Loše vijesti sustižu i prestižu jedna drugu, ova čudna i divlja vremena tjeraju nas da se naviknemo na nešto na što se nemoguće naviknuti. Nemilosrdni kosač skriven kapuljačom, gotovo nam svaki dan uništava radost življenja i odnosi sa sobom u nepovrat mnoge nama neznane, ali i dobro znane i drage ljude. A kolektivnu je tugu, poglavito u Zagrebu, neprijeporno izazvala strašna, bolna vijest o odlasku Zlatka Cice Kranjčara...
Posljednja bitka
Nije izdržao, izgubio je posljednju, najvažniju životnu bitku. U doba kada se mnogi novinarski analfabeti (a sve ih je više) grubo poigravaju pojmovima, i u svom neznanju i pretencioznosti (a to je uvijek usko povezano jedno s drugim), suludo zbog kojekakvih “klikova” troše riječi koje su nekad imale svoju težinu, poput “legende, ikone i velikana”, postaje užasno obično i nespretno jednu od tih riječi upotrijebiti kad nas doista napusti legenda, ikona i velikan.
Istinska legenda
Kad, primjerice, ode netko poput Cice Kranjčara! Jer, Cico je sve to bio, Cico je bio istinska legenda Dinama, istinska ikona grada Zagreba, istinski nogometni velikan Hrvatske! I zbog Kranjčara je uvredljivo istim riječima opisivati neke druge prolaznike u našim životima, koji se ni svojim najsjajnijim bljeskom nisu ni približili takvoj, pravoj veličini kao što je bio Cico. Ljudskoj i sportskoj veličini...
S nepunih 17 godina zaigrao je za Dinamovu prvu momčad (1973. godine), a već koju godinu kasnije svaki je dinamovac u svojem domu imao klupsku maskotu, plavokosog dječačića, u ono doba najtraženiji i najprodavaniji Dinamov suvenir. Cico je, dakako, bio model za tu maskotu.
Ključni čovjek
Devet godina nakon debija za prvu momčad, Kranjčar je bio ključni čovjek u famoznom Dinamovu proljeću i osvajanju naslova državnog prvaka, nakon sušne 24 godine. Vratio se u zimi iz vojske, i drugom je dijelu prvenstva zabio 12 golova vrijednih naslova prvaka. Cico je postao udarna igla lepršave i tehnički savršene momčadi s izrazitim zagrebačkim “štihom” (Vlak, Bračun, braća Cvetković, Kranjčar, Cerin, Mlinarić, Deverić, Braun...), koja je mljela svoje suparnike od prve minute, i u većini je dvoboja već nakon pola sata držala opipljivu rezultatsku prednost.
- Bila je to vrhunska momčad. Ali, da Cico nije došao te zime, uvjeravam vas da ne bismo bili prvaci! Bili smo pravi, no nedostajao nam je “killer” poput njega, nedostajao nam je vođa, čovjek koji vjeruje u uspjeh! Cico je bio rođeni pobjednik, šampion - kristalno je jasan trener tog sastava, Miroslav Blažević.
S Ćirom se složio i ondašnji kapetan “plavih”, Velimir Zajec, dodavši:
- Cicin povratak iz vojske, u zimi 1982. godine, bio je onaj okidač koji nas je pogurnuo prema naslovu, Cico je bio ta toliko potrebna i željena “točka na i”! Nadogradio je naše čudesne klince, Mlinku i Štefa, zabio je 12 golova, njegov je doprinos osvajanju naslova bio iznimno velik. Baš nam je trebao takav rasni strijelac, koji je razbijao suparničke obrane i parao mreže. Trpao je i trpao...
Zajec i Kranjčar dva su nerazdvojna Dinamova simbola. Nisu se poznavali prije dolaska u Dinamo, obojica su bili dečki s gradskog asfalta, Cico s Ferenščice, a Zeko s Kraljevca. I odmah su u Dinamu “kliknuli”, imali su poseban odnos, na putovanjima su godinama bili “cimeri”. Zbog njih dvojice mnogi su se klinci zaljubili u Dinamo...
Tandem je, nažalost, razbijen, otišao je Cico. Ostali smo bez simbola Dinama i grada Zagreba, teško je reći je li Cico više volio maksimirski klub ili grad u kojem je rođen. Bio je pravi purger, Gospodin s velikim G, uvijek dobro raspoložen, nasmijan, uvijek je imao vremena za druženje. Vrhunski nogometaš, odličan trener i još bolji čovjek široke duše i velika srca! I kad se slavilo, i kad se tugovalo, Cicine su manire bile gospodske. Bečka škola agramerskoga smjera, sinonim purgerskog Dinama...
- Ljudi dolaze i prolaze, ostaju uspomene, a uz Cicu su vezane samo prekrasne uspomene. Za mene je Cico, uz Zajeca, najbolji Dinamov igrač svih vremena. Tko zna što bi bilo s nama da se te zime nije vratio iz vojske, tko zna bismo li osvojili naslov? Bio je genijalan igrač, genijalan tehničar, genijalan golgeter, neustrašiv i optimističan.
Prepun samopouzdanja, i tu je vjeru u uspjeh širio svlačionicom, kojom je često odjekivao njegov zarazni smijeh. Bio je radostan čovjek, i hvala mu za sve što je učinio za naš Dinamo, za našu Hrvatsku i za naš Zagreb, koji je toliko volio! Obožavao je svoj grad i bio je prava purgerska legenda - neutješno je o svom bivšem suigraču i prijatelju govorio još jedan maksimirski velikan, Marko Mlinarić.
Obiteljski čovjek
Iako su mu Dinamo, Zagreb i Hrvatska zauzeli veliki dio srca, Kranjčaru je na prvome mjestu bila obitelj. Zaokružio je svoj životni krug, sa suprugom Elvirom, dječačkom simpatijom i tinejdžerskom ljubavi, dobio je kćer Lanu i sina Niku, koji je također bio sjajan nogometaš. U obiteljskom je krugu uvijek imao potporu, baš kao i kod brojnih prijatelja. Bio je drag čovjek, na Cicu se bilo teško naljutiti.
Uvijek je pokušavao biti pozitivan i tu je svoju dobrotu nastojao prenijeti na druge. I jasno je zašto Dinamo, Zagreb i Hrvatska neizmjerno tuguju, otišao je simbol jednoga doba, koje je nepovratno ostalo iza nas, simbol vremena u kojem su neke druge životne vrijednosti bile daleko iznad ovih izopačenih današnjih, materijalističkih i nihilističkih. Otišla je Dinamova duša, srce grada Zagreba...
- Cico je, ponajprije, bio veliki čovjek! A onda igračina, rođeni strijelac, odličan trener i boemčina! Ostala je samo velika praznina - sa suzama je u očima rekao Zajec, Kranjčarov vjenčani kum.