Marko Braić pobjednik je pete epizode showa Nove TV 'Tvoje lice zvuči poznato'. Transformacijom u Eleniju Foureiru koja je predstavljala svoju zemlju na Eurosongu 2018., oduševio je žiri te osvojio najveći broj bodova. 29-godišnji istarski glumac, koji dosad nikad u životu nije pjevao niti plesao, već se priprema za sljedeću nedjelju kada će u spektaklu utjeloviti članove Red Hot Chili Peppersa. Dotad ga u ulozi Zorana Mikulića možemo gledati u seriji 'Dar Mar'.
Ove jeseni gledamo vas u dva projekta Nove TV: seriji 'Dar Mar' i showu 'Tvoje lice zvuči poznato'. Gledate li se i vi na televiziji?
- Seriju ne znam hoću li ću stići gledati, svakako ću se potruditi. 'Tvoje lice zvuči poznato' rado pogledam u društvu ili sam. Kao gledatelj sam jako kritičan prema samome sebi, to ne mogu negirati niti sakriti pred drugima.
Pronalazim si mane, kasnije razmišljam o tom što je moglo bolje, nekad si nešto i zamjerim, a skoro nikada ne pomislim da je savršeno, ali to mi i paše. Volim od sebe tražiti više i bolje.
Što je prevagnulo da prihvatite poziv i postanete dio ekipe showa 'Tvoje lice zvuči poznato'?
- Sama ideja da sam svaki tjedan netko drugi, da plešem i pjevam, bila je dovoljan razlog za pristanak.
Tijekom showa prošli ste brojne preobrazbe: koja vam je bila najzahtjevnija?
- Zadnja. Umora i iscrpljenosti je bilo previše, a vremena za uvježbavanje premalo. Zbog čega sam na tu izvedbu ujedno i najponosniji.
U seriji 'Dar Mar' glumite Zorana Mikulića Zokija, buntovnika bez razloga, lokalnog frajera i vječnog studenta. Koliko vam je teško bilo poistovjetiti se s tom ulogom?
- Dugo sam se borio s tim da shvatim Zokija. Nekako nije išlo tako glatko kao s Lukom iz 'Granice'. Da budem iskren, ja nemam privatno mnogo sličnosti s likovima koje igram.
Oni su često ideja onoga što bih ja možda volio biti, dakle, netko tko puno ne razmišlja o svojim postupcima, netko tko pršti od samopouzdanja i općeg smisla za humorom. Možda ja negdje i posjedujem slične buntovničke osobine tih likova, ali ih zasigurno manifestiram na drugačije načine.
Uvijek mi je važno zavoljeti lik kojeg igram, naći motivaciju za koju se on bori i uz koju ću pravdati njegove postupke. Jednom kada otkrijem njegovo strasno htijenje, onda biti taj lik i nije toliko teško, koliko god on bio drugačiji od mene.
Pohađali ste školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer kiparstvo. Što vas je tome privuklo?
- To što sam htio ustajati sretan i uzbuđen za odlazak u školu. Oduvijek sam znao da ću upisati Akademiju tako da mi je srednja škola bila samo usputna stanica.
Zadnju godinu srednje škole završili ste u SAD-u, u sklopu razmjene studenata. Gdje ste boravili i kako vam se dopalo?
- Boravio sam u malom gradiću Frenchtownu u Montani. Ja kao učenik nisam mogao birati destinaciju, ali brzo sam zavolio to mjesto i bilo mi je predivno. Otišao sam kada sam imao osamnaest godina i kada sam po nekim lokalnim društvenim normama imao najbolje godine za zafrkanciju, provod, bacanje brašna i jaja na kolege s klupe, brige oko državne mature, maturalne večeri, rastanke pa u konačnosti i iskustva prijemnih ispita...
Tu zafrkanciju i te doživljaje jednog maturalca, zamijenio sam prilagodbom novoj sredini i obitelji u kojoj sam živio. To me definiralo kao ličnost. Ponešto sam izgubio, a ponešto i dobio. Izgubio sam neku sigurnost sredine i društva s kojim sam živio do tada, društva koje je bilo moje ogledalo pri odrastanju i sazrijevanju, a dobio sam društvo u kojemu sam mogao ogledati sebe izvan kulture koja me odgojila.
Upoznati svoje osobine, slabosti i ono što bih mogao biti uz dozu hrabrosti, prilagodbe i izdržljivosti. Glumu sam ostavio po strani i za to sam se vrijeme boravka u Americi bavio isključivo sportom. Bio sam okružen predivnom prirodom u kojoj sam maksimalno uživao.
Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti?
- Zaista ne bih znao u kojem je trenutku i je li ikada uopće došlo do prosvjetljenja kada je poziv glume u pitanju. Taj je put išao prirodno i organski. Češće sam se bavio pitanjem zašto je bavljenje glumom toliko teško i što je to u glumi što me toliko opsjeda da izdržim.
Koliko vam je dobroga donijela uloga Luke Penave u seriji 'Na granici'?
- Donijela mi je predstavljanje široj publici, nagradu te projekte na kojima trenutno radim.
Postoji li neka uloga koju biste baš željeli odigrati, a dosad vam se nije pružila prilika?
- Puno je toga što bih volio odigrati, ali evo… nedavno sam ponovno po kišnim danima pogledao seriju filmova Harryja Pottera i sve bih dao za to da sam Voldemort.
Dolazite iz istarskog Peroja, a privremeno živite u Zagrebu. Koje su prednosti života na selu u odnosu na život u gradu?
- Prednosti su mir, šetnje praznim ulicama, starim putovima koje rimski kamen popločuje. Pogled na more, odlazak u vrt, vožnja biciklom ili motorom kroz šumu, maženje kućnih ljubimaca ili rezanje drva za obiteljski roštilj.
Pogled na mjesto gdje si kao klinac dočekao sestričnu, ili se rolao s frendovima. Gdje si tražio svog prvog psa ili pogled na prazne kuće ljudi koji su te kao dijete čuvali. Prednost je u uspomenama. Na svu sreću Dizmovo, mjesto radnje naše serije, slično je mom kraju, pa se i u Dizmovu osjećam kao doma.