Mia Dimšić rođena je Slavonka, odrastala je uz tamburašku pjesmu, svirala bugariju, a danas, deset godina nakon albuma "Život nije siv", kojim je zaintrigirala široke mase, vraća se svojim počecima. Obrade nekih od najljepših tamburaških i slavonskih pjesama, otpjevane s posebnom emocijom, dolaze nakon brojnih pop-hitova, nastupa na Eurosongu i rasprodanih koncerata.
Širu javnost iznenadili ste najavom snimanja nekih od najpoznatijih pjesama. Kako ste krenuli u tu vrlo izazovnu glazbenu avanturu?
Prva iskra ideje za ovaj album nastala je prije mnogo godina, u razgovoru s mojim koautorom i menadžerom Damirom Bačićem. Mislim da smo bili u autu i išli s nekog snimanja kada nam se lampica nekako istovremeno upalila. Kako oboje sviramo tamburu i dobro poznajemo taj repertoar, komentirali smo kako je šteta što te pjesme ljudi izvan Slavonije, a neke čak ni u Slavoniji, baš i ne poznaju, te da bi bilo fora aranžirati ih u mom country-pop stilu, naravno tamo gdje to osjećamo prirodnim. Tako bismo mogli ne samo pokazati da te pjesme dišu na različite načine nego ih i približiti široj, a posebno mlađoj publici. Tada sam tek izdala prvi album pa smo zaključili da to trebamo napraviti nakon još barem nekoliko autorskih. I eto nas, nekih sedam-osam godina kasnije, s gotovim albumom ‘Negdje u ravnici‘ ispred nas.
Je li vas prožimala težina prezentacije kultnih pjesama, duboko ukorijenjenih u srca i duše slušatelja?
Naravno, nije mi uopće bilo svejedno, ali istovremeno sam bila baš opuštena i uživala, valjda zato što je ideja došla sasvim spontano tada kad je došla, iz nekog toliko dječjeg i nevinog mjesta da ju nikad nisam propitkivala. I inače u životu kad se tako neka ideja ‘spusti‘ i samo zabljesne u nama, vjerujem da je došla iz neke druge dimenzije i da taj impuls treba slijediti. Osim toga, stvarno te pjesme osjećam svojim naslijeđem. To su moji korijeni, nešto što volim i čemu se uvijek vraćam i ti su mi osjećaji bili kompas od početka do kraja.
Kako ste prelomili u tim trenucima, s obzirom na to da je uglavnom riječ o tekstovima koje su pjevali muški vokali?
Samo smo jednu pjesmu koja je bila u užem izboru maknuli zbog baš izrazito muškog teksta, negdje gdje je to bilo bezbolno promijenili smo muške u ženske zamjenice i obratno, a kod nekih je sve ostalo u muškom rodu jer bi pjesma promjenama izgubila svoju srž. Nadam se da ćemo u godinama koje dolaze imati priliku čuti sve više ženskog glasa i energije u tamburaškoj glazbi.
Tko vam je bio najbitniji sugovornik, netko s velikim iskustvom, u pripremama?
Damir je svakako bio osoba broj 1. Osim što je napisao puno tamburaških pjesama tijekom karijere, uključujući i onu po kojoj album nosi ime, godinama je svirao u tamburaškom sastavu Patria, čije sam pjesme i sama pjevušila odmalena. Mislim da malo tko bolje poznaje taj repertoar ili zna što i kako tambura može. Tu je i naš treći koautor, Vjeko Dimter, koji je napisao puno pjesama za, primjerice, Šarmere i Gazde, i zna savršeno uklopiti tamburu u pop. Važne povratne informacije dobila sam i od svog profesora gitare i tambure Franje Slavka Batoreka, u čijem sam orkestru osam godina svirala bugariju, a kako je i moj tata tamburaš, i on je sve čuo među prvima, kao i mama i sestra. Tambura i folklor kod nas su definitivno dominantni obiteljski motivi.
Album ‘Negdje u ravnici‘ upravo izlazi. Kakve su prve reakcije onih koji su ga čuli?
Album smo najavili s dva singla: ‘Nemoj noći brzo proći‘ u suradnji s Tomislavom Bralićem i klapom Intrade, te ‘Zbog tebe‘. Povratne reakcije bile su od početka iznad svih mojih očekivanja, a najdraže mi je bilo vidjeti da su već nakon prvog singla i djeca počela pjevušiti pjesme na koncertima i online. Veseli me što svatko među pjesmama ima svog različitog favorita, a još više kada vidim koliko je slušatelja pjesme prvi put čulo i zbog nove verzije odlučilo poslušati i original.
Što kažu vaši Slavonci?
Slavonci su, naravno, najviše upoznati s pjesmama i emotivno vezani za njih, pa njihovo odobravanje znači najviše. Ima tu, naravno, uvijek i kritike, ali uglavnom je konstruktivna, pa je samim tim i dobrodošla. Ono što mi je uvijek važno naglasiti jest da ovo nikako nije pokušaj da nadmašim neki original, jer je to i nemoguće, a ne mislim da bi to ikad trebao biti motiv iza bilo kojeg prepjeva. Ovo je samo moj iskaz ljubavi prema tim pjesmama i želja da publici prenesem kako ih ja izvodim - s gitarom u svoja četiri zida ili s bendom na svirkama.
Već godinama živite na zagrebačkoj adresi. Koliko ste ostali vezani uz rodni Osijek i Slavoniju?
Pa rekla bih da sam dosta vezana, iako mi se s godinama baš dosta društva preselilo u Zagreb, a s nekima sam malo i izgubila kontakt pa je obitelj, kad dođem, u glavnom fokusu. U ovoj fazi života odgovara mi užurbaniji i dinamičniji tempo koji Zagreb nudi, ali mi onda opet dobro dođe protuteža kad dođem u Osijek. Nema gužve, nema žurbe, sjedneš na bicikl i voziš se Promenadom. Pogotovo sad kad odem kući za Uskrs, jedva čekam. Nema ljepšeg od Osijeka u proljeće.
Obično ljudi kažu da je ‘cool‘ otići, vidjeti nešto drugo, novo, no isto tako da se sazrijevanjem najčešće vraćaju ljudima i mjestima odakle potječu. Slažete li se i vi s tom tezom?
Mislim da je to prirodan tijek života. Svi smo mi onaj mali Santiago iz ‘Alkemičara‘ koji je prošao zemlju uzduž i poprijeko tražeći blago koje je cijelo vrijeme bilo zakopano na mjestu s kojeg je krenuo. Ali da je odmah shvatio da mu je ono cijelo vrijeme praktički pod nogama, opet to ne bi bilo dobro. Putovanja su bitna. Ciklusi su bitni, proces je bitan, a danas smo svi jako fokusirani isključivo na cilj i mislim da otud potječu gotovo sve naše brige i previranja.
Na koji ćete način ove pjesme prezentirati publici na koncertima? Uvodite li novine u bend?
Bend koji je sa mnom na pozornici od početka je isti, ali se tijekom godina u studiju izmijenilo puno suradnika, producenata i svirača. Na ovome su, uz moje dugogodišnje članove benda Darija Hleba na basu i Zvonimira Glibušića na klaviru, priču pomogli iznijeti i Damir Galeković na bubnjevima i Bruno Kovačić na gitari, a sve je tamburaške dionice odsvirao Hrvoje Harkanovac. Tu su i prateći vokali Dalibor Zavođa, Dragan Brnas i Jadranka Krištof, Mauro Širol kao tonski snimatelj i jedan od producenata i Goran Martinac, koji je sve miksao i masterizirao. Album u CD i LP izdanju stiže početkom svibnja pa ćemo negdje u tom periodu održati i promocije, koje ćemo najaviti čim utvrdimo točne datume.
Dio je pjesama u pop ruhu, a ostatak ove glazbene priče ima akcent na tamburaškom zvuku. Koliko ste dirali u originalne aranžmane?
Svaka je pjesma tražila nešto svoje, kod nekih je novi aranžman ispao potpuno drugačiji od originala, a neke smo minimalno promijenili. Album je sniman tako da smo svi zajedno ušli u studio i svirali istovremeno pa onda birali najbolji ‘take‘ tako da smo pustili da nas glazba vodi i birali rješenja koja su nam u trenutku bila najprirodnija. Nadam se da smo tako pjesmama uspjeti dati osjećaj topline i bliskosti.
Na albumu ste ugostili i neke poznate glazbenike. Jeste li uspjeli realizirati sve želje?
Uz Tomislava Bralića i klapu Intrade, s kojima sam predstavila prvi singl, na albumu su još tri meni posebne suradnje. Prva je sa Stankom Šarićem, frontmenom Zlatnih dukata, odnosno Najboljih hrvatskih tamburaša čiji je vokal obilježio kraj iz kojeg dolazim, a i moje djetinjstvo, druga s Marijem Vestićem, kantautorom koji potpisuje čak tri pjesme s ovog albuma i na jednoj od njih se pojavljuje kao gost, te Maja Batorek, s kojom sam godinama pjevala u akustičnom duu prije početka estradne karijere, a također sam ju upoznala u tamburaškom orkestru. Bilo mi je važno da su gosti na albumu stvarno ljudi koji su me obilježili, usmjerili i čija je duša na neki način isto u tim pjesmama. Ne smijem zaboraviti spomenuti ni Davora Rodika kao gostujućeg instrumentalista na jednom od meni najljepših instrumenata na svijetu, pedal steel gitari, u jednoj od pjesama. Rekla bih da mi je srce itekako na mjestu i da sam im svima zahvalna što su pristali pokloniti ovom albumu dio sebe.
Koja su to sjećanja, kriteriji ili momenti presudili u odabiru pjesama?
Svaka pjesma ima neku svoju malu priču, ali evo, sad ću se osvrnuti na naslovnu ‘Negdje u ravnici‘ koju je, kao što sam već spomenula, napisao moj menadžer Damir s prijateljem i vrsnim glazbenikom Filipom Novoselom. Kad je pjesmu na Zlatnim žicama Slavonije u Požegi prvi put izveo Dario Barišić 2012. godine, ja sam na toj istoj pozornici nastupala sa svojim tamburaškim orkestrom koji je pratio neke izvođače, čak se sjećam da smo imali audiciju gdje smo morali odsvirati solo baš te pjesme i svima nam je bila jedna od najdražih. Tada sam čula da ju je napisao neki Damir Bačić, ali nisam imala pojma tko je to, iako smo oboje bili u tom tamburaškom svijetu gdje svatko svakog zna. Prošle su još dvije godine dok ga konačno nisam upoznala, i to na avionu za Ameriku gdje sam putovala s njim i tamburaškim sastavom Džentlmeni. Taj mi je susret, kasnije će se pokazati, zauvijek promijenio život. Da mi je netko tog ljeta u Požegi rekao da ću jednog dana imati album koji ime nosi baš po toj pjesmi, ostala bih bez teksta, ali život piše najbolje priče.
Ušli ste u obljetničku desetu godinu od promocije pjesme ‘Život nije siv‘ koja vas je uzdigla u glazbenu orbitu. Kako će izgledati vaša obljetnička godina?
Obljetnička godina vrtjet će se oko novog albuma, njegove promocije, koncerata i singlova koje još planiramo izbaciti prije nego što se u 2027. vratimo kreativnom zanosu i vidimo što dalje želimo reći autorskim materijalom. Barem tako sada izgleda neka moja projekcija, ali svjesna sam da se to može već sutra promijeniti, jer život stvarno za nas uvijek ima bolje ideje nego mi sami pa se pokušavam ne vezati previše za te planove. Nek‘ nas glazba nosi i veseli kao i dosad pa ćemo vidjeti, sve je dobro dok smo zdravi i dok smo živi.
Što se otad do danas promijenilo u vašem životu?
Puno toga. Preselila sam se u Zagreb, počela živjeti život o kojem sam oduvijek sanjala, snimila još nekoliko albuma, naputovala se i nasvirala, ukratko - baš sam živjela i sve je na kraju dana bilo kako je trebalo biti. Neki su moji prijatelji bili malo tužni kad su prešli tridesetu, ali mislim da ja nisam zato što sam dvadesete doslovno iscijedila - ono, ne znam kako je moglo u njih stati i trunčicu više nego što sam nagurala. Bilo je tu i puno lekcija i nekih manje ugodnih situacija, naravno, ali i one su bile tu s razlogom.
Gledate li na svijet i dalje zaigrano i pozitivno ili su okolnosti ipak s vremenom postale drugačije?
Mislim da sam uspjela ostati relativno zaigrana i pozitivna i da je takav stav velikim dijelom svjesna odluka i svakodnevni izbor, ali naravno da godine nose neku svoju patinu i u paletu boja života dodaju sve više nijansi. Tridesete su mi donijele veću svijest o tome da je biti živ i živjeti ponekad izuzetno teško i nezahvalno, ali ne mislim da to umanjuje ljepotu života, dapače, mislim da ju još više afirmira. Svi smo mi kompleksna bića i ne možemo i ne trebamo biti samo sretni i zadovoljni. Zaslužujemo biti i tužni i ljuti i zavidni i ludi i bilo što drugo iz te posebne palete i svaka emocija zaslužuje naše jednako poštovanje. Naravno, to je u svakodnevnom životu teže reći nego napraviti, ali zato smo tu, da učimo, griješimo i tako ukrug te da se u tom procesu sve bolje upoznajemo.
Jednom ste rekli da ste velika sanjarka. Zna li katkad surova stvarnost razbiti te snove?
Ponekad, ali stvarno nakratko. Ponekad se probudim i pomislim da ništa nema smisla, a onda shvatim da se samo moram protegnuti i izaći na sunce ili nazvati nekoga s kim volim razgovarati. Drugo jutro pomislim da nemam nijedan problem na svijetu pa mi je ponekad i samoj teško pratiti taj vrtuljak. Dogode se, naravno, i ružne stvari. Ljudi te razočaraju, prilike se ne ostvare kako si zacrtao, ali na kraju dana sve to ima nekog smisla i gotovo uvijek u retrospektivi budeš zahvalan na zatvorenim vratima kad vidiš koja su se nakon toga otvorila, samo eto, to možda ne možeš isti tren spoznati. I to je sasvim normalno i ljudski.
O čemu trenutačno sanjarite?
O još jednom albumu na engleskom. Dijete u meni baš traži da ponovno malo pišem i na tom jeziku, ali nikako da uhvatim fokus da mu odgovorim na molbe. Vjerujem da u dogledno vrijeme hoću.
Imate li interese i u nekim drugim životnim sferama?
Nedavno sam krenula na jogu kod prijateljice, i to me baš veseli. Čitanje mi je omiljena razonoda otkad sam naučila čitati, a u zadnje vrijeme veseli me i učenje španjolskog.
Što vas najviše opušta?
Uz već spomenuto čitanje, druženja s prijateljima su mi jako važna. U posljednjih par godina sve više volim da to bude intimno i udobno, u kućnoj varijanti. Ekstrovert u meni se malo umorio, a introvert se zadovoljno budi. Sve u svoje vrijeme.
Kako se vidite za deset godina, u idućoj obljetničkoj godini?
Pa više-manje slično kao dosad, samo nadam se s još više kreativnog zanosa, još više lijepih i značajnih crtica u biografiji i još više novih i nepoznatih iskustava i pozornica. Želim si da se s godinama sve manje pitam što bih trebala raditi, a sve više što bih stvarno željela, i da ostanem vjerna svom unutarnjem kompasu. q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....