Pred Juditom Franković Brdar radno je ljeto. Jedna od naših najzaposlenijih glumica, koja se nedavno udala za dugogodišnjeg dečka Marka Brdara, na Pula Film Festival stiže s ekipom dva filma koja je snimala tijekom posljednjih godinu dana, potom odlazi u Sarajevo gdje će biti članica žirija u kategoriji igranog filma, a na Cresu upravo završava snimanje još jednog filma.
Na Filmskom festivalu u Puli dolazite kao dio ekipe dva filma: ‘Doma’ Darija Pleića i ‘Do kraja smrti’ Anđela Jurkasa. Što očekujete?
- Za mene je odlazak na Pulu na neki način posao. Tamo sam prije svega u službi filmova u kojima sudjelujem, ovaj put, kao što ste rekli, to su ‘Dom’ i ‘Do kraja smrti’. Za mene je snimati filmove privilegija. ‘Dom’ je film koji je zaista prošao porodiljne muke i vesela sam da će ga publika konačno vidjeti. Jurkas pak uvijek pažljivo izabere ulogu za mene u kojoj uvijek ima prostora za istraživanje. Osobno teško gledam ‘svoje’ filmove, pa mislim da ću gledalište Arene ipak prepustiti drugima.
Slažete li se s mišljenjem onih koji tvrde da je Pula FF već godinama u svojevrsnoj kreativnoj krizi?
- Ne znam bih li si uzela za pravo postavljati takve tvrdnje. Ono što mislim da je bitno je činjenica da Pula postoji i ide dalje.
Kritičari Pleićev ‘Dom’ u kojem glumite uz Mislava Čavajdu unaprijed nazivaju najugodnijim festivalskim iznenađenjem. Kako ste gradili ulogu u filmu koji govori o ljubavnom odnosu dvoje ljudi?
- Zaista? To je lijepo čuti. Posebno zbog toga što se radi o projektu za koji smo svi dali srce. Bio je to kreativan i intenzivan proces koji nas je tjerao do krajnjih granica izdržljivosti. S jedne strane zbog teme kojom se bavi, a s druge zbog metode rada. Naime, ‘Dom’ je film fokusiran na mladu obitelj koja biva žrtva birokracijskog sustava. To je mikrostudija jednog para prikazana kroz najbolji i najgori dan njihovih života. I dok je prošlost tih likova entuzijazam i nada, sadašnjost je gotovo anatomija boli i raspada. Film je nevjerojatno aktualan s obzirom na socijalnu političku klimu u zemlji. U borbi sa sustavom pojedinci gube bitku, održati ih može eventualno zajednička snaga ako je uspiju u tom paklu pronaći. Po drugoj strani, to je film o jednoj snažnoj ženi koja ne želi odustati od svojih prava i na tom putu postaje svojevrsna antiheroina, hladna i antipatična. Ona nema vremena svidjeti se, svi aduti, pristojnost, uljudnost i civiliziranost po putu su otpali, ostaje joj samo golo preživljavanje. Ona je ranjena životinja u gladijatorskoj areni i jedino što joj još preostaje je borba do smrti.
Kakvu ulogu imate u Jurkasovu novom filmu?
- Film ‘Do kraja smrti’ u formalnom smislu je drugačiji film, nastavlja se na dosadašnje Jurkasove filmove korištenjem mozaične strukture okupljene oko, u ovom slučaju, glavne ideje: ljubavi i njenih varijacija. Tematizira različite varijante ljubavnih odnosa, a sve na neki način po principu kraćih prizora i scena koje funkcioniraju kao ‘slice of life’. Ja sam ovaj put imala prekrasnu emotivnu scenu s divnim Nikšom Butijerom. Nas dvoje smo par koji je u jednom trenutku u životu zadesila nesreća, čije posljedice su zauvijek tu i konstantan su podsjetnik na taj dan. Neke dane uopće ne misle na to, a nekim danima ta nesreća obavija ih kao bodljikavi plašt, a u filmu ih zatječemo u jednom od tih dana.
Po kojem kriteriju birate uloge koje ćete odigrati, odnosno što mora imati uloga da bi vas privukla?
- Biram dosta intuitivno. Moram vidjeti ili osjetiti da me nešto zanima, da je to nešto što bih htjela istražiti ili naučiti. Svjetovi nekih redatelja su takvi da naprosto želiš biti dio njihove mašte. Takvi su Sonja Prosenc i Mitja Ličen, Vlatka Vorkapic, Denis Lepur i Marko Stanić, Dalibor Matanić, od redatelja s kojima sam surađivala, a od ovih drugih sigurno Damir Čučić, Bobo Jelčić, Matjaž Ivanišin...
Jeste li oduvijek znali da ćete se u životu baviti glumom ili ste kao djevojčica razmišljali o nekom drugom zanimanju?
Judita Franković
- Naravno da ne, iako, kao klinci smo bili jako kreativni. Ja sam odrastala u vrijeme gumi gumija i ‘pajkana’ i lopova, dobiti nas kući bila je nemoguća misija. Neko vrijeme zabavljali su nas mađioničarski trikovi, a igranje teatra bila je svakodnevica. Uglavnom smo izvodili vlastite pričice, a ‘high peek’ teatarskog stvaranja bila je predstava ‘Pepeljuga’, koju smo postavili u gradskoj knjižnici na poziv teta koje tamo rade. Rasprodali samo cijelu predstavu (smijeh). Nakon toga u srednjoj školi pridružila sam se amaterskoj grupi Beskućnici, ali moja prva uloga ikad bila je Tata medo u ‘Zlatokosi i tri medvjedića’. Sada kada sve ovo govorim i sama shvaćam da me kazalište pratilo odmalena, ali to je zapravo bilo svojevrsno kreativno odrastanje, to je bio dio ‘folklora’, nikada do pred kraj srednje škole nisam mislila da bih se bavila glumom. Odlučivala sam između komparativne književnosti i povijesti umjetnosti. Na kraju sam, eto, magistrirala na Filozofskom na komparativnoj i kroatistici, a u međuvremenu shvatila da gluma jest moj poziv.
Zatekli smo vas na Cresu gdje snimate film s kolegama iz Slovenije. O kakvom je filmu riječ?
- Radi se o kratkom filmu ‘Raj’ prema scenariju Despine Ladi u režiji Sonje Prosenc i Mitje Ličena. Riječ je o dvoje iznimnih filmaša i kreativaca, čiji je film ‘Povijest ljubavi’ u ovogodišnjoj konkurenciji filmskog festivala Karlovy Vary. U filmu ‘Raj’ ljubavni par odlazi na more, a taj odlazak postaje test njihove veze. Što znači ‘biti u raju’ i kada je potrebno podsjetiti se da je ‘tvoj raj’ zapravo već tu i da se trebaš samo prisjetiti da ga već imaš i, na kraju, je li jedini raj zapravo onaj izgubljeni, kako kaže Proust.
Glumite li u ‘Raju’ na hrvatskom ili slovenskom i kako vam ide slovenski?
- U ovom filmu glumim na hrvatskom, a što se slovenskog tiče, ide mi solidno. Ako sam dulji period u Ljubljani, onda fluentnije, a ako izbivam, opet mi treba da se prešaltam. Ali svakako prostora za napredak još ima.
Što se za vas promijenilo otkako ste u braku, ako ne računamo to što ste svom prezimenu dodali i ono suprugovo?
- Odjednom sam postala mršava i bogata (smijeh). Šalim se, ništa se nije promijenilo. Marko i ja smo već dugo zajedno pa je vjenčanje zapravo bilo svojevrsna proslava naše dosadašnje veze, još jedno lijepo zajedničko iskustvo koje nas je dodatno povezalo.
Ljeto će vam, očito je, biti radno jer je pred vama i Sarajevo Film Festival u kojem ste članica žirija u kategoriji igranog filma. Što očekujete od SFF-a?
- Biti u žiriju SFF-a s iznimnim stvaraocima za mene je velika čast. To je zasigurno iskustvo koje će me oplemeniti i kao osobu i kao glumicu. Za mene je to prilika da upoznam nove i zanimljive ljude, da proširim vidike.
SFF je poznat i po sjajnim tulumima, izvrsnoj hrani, druženju... Veselite li se i tome?
- Veselim se apsolutno svemu što donosi sudjelovanje na jednom takvom festivalu. Svako moje iskustvo sa SFF-om obavijeno je dobrom atmosferom i nevjerojatnim gostoprimstvom. Od samog početka i poziva da se pridružim festivalu kao član žirija, izuzetne profesionalnosti, do činjenice da ću imati priliku družiti se i razmjenjivati ideje i mišljenja sa sjajnim ljudima, kreativcima i profesionalcima.
Vratimo se načas ljetnim planovima. Hoćete li imati vremena za odmor, gdje ćete ga provesti i kako bi trebao izgledati vaš ljetni odmor iz snova?
- Snovi su fleksibilni i ovise o tome kakvo je razdoblje bilo prije toga. Ponekad mi odgovara otputovati daleko i uživati u egzotici, ponekad lunjati po europskim muzejima, a ovo ljeto san je biti na nekoj našoj plaži, spavati u hladovini i čitati knjige.
Televizijski gledatelji uživali su prateći vas u ulozi Lucije Car. Po čemu ćete vi pamtiti snimanje serije ‘Počivali u miru’?
- Po ljudima, iznimnim kolegama i profesionalcima.
Hoćemo li vas u skoroj budućnosti moći vidjeti u nekoj novoj televizijskoj seriji?
- Ništa novoga u toj formi zasad.
Što se mode tiče, očito je da volite retro koji vješto kombinirate sa suvremenim. Koji će modni komad biti ključan u vašem koferu za ovo ljeto?
- Ključno će biti pametno se spakirati. (smijeh).