Svoj mali krug velikih ljudi Massimo je realizirao puno prije nego što je otpjevao istoimenu pjesmu Ivana Dečaka. Glazbenik s dugogodišnjom karijerom tijekom koje je osvojio brojne vrhunce, ali ponekad dotaknuo i ponore, već godinama pomno bira što će i kako će nešto otpjevati, a sam je naglasio da nakon svega on više nema pravo na prosječne pjesme. Pa si onda to pravo niti ne uzima, a rezultati njegovih odabira su itekako vidljivi.
U finalu ste Zlatnog Studija, i to u dvije kategorije: za Pjevača godine i Pjesmu godine. U kojoj od tih kategorija bi vam ipak bilo draže osvojiti nagradu?
- Imam osjećaj da je ovo pitanje kao ono kada roditelje pitate koje mu je dijete draže ili kada dijete pitate voli li više mamu ili tatu (smijeh). Drago mi je zbog obje nominacije i ponosan sam iznimno, jer pjesma ‘Mali krug velikih ljudi’ na svoj je način obilježila 2020. godinu i zaista je i meni, a čujem i brojnim drugim ljudima dala neku malu utjehu u ovim teškim vremenima.
Tko predstavlja vaš mali krug velikih ljudi?
- Moj mali krug velikih ljudi su moja obitelj, bez supruge Eni i kćeri Mirne ne bih bio ista osoba. Tu je obitelj moje supruge Eni koja mi jako puno znači, naši bliski prijatelji, te svakako moji najbliži suradnici na koje se uvijek mogu osloniti. Zaista taj krug nije velik, ali mi znači sve na svijetu.
Jedan ste od rijetkih glazbenika koji je prošlog ljeta imao desetak koncerata. Kako vam je to uspjelo?
- Krajem proljeća, kada su mjere popustile, sjeli smo i odlučili da idemo raditi. Da ćemo se prilagoditi uvjetima, da ćemo napraviti sve da bend svira... Tu se uključio moj Aquarius Records i jedan vrlo hrabar čovjek, Tomislav Kašljević, i složili smo turneju. Bilo je zahtjevno stalno brojati stolce, metre između njih, tek smo se prilagođavali na rad pod maskama, ali rekli smo si da nećemo odustati. I nekako smo to izvukli i svi smo ostali zdravi i sretni jer smo dokazali da se raditi ipak može.
U prosincu ste u dvorani Lisinski održali nastup koji su mnogi proglasili prijelomnim trenutkom na sceni, jer ste imali koncert na dvije platforme: u stvarnom i virtualnom svijetu.
- To je bila kruna cijele te borbe za nastupe. Kad pomislim na taj koncert u Lisinskom, imam dvostruke emocije: prvo me obuzme neki osjećaj nemoći. Nakon što smo rasprodali tih 500 ulaznica, dolazi vijest da se kapacitet Lisinskog smanjuje na 240 ljudi ili 14 posto dvorane. Zbog potresa neki se dijelovi dvorane nisu smjeli koristiti, zbog raspršivanja aerosola nismo smjeli paliti ventilatore i puštati dim. Slijedile su zabrane za zabranom. Ustrajali smo raditi kao da se radi o Areni, a ne koncertu za 240 ljudi jer smo znali da će puno ljudi doći online. I kada je došao taj trenutak, sve se isplatilo. Tijekom koncerta stizale su poruke iz cijeloga svijeta. Ljudi u dvorani, svih 240, cijeli su koncert pjevali, plesali i pljeskali kao da je puna dvorana. Plakali su i oni i ja.
Ovo su teška vremena za glazbenike.
- Ovo je bilo otrežnjavajuće iskustvo za glazbenike. Kada treba održati humanitarku, prvo se nas zove. A sada kada nam je samo trebalo naći okvir da nastavimo s radom, nikoga nije bilo briga.
Birate li sami što ćete odjenuti?
- Pomaže mi moja supruga Eni. Ona ima istančano oko i ukus sličan mom.
Što jedan džentlmen poput vas prvo primjećuje na ženama?
- Osobu, ženu u cijelosti, njezinu vanjštinu, pokret, govor...
