U kolovozu ove godine Massimo je na svojem Facebook profilu objavio fotografiju s autoricom Leom Deklevom i producentom Marijanom Brkićem Brkom, uz komentar ‘nova pjesma u nastajanju‘, a sebe potpisao kao "čovjek koji je sretan što radi s ovim sjajnim ljudima".
- Još 2008. spojila nas je suradnja na pjesmi "Nemam prava". Rijeđe smo se od tada sretali, ali u svakom susretu iz njega je uvijek iskrila ljudskost, kultura, intelekt, karakter i zanos kojima je stvarao nove pjesme. Imao je neugasiv žar za umjetnošću svih vrsta iz očiju koje se stalno smiju. Život nas konkretnije ponovno spaja u veljači 2022. kada sam mu poslala pjesmu radnog naslova "Zlo vrijeme" koju smo snimili ovo ljeto. Čuli smo se nedavno i poželio je doći u studio Marijana Brkića (koji je i producent pjesme) da čuje finalnu verziju i da se pjesma pusti. Priuštio nam je prekrasne momente u studiju, trenutke lijepih ljudskih, životnih razgovora, a ponajviše osmjeha, topline i profesionalnosti kada je u pitanju stvaranje pjesme. Držao je do toga da autor bude zadovoljan iako sam mišljenja da je bitniji onaj koji pjesmu nosi dalje kao svoju. No, Massimo se nikad nije stavljao na prvo mjesto... tako to rade veliki. Njegova borba nakon dijagnoze je bila fascinantna. Imati takav stav, biti tako hrabar i pozitivan, rijetko se viđa. Zato je Massimo istinski i pravi heroj - ispričala nam je glazbenica Lea Dekleva.
Glazbeni producent i aranžer Ivan Popeskić bio je jedan od najbližih Massimovih suradnika. Njihovo druženje i suradnja počeli su na svojevrsnom Massimovu povratničkom albumu "Vještina", koji ga je nakon nekoliko godina stanke iznova vinuo u sam vrh domaće glazbene scene, kamo je doista i pripadao.
- Nismo to očekivali. Neke informacije koje su stizale su bile puno optimističnije, no dogodilo se ono najgore i svi smo u šoku. Ne prođe ni trenutak da se nečega ne sjetim. Naš susret je stvarno i meni i njemu na dobro promijenio život, u smislu karijere i nekakvog uzleta. Puno smo toga prošli, ali nekako prva asocijacija na njega mi je da je bio veliki esteta. Kao što se i oblačio, tako je jako vjerovao u glazbu, u zvuk, u svirku, ali i da nam stalno bude ugodno, i na bini i oko bine. Sjetio sam se neki dan večeri s njim i s Eni, kad smo se smijali, pričali, jeli i pili. Riba je bila na meniju. Baš je bio esteta i volio je život i uživati u životu. I privatno i poslovno. Ima tu puno sitnih stvari koje ostaju u sjećanju i kojih se prisjetite tek u nekim trenucima kad već pomislite da su zaboravljene. Recimo, kad smo počeli raditi, živio je doslovce kod mene u studiju kako bi uštedio koju kunu, da bi donio što više kući svojoj obitelji - prisjetio se Popeskić.
Kako kaže, Massimov su život obilježili trenuci u kojima je bio na vrhu, ali i na svojevrsnom dnu.
- Probao je sve vrste estradnog života, onaj uspješni dio, ali i onaj manje uspješni. Nikad nije skrivao da je živio i laka i teška vremena i znao je cijeniti to što ima, kad se počela razvijati na bolje situacija u poslovnom dijelu života. Ne bih ulazio toliko u neke privatne sfere, ali s njim je bio potpuni gušt na bini i oko bine. Stvarno smo se dobro zabavljali i razumjeli i vjerovali u to što radimo i za to prvenstveno njemu idu zasluge jer je bio takav interpret kao što su ga ljudi prihvatili - napominje.
Zajedno su postigli brojne velike uspjehe.
- Ja sam u vrijeme kad smo počeli surađivati isto bio u nekakvom početku svoje karijere glazbeno-aranžerske-producentske i Boris Horvat iz Aquarius Recordsa mi je dao prijedlog rekavši da ne zna što bi s Massimom. Imao je jedan autorski album koji je prošao kako je. Kazao je: "Imam jednog izvrsnog vokala, ali nemam pjesama". Onda smo došli na ideju da napravimo "Vještinu" gdje bi mu dali hitove koji mu pašu i da ih proba otpjevati na svoj način. I to je stvarno upalilo, kako meni, tako i njemu, naravno. Bio je to njegov veliki povratak. Što god smo kasnije radili, govorio je da ne smijem zaboraviti kako smo počeli raditi po zvuku i da upravo to njemu treba i da to treba držati. kad je radio s Peggyjem Martinjakom, Nikšom Bratošem, Ivanom Dečakom, uvijek je htio imati taj zvuk koji smo mi nekako dogovorili prije 20 godina kad je to sve skupa krenulo. S njim sam prošao i velike pozornice i imao privilegiju svirati sa Zagrebačkim solistima po lijepim, velikim velikim dvoranama. To možemo zahvaliti i ljudima iz Aquariusa i njegovoj želji jer je htio da se ljudi na bini tako divno osjećaju s njim. Uistinu je bio velik - otkriva Popeskić.
Najviše će ga, kaže, ipak pamtiti po osmijehu.
- Uvijek mi je bilo super kod njega kad bi poslije svirke pričali, otišli na piće i kad bi se nešto šalio, smijao bi se kao dječak. Uvijek je bio zaigran i sviđala mi se ta njegova crta razigranog dječačića iz djetinjstva. Smijao bi se, stisnuo bi oči, baš onako zafrkantski. To mi je više puta palo na pamet. Kad čujete neku lošu vijest poput njegove bolesti, razmišljate ipak da će sve biti u redu, a opet postoji i ona briga što ako ne bude. Ali, to je nekako svima nama ostalo sa strane i očekivali smo da će se to ‘što ako ne bude‘ daleko kasnije dogoditi - s puno emocija priča Popeskić.
Zadnji koncert u zagrebačkoj Areni Massimo je odradio s drenom u plućima, no malo tko oko njega je znao s kako teškom bolesti se bori.
- Nije htio niti pričati o tome. To su znali doktori i par ljudi. Čuli smo se sedam dana prije jer ja sam mu radio glazbeni intro za koncert. Zvao me sretan kako smo to napravili. Pitao sam ga kako je i rekao je da je izvrsno. Nije htio ništa reći, želio je da što manje ljudi zna, nije se htio žaliti kako bi bilo lakše svima oko njega - zaključio je Massimov producent i aranžer.