Sjedio sam u press-centru u Johannesburgu, bilo je to jedino Svjetsko prvenstvo, 2010. godine u Južnoj Africi, na koje se od svoje samostalnosti Hrvatska nije plasirala. Kolege iz raznih dijelova svijeta bili su poprilično gladni, brzo su pojeli nekako skromne zalihe hrane koje su bile namijenjene novinarima.
- Nažalost, ovdje trgovine rade do 21 sat. Radi sigurnosti, znaš...
To mi je rekao moj tamnoputi vozač Jacob. Da, nemojte se čuditi, na tom SP-u dobio sam na raspolaganje svog vozača, koji je vozio samo mene, od resorta u kojem sam bio smješten do press-centra i stadiona. Bio sam u tom žicom ograđenom i pomno čuvanom resortu stacioniran sa slovenskim kolegama jer je na tom SP-u igrala reprezentacija Slovenije. Slovenski kolege imali su svoj kombi, a kao jedini Hrvat s njima u društvu ja Jacoba i njegov. Slovenci su imali svoju priču, ja svoju.
- Ali znaš, ima jedan Spar koji radi dulje.
Rekao sam Jacobu - vozi. Krenuli smo, prolazile su minute, deset, petnaest, dvadeset, pola sata. Ulazili smo u sve tamnije kvartove Johannesburga, kraljice noći stajale su na trotoarima, čekale mušterije, neke su zapalite vatre i grijale ono što je bilo ispod suknjica, bilo je dosta hladno, čudni tipovi sjedili su pored oronulih zgrada s kojih je fasada davno otpala. Jedini osjećaj koji vas je u tom trenutku mogao obuzeti jest bio strah.
- Jacobe, kamo me to voziš?
Kratko je odgovorio:
- Pa u Spar...
Onda je malo zastao.
- Znaš, taj jedini koji radi smješten je u kvartu nigerijske mafije u Joburgu.
Zgodno saznanje, zar ne? Sve što je viđeno bilo je objašnjeno u jednoj rečenici koja je strah mogla samo podebljati. Konačno smo stigli.
- Hoćeš me pričekati u kombiju, reci mi što treba kupiti?
Mislio sam, je li ovaj Jacob normalan? Da ga čekam sam okružen raznim tipovima koji su većinski opasni tipovi, kriminalci ili barem kriminalci početnici? Vidio je zabezeknutu facu svog putnika i pitao:
- Je li te strah?
Nisam stigao izustiti niti riječ, samo se nasmijao širokim osmijehom koji je otkrio da Jacob ima jako dobro očuvane zube.
- Ti si ovdje najsigurniji čovjek na svijetu!
Valjalo je objasniti tu ohrabrujuću rečenicu.
- Ovdje u ovaj kvart ne ulaze bijeli ljudi, sad svi misle da si ti neki totalni luđak koji kod sebe ima neko oružje, oni se plaše tebe, ne trebaš ti njih.
Bio je u pravu. Dok sam u košaricu, koju sam pokupio na ulazu u Spar, trpao potrepštine, ne gledajući previše što ću kupiti, ljudi su mi se sklanjali s puta do blagajne. Plašili su se luđaka, bijelog luđaka. Misija od gladnog do sitog novinara bila je obavljena.
To je bila jedna zgoda koja je ostala kao zaustavljena slika novinara Sportskih novosti, koji je s tog prvenstva pisao uglavnom reportaže o životu u toj državi, jer s obzirom da ondje nije bilo Hrvatske, nogomet je nekako bio u drugom planu. Na ovakvim velikim natjecanjima i inače nije ideja samo pratiti nogometne događaje. Urednici traže priče, neobične, one koje će pobuditi pozornost čitatelja. Južna Afrika bila je idealna za takve. Prije puta na krajnji jug afričkog kontinenta stizale su priče da bi sigurnost mogla biti najveći problem. Po dolasku smo bili obaviješteni da su tamošnje vlasti prije početka SP-a preventivno u zatvore smjestile oko 3000 sumnjivih likova, za svaki slučaj. Najveći zatvor u koji su bili smješteni sumnjivci u šali su nazvali Sun City, po gradu u kojem se u Južnoj Africi nalaze najveće turističke atrakcije. Ono što je stalno upadalo u oči jest činjenica da su svi resorti bili ograđeni žicom, a restorani su uvijek imali dvostruka vrata, ona prva bila su - željezna. Prije ulaska, odmjereni ste kroz špijunku na vratima, a tek onda pušteni. Ili ne, ovisno o tome je li se zaštitarima svidjelo vaše lice. U Johannesburgu sam prvi i jedini put vidio da je i crkva bila ograđena žicom!?
- Ovdje se i Bog ogradio žicom - sasvim ozbiljno mi je rekao Jacob.
Bilo je mnoštvo zanimljivih događaja u Južnoj Africi, svakako je to Svjetsko prvenstvo prvo po onome što nije bilo vezano za nogomet. Sa slovenskim kolegama posjetio sam i Soweto, legendarno siromašno crnačko naselje. To je najsiromašnije naselje u Johannesburgu, ondje zalazi malo ili nimalo turističkih tura. Državna gradnja popravila je kvalitetu života mnogima, ali dosta ih je tada još živjelo, a moguće da je tako i danas, u limenim straćarama, bez osnovnih higijenskih uvjeta. Ali nitko od stanara ne propušta turiste pozvati u kuće, pa se i novinar Sportskih novosti, uz slatkiše koje je imao džepu, lako sprijateljio s djecom iz okoline. Imao sam priliku vidjeti kako su tamošnji stanovnici pred mojim očima - zaklali kravu. Nije neki prizor... Bilo je zanimljivo i na kraju mog boravka u Južnoj Africi. Kad je slovenska reprezentacija, kojoj je tada bio izbornik Matjaž Kek, ispala s SP-a, slovenski kolege su otputovali u Deželu, pa sam tako ostao sam u resortu, a društvo mi je pravio samo jedan pas. Druželjubiv i stalno gladan. Za nekoliko dana se ipak pojavila jedna obitelj koja je iznajmila kuću u kojoj sam stanovao.
- Mi smo se vratili, ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo. Sad ćete živjeti s nama.
To mi je rekao glava kuće, stasiti tata koji je uz majku sa sobom vodio dvoje slatke dječice. Pa sam tako desetak dana do kraja svog boravka u Johannesburgu bio dio te obitelji, svaki dan sam s ljudima za istim stolom ručao i večerao, postao sam dio njihove obitelji. Mama je dobro kuhala.
Dva prethodna svjetska prvenstva, u Japanu i Koreji 2002. godine i Njemačkoj 2006. godine, na kojima je Hrvatska igrala, ali je nažalost ispadala već u skupini, bila su neka sasvim drukčija priča. Vrhunska organizacija i bogate države u kojima je sigurnost bila zajamčena nudile su sasvim drugu sliku od onoga što se događalo u Južnoj Africi. Jedna zgoda iz Japana posebno je ostala u novinarskom sjećanju. Jedne večeri pokvario se laptop. Crni ekran, sve mrtvo. Najgora moguća situacija za novinara, kako slati tekstove? Otišao sam do recepcije hotela i pitao može li doći netko tko može pomoći. Sitna recepcionerka samo se nasmiješila i naklonila. Za otprilike pola sata stigao je majstor. Sve je bilo riješeno u nekoliko minuta, ekran više nije bio crn.
- Koliko sam dužan?
Majstor se samo nasmiješio i na engleskom kazao:
- Ništa!
Inzistirao sam. Ali sve je objasnila slatka cura s recepcije:
- Vi ste naš gost, ispunjavamo sve vaše želje.
Nije stalo samo na tome. Za opet nekih pola sata, ista cura donijela mi je u sobu nekoliko piva, kao poklon.
- Doživjeli ste stres zbog kvara vašeg laptopa, častimo vas s nekoliko piva.
Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj ostalo je zapamćeno po nikad masovnijem odlasku hrvatskih navijača. Vladala je golema euforija, naši navijači bili su autori nezapamćenog desanta, tisuće navijača iz Hrvatske zaputile su se prema Njemačkoj automobilima, kombijima, vlakovima i niskobudžetnim letovima. Kockasti dresovi, navijačke kape i oslikana lica postali su vizualni hit u svim gradovima gdje je Hrvatska igrala. Procjenjuje se da je na svakoj utakmici Vatrene bodrilo između 20 i 35 tisuća navijača.
Mundijal u Brazilu 2014. godine je opet ponudio egzotiku. Prvi doživljaj koji će ostati zapamćen jest svakako kad sam s kolegom Draženom Antolićem, dugogodišnjim pratiteljem hrvatske nacionalne vrste, tražeći akreditacijski centar zalutao u - favelu! Kružili smo automobilom po faveli, zastajkivali, oko nas su se skupljali stanovnici favele, nešto dobacivali, nije bilo ugodno. Druga priča svakako je odlazak u Manaus, grad u srcu Amazonije, gdje su punim plućima disali i obožavatelji kulturnih sadržaja i nogometni navijači, koji su od kulturnih ustanova najradije posjećivali - muzej piva. Prije dolaska u grad u koji možete stići samo avionom strašili su nas zmijama, piranjama, komarcima, malarijom i kojekakvim neizlječivim boleštinama. Paničari su u Manaus došli oboružani tabletama, preparatima alternativne medicine i sprejevima protiv komaraca. U Manausu nisam vidio niti jednog komarca... Hrvatskih navijača bilo je i u Manausu, a okupljali su se pred - Operom? Bila je riječ o zgradi osebujne arhitekture, podno čijih stepenica je gradonačelnik instalirao videozid, gdje su brazilski, ali i ostali navijači gledali utakmice. Vrištalo se i pjevalo, danonoćno se točilo najpoznatije brazilsko pivo Skol, oči su se napajale prelijepim brazilskim ženama, zabava je usred džungle bila nekoliko puta bolja nego u Sao Paulu, gdje su vas iz svakog haustora vrebali neki kvartovski delinkventi.
I konačno, Rusija, Svjetsko prvenstvo 2018. godine. Koje je ipak, uz sve događaje, ostalo najviše zapamćeno po najvećem uspjehu hrvatske reprezentacije u povijesti, drugim mjestom, izgubili smo u finalu od Francuza. U Kataru smo nakon toga bili treći... Što nam nosi Amerika?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....