Deset tjedana u nizu njegova je pjesma “Sunce mi se smije” na vrhu beogradske Top liste 202 - Ex yu noviteti u konkurenciji sa singlovima Urbana, Divljih jagoda, Mile Kekina, Parafa, Psihomodo popa... Glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš njihov je aktualni album “Dnevni rituali” uvrstio u dvadeset najboljih objavljenih u 2019., lani je sa svojim Aerodromom koncertom na zagrebačkoj Šalati obilježio 40 godina karijere, a sada priprema novi, promotivni koji će s ekipom iz benda održati 20. veljače u zagrebačkom klubu “Boogaloo”, piše Slobodna Dalmacija.
Jurica Pađen baš zvuči zadovoljno i premda bi u 65. godini života kao autor pjesama koje se desetljećima vrte u eteru (“Fratello”, “Što si u kavu stavila”, “Otkazani let”, “Digni me visoko”, “Kad misli mi vrludaju”, “Obična ljubavna pjesma”, “Stavi pravu stvar”...) mogao s obitelji solidno živjeti od tantijema, roker u njemu ne miruje – kako uživa u pisanju novih pjesama, tako osjeća uzbuđenje uoči odlaska na svirke baš kao onomad, dok je svirao u Grupi 220, Parnom valjku, Azri...
- Imam dovoljno za normalan život. Ali ne sviram zbog toga kako bih se obogatio, jer ni neću. Ako nisam ranije, neću ni sada. Sviram jer me to čini živim i uživam u tome. Ispunjen sam. Moj smisao je glazba, naravno uz obitelj. Nije bogat onaj koji ima puno nego onaj kome treba malo.
Najvažnije što ljudi moraju izgraditi jest sustav vrijednosti, on proizlazi iz rada na sebi. A zbog sustava vrijednosti mi kao društvo idemo k vragu - razočarano će ovaj diplomirani ekonomist, koji je završio studij učeći u kombiju za putovanja na nastupe u zlatno doba rock’n’rolla. Iako je već dugi niz godina zaokupljen duhovnom dimenzijom ljudskog postajanja, te sklon čitanju i proučavanju pripadajuće joj literature, Jurica ne bježi od stvarnosti. Fokus u njegovim pjesmama oduvijek je bio na ljubavi, no nikada mu nisu bile strane ni angažirane teme, pa se tako hrvatske zbilje dotakao i na aktualnom albumu Aerodroma.
Smisao i svrha - najbolji eliksir
- Mislim da je to posljedica karaktera. Najlakše je isključiti se od svega i rješavati križaljke. Rolling Stonesi ne sviraju jer im fali love, a ni Paul McCartney. Čovjek mora imati smisao i svrhu, to je najbolji eliksir i pokretač, a posljedica toga je vitalnost. Ako si pri zdravom razumu, teško je ne primijetiti stvari oko sebe, pogotovo kod nas, gdje je toliko toga defektno da čovjek ima izobilje materijala o kojemu bi mogao pisati. Uvijek sam pisao neke socijalno osjetljive, ironične tekstove, pa i u bivšoj Jugi imao sam nekih problema zbog toga, ali nikada to nisam isticao. A danas je moderno biti žrtva.
Šlepanje na Johnnyja
- Ima ljudi, koji dok pričam nešto o Azri ili Johnnyju, znaju komentirati nešto u stilu: ”Joj, kak se šlepa”. Pa to je dio mog života, smiješan mi je taj kut gledanja na stvari. Ja sam toliko glazbe napisao tako da nemam potrebu za tim. Aktualna je i vrti se više nego ikad, jer je ponuda takva kakva jest. Nekad su automobili trajali... Mercedes ste mogli voziti 30, 40 ili 50 godina. A koliko su tek, primjerice, trajali frižideri? Ili televizori? A danas se sve nakon dvije godine baca. I pjesma traje dva mjeseca. Ako i toliko.
Nedavno sam čitao knjigu beogradskog autora Ivana Ivačkovića koji je, pišući knjigu o Štuliću, naveo da je postojao prešutni dogovor da se u vrijeme Novog vala u pjesmama ne diraju Tito, vojska i partija. A ja sam se tada na albumu “Dukat i pribadače” najprije očešao o vojsku, napisavši kako mi ne treba odlazak u vojsku, što je onda bilo ravno svetogrđu, a u pjesmi “Laž” vrlo konkretno sam kritizirao cijeli sustav.
Spominju se drugovi itd. Komisija sekretarijata za prosvjetu i kulturu otkrila je subverzivne poruke protiv institucija sustava i lupila porez od blizu 50 posto na normalnu cijenu albuma kako ga ljudi ne bi kupovali. Tim su porezom u ono vrijeme bili počašćeni i Riblja čorba i Prljavo kazalište – prisjeća se zagrebački roker. Nikada to, veli, nije isticao, ali bunio se kada se takvo što nije preporučivalo. A moglo je, dodaje, biti i vrlo opasno, jer je, primjerice, pjesnik Gojko Đogo u Srbiji osuđen na dvije godine zatvora zbog pjesme “Vunena vremena”.
- Unatoč svemu, u ono vrijeme živjeli smo koliko-toliko normalno. Nisam bio u zatvoru, iako su mi Mario Mihaljević i Rajko Dujmić rekli da se spremalo moje privođenje, koje su oni spriječili jer su bili dobri s tadašnjim šefom policije u Zagrebu. I to su mi rekli tek nakon 20 godina – otkriva glazbenik, koji je tijekom više desetljeća duge karijere napisao gomilu pjesama, pa ipak za mnoge od njih koje se i danas vrte na radiopostajama ljudi nemaju pojma da je njihov autor.
Ponešto je i sam “kriv” za takvu percepciju u javnosti, jer ne osjeća potrebu za isticanjem.
- Nikada nisam upirao u PR, plaćao agencije... Kad bi netko nešto samoinicijativno napisao, bilo bi mi drago, ali nikada nisam sustavno radio na projektu Jurica Pađen. Jedino me zanimala glazba, a sve ostalo je dolazilo kao nužno zlo. Medije moram poštivati jer radim posao koji radim i živim od javnosti.
Koncert Jurice Pađena i grupe Aerodrom povodom proslave 40. godine karijere
Koliko moram, toliko napravim o tom pitanju, ali nikada nisam upirao iz petnih žila kako bih od sebe stvorio nekakav brend. Pjesma je bit i razlog svega, ona je i uzrok i posljedica.
A pjesme Aerodroma vrte se u cijeloj regiji. Na lanjskom dočeku Nove godine u Budvi svirali smo pred 40.000 ljudi, sad smo za doček bili u Sinju. Svi su znali pjesme... Čak je u publici bio naš zastupnik Miro Bulj. Ne poznajemo se osobno, ali ima jedna interesantna stvar iz vremena dok sam još svirao u Azri. Dobio sam jednu fotografiju iz Sinja na kojoj smo mi na bini, a iza nas dvojica ili trojica mrko gledaju u publiku koja se stalno pokušava popeti na binu. A ovi momci su tu kako bi je spriječili u njezinu naumu.
I gledam ja tu fotku i skužim na njoj Mira Bulja. U ulozi zaštitara – kroz smijeh će Pađen, pojašnjavajući kako pisanje pjesama doživljava kao nekakvu vrstu ispovijedi.
- Ljudi u Americi plaćaju psihijatre kako bi im se jadali, a ja se kroz pjesme “jadam” svima koji me hoće slušati. To je isto jedna vrsta psihoterapije. Volim s ljudima podijeliti lijepe trenutke, ali i im ukazati na loše stvari, a oko nas ih ima koliko hoćete. Glazbu doživljavam kao utočište u koje se možeš, neću reći sakriti, ali otići kad nemaš više kome. Kroz pjesme se priča ono što se inače govori najbližim ljudima... - govori roker, koji kroz pjesme “Dnevnih rituala” nudi i recepte za lakše življenje u modernom dobu, pa sugerira povratak prirodi...
Zatočenici civilizacije i tehnologije
- Živimo u vremenu paradoksa. Primjerice, duh je, što ga više hraniš, sve gladniji. Materijalno se brzo iscrpi... Dođe do jedne rutine u životu, jer kad se ponavlja uvijek isti obrazac, senzacija je sve manja. Rutina ubija... Samo u materijalnom definitivno nije izlaz. Živimo u vremenu tehnologije, imamo pun kufer sprava koje nam štede vrijeme, a vremena je sve manje. Kako to?! Imamo manje vremena nego naši preci u čije vrijeme sve te naprave nisu ni postojale. A sada izgubimo gomilu vremena samo dok ih proučimo, pa stalno stižu neke obavijesti, stalno se nešto “apdejta”... Postali smo zatočenici civilizacije i tehnologije, pri čemu je kultura totalno gurnuta na marginu. Gledam i to naše školstvo... Klinci mi idu u dvije škole – izvrsnu glazbenu “Elly Bašić”, koju je osnovala mama pokojnog Relje Bašića, i u redovnu, državnu koju su kao reformirali. A ona je katastrofa...
Nikad nisam mislio da ću se s nostalgijom sjećati komunističkog školstva. S čim oni djecu muče, to je nevjerojatno. Npr. informatika, to, čovječe, inženjer ne bi savladao. Recimo, u informatici spominju decimalni broj, a u matematici ga još nisu učili. Iz biologije uče 13 dijelova mikroskopa napamet. Pa to je u redu, ako netko ide studirati biologiju, ali ovako... Uče klince bubati umjesto da potiču kreativnost. Ili uče napamet probavni trakt puža. Pa to je suludo. Ovo, naravno, ne ide na račun učitelja. Beskrajno ih cijenim. I liječnike i policiju koja isto radi za kikiriki dok se ekipica vozi u... To su, vele, “saudijci”, s audijima se voze – ironično će Pađen.
Kako ga ne bi zarobile stvari i rutina, posvećen je filozofskim i religijskim učenjima, ali nije sklon isticanju vlastitih afiniteta niti nametanju svojega načina razmišljanja.
- Duhovnost je nešto što je nezamjenjivo, bez nje je život deprimirajuća pustoš. Sjediti svakoga dana pred ekranom, piti pivo i podrigivati, pa sutra opet ići u firmu raditi, i tako iz dana u dan, spada u kategoriju lagane eutanazije. Duhovnost nema alternativu – ona je jedino što je dugoročno isplativo, tijelo je prolazno. Mudro je prikloniti se duhovnosti, jer jedino ona daje pravo, istinsko zadovoljstvo. Čovjek proba jednu drogu, pa prijeđe na drugu, stalno traži taj visoki intenzitet, a on ne može dugo trajati. A kad na polju duhovnosti otvoriš jedna vrata i prođeš kroz njih, otvori vam se još stotine vrata.
Možete birati, to je igra bez granica – kaže glazbenik čiji način razmišljanja dijeli i supruga mu Ana, glazbenica i bivša pjevačica banda “Ana i dva gana”, zbog koje je u pedesetima uspostavio fini balans između obiteljskog i rokerskog života. Ljubav su okrunili Vitom (14) i Milom (11), a i potomci su “potegli” glazbene gene - Vito uči klavir, a Mila flautu. U Pađenovu slučaju sve se, filmskim rječnikom kazano, pretapa... Obitelj, glazba, duhovnost i rješavanje svakodnevnih, “običnih” problema...
- Ne treba podcjenjivati ni mijenjanje žmigavca na autu. To je isto stvarni život. Ne podcjenjujem ni te “banalne” aspekte života, jer se bez njih ne može funkcionirati. Red koji na taj način stvarate u životu reflektira se i u vašoj glavi. Nered oko vas je projekcija nereda u vašoj glavi. Ako u glavi imate posložene stvari, onda će i stvari oko vas biti na svome mjestu. U Indiji ispred karme imate dharmu iliti dužnost. Morate odraditi dužnost i onda se prepustiti, pa ja volim reći da sam na sreću dovoljno realan kako bih si mogao priuštiti snove – kaže Jurica Pađen za Slobodnu Dalmaciju.
Na maturalcu u 60-ima
- Mi u Aerodromu smo ekipa, to je moj ideal benda. Najveće bendove su uvijek stvarali dečki iz kvarta, iz škole... Ekipa koja je imala tu duhovnu spregu, zajednički ukus, jer ukus je karakter, a karakter sudbina. Da je Mick Jagger volio klasiku, nikad ne bi završio u Rolling Stonesima.
Volio je rhythm i blues, i to ga je spojilo s Keithom Richardsom. Steve Jobs i Steve Wozniak "brijali" su na kompjutere, željeli su stvoriti nešto revolucionarno, pa je nastao Apple. Tako i mi imamo isti ukus prema glazbi, slične svjetonazore, razumijemo se... I to se osjeti u našoj svirci. Zato je naš odlazak na koncerte kao neki mali maturalac. Smijeh, zezancija, baš gušt... Pisanje pjesama i sviranje su mi najbolja zabava u životu. I odlasci na tuđe koncerte, onih ljudi koje inače volim slušati.
Plagijator McCartney
Prošle godine medijima je prostrujala vijest da je čuveni Beatle Paul McCartney plagirao Juricu. Računalni je softver preciznim mjerenjem ustanovio da su tempo i glazba njegove pjesme “Confidante” 97 posto istovjetni Juričinoj 23 godine staroj pjesmi “Samo me draga ne ostavi”.
- To je zgodna priča, ali važnije mi je da je čovjek koji je formirao moj glazbeni ukus, kojega sam pet puta gledao uživo na koncertu, napravio gotovo u cijelosti identičnu pjesmu. Materijalno je nebitno... Ja se inače zabavljam jednom dimenzijom koju je definirao Jung, a to je sinkronicitet, čak se jedan album grupe Police zove “Synchronicity”.
To je ono kad dobivate razne znakove koji vam govore da ste energetski i duhovno na dobrome putu. Ti znakovi su, u principu, nevjerojatne koincidencije koje se pritom događaju, što opet znači da si priključen na kozmički dotok energije i da je ne moraš crpiti od ljudi oko sebe kroz razne kontrolne drame u stilu “jadan ja” ili agresivnošću prema nekome ili mobingom ili ucjenjivanjem ili strahom... To su sve suptilni načini krađe energije, koje ima sasvim dovoljno u svemiru. Samo se treba priključiti. Svjesno se moramo riješiti zamki crpljenja energije od drugih i u tom trenutku se priključujemo na kozmički dotok, a znak da smo to uspjeli su nevjerojatne koincidencije. Ja ih imam gomilu, zapisujem u jednu veliku bilježnicu...
Davno mi je Drago Plečko rekao da ih počnem zapisivati i da ću vidjeti što će se dogoditi. I kad sam to počeo raditi, stvari su se udvostručile. Događale su mi se nevjerojatne stvari, možda bih jednoga dana mogao napisati knjigu anegdota. Ne bi to nužno bila autobiografija, jer je to prilično uobičajeno, iako jako volim čitati autobiografije. A i imao bih što ispričati jer sam imao sreće upoznati fantastične ljude na ovim prostorima. Ali o tom potom. Tek mi to negdje lebdi, još nisam u tom filmu.