- Iako sam na nogama, više ne idem van. Od ove godine ni s kćeri ni sa sinom pod ruku. Prošao sam devedeset i treću. To su jako velike godine. Hvala Bogu, osim zaborava imena i prezimena, mozak mi još pristojno radi. Mogu reći da sam sa starošću zadobio objektivniji odnos prema svijetu i samome sebi. U velikom repertoaru, koji sam tijekom života igrao, danas točno znam kad sam dostigao umjetnost, a kad je to bila samo još jedna gluma - rekao nam je u kolovozu 2019. legendarni glumac Miše Martinović. Njegova djeca glumci, Perica i Maro Martinović, navraćaju iz Zagreba koliko mogu, a glumcu i supruzi Lidiji svakodnevno su dolazile njegovateljice jer je žena Miše Martinovića, nažalost, nepokretna.
Te 2019. bila je velika obljetnica u njegovoj glumačkoj karijeri. Navršilo se 50 godina od snimanja Smojina i Marušićeva “Našeg malog mista”. Miše Martinović, Brico, a poslije Pridsidnik općine u seriji, jedan je od malobrojnih glumaca koji su obilježili “Naše malo misto”, a od poznatijih aktera, na ovom su svijetu još samo Nada Abrus i Milka Podrug Kokotović. Miše Martinović prije svega je govorio da je “Malo misto” onodobno dalo hrvatskom glumištu čelno mjesto u humoru, u onome za što su svi prije “Malog mista” mislili da je Televiziji Zagreb nedostižno.
- Zato su me onih dana u Beogradu zaustavljali zbog uloge Brice, pa Pridsidnika. Zvali su me da odemo na piće. Uzalud, jer nisam alkoholičar. Snimanje ‘Našeg malog mista’ za mene je bilo veliko opterećenje. Silno sam bio angažiran u repertoaru Kazališta Marina Držića i Danielu Marušiću udovoljio sam da igram u seriji samo zato što smo bili prijatelji - prisjećao se poznanstva s redateljem.
S Marušićem je surađivao mnogo godina prije “Našeg malog mista”. Bili su to počeci Televizije, kad su se televizijski ekrani u Zagrebu gledali po uličnim izlozima, jer nitko kod kuće nije imao, u to doba luksuzni, TV prijemnik. Studio mlade Televizije bio je u Jurišićevoj ulici.
- Godine 1957. kaže meni Marušić: ‘Snimat ćemo u Jurišićevoj 4, ali nemamo traku, nego ćemo Vojnovićev ‘Suton’ raditi uživo s dvije kamere’. Bila je to prva TV drama na Hrvatskoj televiziji, o čemu se danas pojma nema, nitko to ne spominje. Da samo znate koliko smo mi morali proba odraditi radi tog Vojnovića u direktnom prijenosu, cijeli je pod studija bio iscrtan strelicama koje su bile upute da slijedimo točan televizijski kadar u glumačkoj igri - govorio nam je o počecima TV drame.
Miše Martinović 2019. živio je dvadesetak metara od kuće u kojoj se rodio 1926. godine. U rodnoj kući, čiji krov je tad vidio s vlastitog prozora, živjeli su njegova majka i otac kojeg nikad nije upoznao jer je umro nekoliko mjeseci prije njegova rođenja.
- Otac i majka držali su gostionicu. Otac je umro nakon što je u Prvom svjetskom ratu bio ranjen dva puta. Od oca mi je ostala samo fotografija na kojoj se on kao ranjenik slikao u Beču. Prema ondašnjim normama, moja majka nije kao žena i udovica mogla voditi gostionicu, pa joj je obitelj pomogla da uzme u otkup hotel pokraj Pravoslavne crkve, čiji je vlasnik bio plemenitaš Baldo Gradi. Hotel su vodile moja majka, njezina starija sestra, teta Anica i sestra moga oca, teta Marija. Mati mi je igrala ulogu oca, teta Anica ulogu majke. Živio sam u okruženju ljubavi, straha Božjega i srama ljudskoga - pripovijeda o djetinjstvu.
Staru kuću u Ulici Nikole Božidarevića napustio je tek nakon što je u Domovinskom ratu stradala i počela prokišnjavati, pa su u zadnji čas, prije divljanja cijena nekretnina u Dubrovniku, Miše i Lidija Martinović kupili stan pokraj palače Sponza.
Od živahnih sličica iz djetinjstva, koje obično, što je čovjek stariji, sve preciznije ožive u njegovoj memoriji, sjećao se posjeta dundu u Župi dubrovačkoj.
- Kao gradsko dijete, ljeti sam nosio kratke hlače, košuljicu, sandale. A u Župi su djeca hodala bosa. Nosila su široke kratke hlače koje su imale slobodan rastvor ako bi im došlo popiškiti se i pokakiti. Vidjevši djecu u Župi, i ja sam pitao dundu da mi da takve hlače. I dobio sam ih. To je bilo divno - smijao se od srca tome.
Završio je Klasičnu gimnaziju jer mu matematika nikad nije išla. Od prvog razreda učio je latinski, a od trećeg i grčki. Uz to i francuski jezik. Godine 1944. namjeravao je upisati studij medicine u Zagrebu, no nikad ga nije upisao. Dobio je poziv za domobrane. Kao domobran preživio je Bleiburg i nakon povratka robijao u Sarajevu i Zenici. Tri godine opasnog življenja bile su vrijeme najnevjerojatnijih zapleta u životu Miše Martinovića, kojih se te 2019. sjećao intenzivno.
- Ne vjerujem da postoji Bog. Znam da postoji. U Mariboru nas je te 1945. bilo tisuću, dvije, imali smo svi 18, 19, 20 godina. Prolazi uto partizanski pukovnik, ispostavilo se da je stric jednog zarobljenika. Stavio nas je u četverored, izveo iz dvorca smrti na željezničku postaju i ukrcao u zatvorene vagone za Zagreb. Čovjek nas je spasio. Do Zagreba. U Zagrebu smo bili u logoru sedam, osam dana, cipele su mi u logoru uzeli. Jedno predvečerje iz Zagreba su nas odlučili premjestiti u Bjelovar: bio sam bos, na kiši, na putu bez asfalta. Više sam puzao negoli hodao do Bjelovara. Došavši u Bjelovar, žiletom sam rascijepao uniformu, da mi i nju ne ukradu. U bjelovarskom logoru došao je jedan visoki partizan, Crnogorac, i pitao nas ‘gdje su ovdje Dubrovčani’. Predao nam je ogroman paket hrane koju je netko za nas pripremio i poslao. Bio nam je to prvi obrok nakon deset dana. Pustili su nas nakon toga na slobodu i krenuli smo bosi prema Sarajevu. No u Sarajevu su nas opet pokupili partizani. Skupili su nas u sobu s jednim prozorom u kojoj smo mogli samo stajati - prisjećao se.
Partizani su ga potom poslali u izvidničku partizansku četu na Romaniji. Popisivao je mrtve, poginule, postao partizanski ćato, ali i dalje je bio bos.
- Jedan komesar iz istočne Bosne, jedva da je bio pismen, kad je čuo da imam završenu gimnaziju, navalio je da uđem u Partiju i pođem u Sovjetski Savez na visoke škole, a nakon nekog vremena majka mi je donijela i cipele. Ali kad je kardinal Stepinac izdao svoj proglas, nas nekoliko uhitili su i završio sam na Vojnom sudu u Sarajevu kao ‘klerofašist i ustaša’. Bilo nas je 23 optuženih i moja majka i dundo bili su na tom procesu. Bio sam sedmi po redu u sudnici, sve prije mene osudili su na smrt, a meni su dali 15 godina robije. Kad je suđenje prošlo, napisao sam pismo svojoj teti koje ni danas nikome ne pokazujem. Završio sam u zatvoru u Zenici. U ćeliji sam bio sa sedam ljudi, bio je jedan pop među nama. U zeničkom su zatvoru, u kojem je bilo mnogo sarajevske inteligencije, zatvorenici imali svoj kulturni program. U zatvoru sam prvi put glumio, igrao sam glavnu ulogu u predstavi ‘Rusko pitanje’. Osim glumaca, imali smo mali orkestar, pjevače, zbor - nakon dvije i pol godine robijanja, 1948., amnestiran je i izašao je iz zatvora u vrijeme kad je glavni politički događaj bila Rezolucija Informbiroa.
Tekst od 120 stranica ‘Rusko pitanje’, u kojem je imao glavnu ulogu, kasnije će odrediti njegovu glumačku karijeru. Isprva je, vrativši se u Dubrovnik, radio u računovodstvu građevinskog poduzeća.
- U dubrovačkom teatru na repertoar je došlo isto ono ‘Rusko pitanje’. Dogodilo se to da je glavni glumac predstave doživio nesreću: prolazio je ispod zvonika i jedan kamion prignječio ga je i slomio mu rame. Inspicijent kazališta Mato Baković, s kojim sam bio u zeničkom zatvoru, pozvao me da uskočim u ‘Rusko pitanje’ umjesto ozlijeđenog glumca. Budući da sam iz zatvora ulogu znao napamet, uletio sam u kazališnu predstavu i odigrao je. Nakon dva dana dobio sam premještaj iz poduzeća Graditelj u Kazalište Marina Držića. Nisam htio biti glumac, htio sam ići na fakultet, ali nakon zatvora morao sam raditi što mi se reklo. Htio sam studirati pravo, ali nisam smio - govorio nam je glumac. Na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je prvi put 1951. godine kao Maro u “Dundi Maroju” u Fotezovoj režiji. Godine 1953. na Ljetnim igrama bio je Vuko u predstavi “Na taraci” u “Dubrovačkoj trilogiji” u režiji Branka Gavelle.
- Nakon susreta s dr. Brankom Gavellom došlo je do preokreta u mojoj glavi, s njime sam shvatio što je to umjetnost. Gavella me poveo sa sobom u Zagreb. Igrao sam u kazalištu Gavella, u ‘Dundu Maroju’ i ‘Svjetioniku’. Gavella je inzistirao i da upišem Akademiju, no odbio sam. I dalje nisam bio siguran želim li biti glumac. Na Radiju Zagreb u to sam vrijeme snimio jako puno radiodrama, bio sam i spiker, zarađivao sam, ukratko, strašne pare. Slao sam ih u Dubrovnik ženi i kćeri. Poslije godinu i pol, kako mi nisu dali stan, vratio sam se u Dubrovnik. Plaćali su me još pola godine u nadi da ću se vratiti u Zagreb - prisjećao se.
Nikad se više nije vratio u kazališni angažman izvan Dubrovnika. Ostalo je kazališna povijest: oko 120 uloga i opus u kojem je jedan glumac snažno vezan za svoj grad i njegovu pisanu tradiciju i gdje je malo vremena ostalo za TV angažmane.
- U Kazalištu Marina Držića postgavelijanski redatelji bili su članovi Kazališnog vijeća i stvarali su nam repertoar. Svi mladi glumci nakon završetka zagrebačke Akademije jednu bi godinu proveli u dubrovačkom kazalištu. Bili smo teatar izvanrednih mogućnosti i deset godina u vrhu hrvatskog teatra - pričao je o šezdesetima u Kazalištu Marina Držića.
Istodobno vezan za Dubrovačke ljetne igre te tradiciju izvođenja djela Marina Držića, tijekom karijere igrao je više uloga u “Dundu”, a u Magellijevoj režiji iz 1989. bio je Dundo dok je njegov sin Maro bio Maro. No teatrolozi smatraju da je najbolji bio kao Bokčilo, kojeg je utjelovio 1964. u režiji Koste Spaića.
- U “Dundu” sam kao zamjena igrao i u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Nakon toga zvali su me u Beograd. Odbio sam ih, a na tu moju odbijenicu glumica Marija Crnobori bila mi je svašta izgovorila - smijao se.
Godine 1972. bio je Aretej u kultnom Krležinu “Areteju” u režiji Georgija Para, 1974. Kapural Luko u “Kati Kapuralici” Tomislava Radića i izvedbi dubrovačkog kazališta, zatim Frano, kultno lice “Kafetarije” u režiji Tomislava Radića 1978. bio je i Aurel u “Ledi” 1963. i Križovec u predstavi “U Agoniji” 1957. u Kazalištu Marina Držića. Igrao je više lica u Vojnovićevoj Trilogiji, bio je i Vladimir u Beckettovu “ U očekivanju Godota”, u Violićevoj režiji iz 1971. godine…
- Da vam ja sad pričam o svojim ulogama, besmisleno je. Ne želim se hvaliti. Naši kazalištarci vole ljude smjestiti u neku kategoriju. A ja se ne mogu smjestiti samo u dubrovački repertoar, pa gdje bi tu onda bili i Ionesco i Nušić, koje sam igrao. U ‘Hamletu’ sam igrao Duha, Glumce, nikad i Hamleta i to mi je žao. U ono vrijeme samo su beogradski glumci igrali Hamleta na Igrama, jedino je Veljko Maričić bio hrvatski glumac i danski kraljević. Dolazili su i Englezi te igrali usporedo s nama, a najviše mi se kao Hamlet svidio Daniel Day Lewis. Glumac si uvijek, ali umjetnik si rijetko. Znam kako sam igrao gospara Lukšu u ‘Na taraci’ u Juvančićevoj režiji. To je, mogu reći, bila umjetnost - govorio je o kazališnim ulogama uz one u serijama “Tuđincu”, “Ča smo na ovom svitu”, filmu “Libertas”…
Od majčinih riječi posebno je pamtio jedan događaj.
- Bio sam prdac, vodila me za ruku preko place prema Kneževu dvoru. Jedna grupa dolazila je od Straduna, nosili su veliku bandijeru crven-bijeli-plavi. Govorim ja materi - dundo je falio, stavio je crvenu gore, mjesto modre. A stara me uhvatila za ruku i govori mi: ‘Ne, to je tvoja zastava!’ - rekao je glumac koji nije išao ni u osnovnu školu kad se ovo zbilo.