća, kuhanje, to je ono najljepše i shvatiš da ti ništa drugo ne treba.
Je li pjesma "Lampioni" vaš povratak na glazbenu scenu?
- Nije to nikakav povratak, već imam potrebu ponekad se glazbeno izraziti i onda to i napravim. 'Lampioni' su nastali u razgovoru s Andreom Čubrić, jer s njom sam najbolje kliknula, prijateljice smo. U komentiranju mase pjesama koje slušamo shvatili smo da rijetko koja izlazi iz okvira, ali i da nam je nametnuta slika idealne ljepote, te da su se ljudi okrenuli umjetno stvorenom idealu nametnutom kroz društvene mreže, pa čak i oni koji su inače samopouzdani i iznimno lijepi, imaju potrebu uljepšavati svoju sliku kroz brojne filtere. Prihvatili smo to pod normalno i onda se dogodi da sretnemo nekoga tko ima nekakav problem na koži, bez obzira zvao se on akne ili atopijski dermatitis, mi ih stigmatiziramo. Ljudi u njih bulje, a ako su u školskoj dobi izruguju im se.
Kakve su reakcije?
- Ono najljepše što smo doživjele nakon premijere 'Lampiona' je da nam ljudi pišu svoja iskustva, koliko su bili omalovažavani i etiketirani, a koliko im pjesma popravi dan. Imaju snage lupiti šakom o stol i da ih nije briga što drugi misle, da vole sebe i osjećaju se dobro iako im ten nije porculanski. Pjesma je nastala zato što od atopijskog dermatitisa boluje popriličan broj ljudi i jednostavno svi trebaju poraditi na tome da ne radimo drugima ono što ne bismo voljeli da se radi nama.
Nedavno ste ušli u raspravu na društvenim mrežama s jednom osobom upravo zbog zlobnih komentara da ste sveprisutni i da vas netko gura u medije?
- Inače ne ulazim u rasprave jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, pogotovo ako u tom trenutku ocjenjuje moju transformaciju, koja ne ovisi samo o meni. Ni sama nisam bila sretna s dotičnom transformacijom, ali kad netko koristi ružne riječi, e tu imam potrebu nešto za reći. Ako sam javna osoba, ne znači da sam javno dobro i da moram svačije mišljenje trpjeti na svom zidu. Mislim da su takvi ljudi, koji nemaju konstruktivnu kritiku, nego idu na vrijeđanje, prije svega nezadovoljni sobom pa trolaju ostale, pa se ovom pjesmom borim i protiv takvih trolova.
Prilično hrabro ulazite u nove izazove. Kako je bilo s kuhanjem?
- U ovom sam poslu 21 godinu, ne pjevam deset, ali svejedno sam tu. Promijenila sam dosta zanimanja, a sva radim najbolje što mogu, ili nikako. Tako je bilo i s kuhanjem. Masterchef sam jedva prihvatila, jer to je najstroži televizijski kulinarski show, muž me nagovorio. Išla sam glavom kroz zid, ali tako je u svemu što radim. Kulinarska priča nakon toga nije se dogodila jer sam to htjela monetizirati.
Kako je kuhanje postalo vaše zvanje?
- Tada sam vodila svoju PR agenciju, išla čak i u rodilište s laptopom kako bih odradila sve obaveze i ujutro pustila priopćenje o snimanju nekog spota. Tijekom godišnjeg sam s mužem i kumom išla na večeru u šibenski 'Pelegrini'. To iskustvo mi je promijenilo viđenje gastronomije. Ujutro sam se probudila, djeca su se kupala na plaži, a ja sam počela plakati. Osjetila sam nezadovoljstvo jer sam non-stop dostupna medijima, klijentima, 24 sata na dan. Zvali bi me u subotu u ponoć, ne razmišljajući da možda uspavljujem dijete. Umorila me ta dostupnost, neprirodnost. Mužu sam rekla da se ne osjećam dobro, da trošim najbolje godine i da želim raditi nešto s čime ću biti sretna, biti više sa svojom djecom i želim kuhati i stvarati jela, uzgajati naše pse. Ali, kad sam počela kuhati i prije objave Slane kuharice, odgovarala sam danima i uvijek ljudima na pitanje kako da nešto skuhaju. Shvatila sam da ljude zanima što radim pa sam odlučila snimati svoja jela kad budem imala vremena i tako ih objavljivati.
Kad ste odlučili stan zamijeniti kućom izvan gradske vreve?
- Živjeli smo u stanu od 60-ak kvadrata na Laništu, došlo je treće dijete, a švicarski je franak divljao i rata od 4000 kuna mjesečno skočila je na 7000, kao da plaćam najskuplju kućerinu. Za novac od prodaje stana, mogla sam napraviti kuću, tako je i bilo. No, teško da bi se išta realiziralo da nisam nazvala našeg kuma Antu Vrbana za savjet, i on nam je odlučio nacrtati kuću i poklonio nam projekt, iako je bio iznimno zauzet. Drugačije ne bi bilo moguće i vrlo brzo smo to riješili. Teško bismo se bez njega u to upustili.
Koliko je od toga prošlo?
- Tri godine.
Malo po malo stigli su i psi?
- Trebali smo nekako ograditi kuću i Ante je predložio da imamo pse, ali u početku sam se nećkala. Trenutno je 16 pasa u kući.
Kakve nove projekte imate u planu?
- Nakon dugo vremena opet će se početi održavati moje male škole kuhanja koje se zovu 'Masterchef at home'. To nismo mogli raditi jer sam bila okupirana TLZP-om. Bez obzira na epidemiološke mjere, to polazi ograničen broj ljudi po radionici, manje od deset. Veselim se posvetiti tome. Kad god to radim, uvijek je odaziv odličan i u tome uživamo.