Ona utire svoj glazbeni put vrhunskim profesionalizmom i kvalitetom. Daria Hodnik ime je na domaćoj glazbenoj sceni bez koje zvijezde ne mogu. Studijska je glazbenica i prateći vokal svim najvećim ‘facama’ na domaćoj sceni. Ipak, posljednjih se godina odvažila, snima svoje pjesme a nedavno je javnosti predstavila i svoj prvi autorski singl “Pjevam pjesmu”. U intervju u Studiju opisuje svoje dane, donosi priču o glazbi i putovanjima bez kojih ne može.
Danas, kada imaš neprocjenjivo iskustvo suradnji s gotovo svim glazbenim zvijezdama, bi li nešto napravila drugačije?
Rekla bih da se iskustvo, i životno i poslovno, stječe, i na dobrim, ali i na lošim odlukama, tako da definitivno ne bih mijenjala puno toga. Možda bih racionalnije pristupila nekim stvarima, nekim ljudima, jer ja sam osoba koja uvijek svima pristupa otvorena srca i još otvorenijeg osmjeha, a onda, ako je to potrebno, oduzimam. Imala sam sreću raditi s velikim glazbenim imenima cijele regije, i zaista sada mogu reći da sam od svakoga nešto naučila. Iskustvo i praksa neprocjenjive su stvari, a učenje i upijanje svake note, svakog daha glazbe, izuzetno. Tako da danas pokušavam apsolutno primijeniti sve što sam godinama dragocjeno sakupljala i učila.
Od samih početaka tvoj je put bio da si na pozornici u pozadini, u drugom planu, no većina glazbenika bez tebe neće, niti bi mogla. Kako iz osobnog kuta gledaš na to?
Sebe doživljavam prije svega kao studijskog glazbenika, i jako volim stvarati, kreirati i aranžirati, tako da meni nikada ta uloga nije teško padala, ili da sam se zbog toga osjećala manje bitno ili vrijedno, dapače! Mislim da je stvarati kao glazbenik unutar banda ili unutar aranžmana koji se stvara u studiju, iznimno zahtjevno, ali i dragocjeno, jer stvarate umjetničko djelo koje će ostati kao zapis i trag vremena. Zahvalna sam zaista svima što su u puno situacija izabrali baš mene i moje kolege prateće vokale, jer mi i danas s jednakim žarom snimamo i pjevamo, putujemo na koncerte, jer je to naš život - naš poziv, a ne posao.
Nerviraju li te katkada pjevači koji su se nekako uspjeli probiti pod svjetla reflektora, ali su, realno, bez posebnih kvaliteta?
Iskreno sumnjam da se moguće probiti i biti “dugotrajan” bez nekih posebnih kvaliteta. Takvi vjerojatno ne opstaju dugo na sceni, jer publiku je vrlo teško, hajdemo reći, zavarati. U glazbi je zaista bitna neka vrsta posebnosti i osobitosti, a da ne govorim emocija i karizmatičnost, koja sigurno osvaja. A moram priznati da sam i po prirodi takav karakter, da bi me teško nešto takvo moglo iznervirati. Ne obazirem se previše na takav način na nečiji uspjeh ili neuspjeh.
Hvaljena si od kritike, struke i lijepo se, s poštovanjem, govori o tebi. Što su tvoji uzusi od kojih ne odstupaš u glazbi?
Beskrajno sam sretna da je struka, uz publiku, prepoznala kako je u pitanju zaista velika ljubav, rad i odricanje, jer počastili su me i nagradili nominacijama za Porin, čak triput, i to u vrlo zahtjevnoj kategoriji vokalne interpretacije. Mislim da je to zaista vrhunac svakoga interpreta, i apsolutno sam svjesna da je to pohvala za moj minuli rad, koji obuhvaća sate i dane provedene u studiju, na pozornicama, koncertima, putovanjima... S te strane sam iznimno zahvalna, i svakako imam motivaciju za stvaranje, koje prema mojem mišljenju, mora biti najbolje što znamo. Nekako uvijek govorim u množini, jer ne radi se tu samo o meni - veliki je broj glazbenika, aranžera, skladatelja i producenata koji se svaki put odazovu na bez pogovora, i čini mi se da takva vrsta stvaranja veseli i njih. Tu je apsolutno zaslužan moj suprug Dado Marinković, koji okupi ekipu, osmisli ideje, aranžmane, i zaista je siva eminencija pjesama. Tako nikad ne odustajem od svojih ideala, i uvijek pokušavamo napraviti najbolju pjesmu u tom trenutku, najbolje što znamo, pjesmu na koju ćemo i za deset godina biti ponosni. Zato ni ne objavljujem pjesme svaka dva mjeseca, što možda tržišno i nije dobro. Ali zaista objavimo nešto novo tek onda kada smo svi zadovoljni. Snimamo sve instrumente live, miksamo i produciramo danima i noćima, dok ne dođemo do finala, koji nam zvuči onako kako smo zamislili. Čini mi se da profesionalni glazbenici imaju zadatak čuvati dostojanstvo i dignitet glazbe, jer za to se zaista vrijedi truditi svom snagom.
Kako bi voljela da dalje ide tvoj put u glazbi?
Jako bih voljela da pjesme koje smo snimili i objavili, a evo dosad ih je zaista dosta, i jedan album je iza mene, počnemo intenzivnije svirati uživo i koncertno promovirati, jer mi živimo za pozornicu i taj emotivni susret s ljudima. Imali smo divne koncerte i promociju albuma, i jedva čekam da negdje live zasviramo.
Nedavno si promovirala pjesmu “Pjevam pjesmu”, svoj prvi kantautorski singl.
Simpatično je da je pjesma nastala na jednom semaforu, kada sam vozila djecu u glazbenu školu, i toliko sam se prepala da će mi “ispariti” da sam ju snimala odmah na diktafon, a u pozadini se čuju žmigavci. Šalu na stranu, ona je moj pokušaj opisa trenutka u kojemu smo se svi ponekad našli, kada su ljubav i glazba utihnuli na sekundu i prenuli nas i podsjetili kako trebamo živjeti i disati punim plućima. Meni se tada činilo da smo svi nekako pjevali previše u tišini te kako je vrijeme da ponovno pjevamo naglas i svim srcem. Nadam se da će samo tako, i nikako drugačije, biti u budućnosti.
Budući da ti je suprug Dado Marinković također poznati glazbenik, koliku pažnju pri snimanju daješ instrumentalistima, i voliš li primati sugestije, ili je ipak tvoja zadnja?
Moja nikada nije zadnja, hahahaha. Dado je zaslužan za aranžmane mojih pjesama, i tu je beskrajno darovit, vrijedan i talentiran, i zaista se niti ne usudim previše miješati. Naravno da kažem ako mi se nešto sviđa ili želim nešto promijeniti, ali o tome diskutiramo, pa probamo, mijenjamo... Proces je to stvaranja koji uglavnom traje. Glazbenicima se nikada ne uplićem u sviranje, jer oni svoj instrument poznaju bolje od mene, i obično imam samo uputu “sviraj što god želiš!”, i to uvijek bude najbolje. Ta kreativnost i interakcija glazbenika u studiju je neprocjenjiva i uvijek urodi sjajnim rezultatima.
Imate li obiteljskih razmimoilaženja oko glazbe?
Nema tu nekih prevelikih razmimoilaženja, jer mi i stvaramo pjesme i glazbu kakvu volimo. Ne podilazimo trendovima, držimo se ustvari stila u kojem se najbolje snalazimo i osjećamo. Ja sam i napravila taj svoj solistički iskorak kako bismo svi mi zajedno ostvarili neke naše želje, kako bismo se zabavili, družili i stvarali glazbu koja nam se sviđa.
Što slušaš u slobodno vrijeme, kakvu glazbu preferiraš?
Nema toga što mene u glazbi ne privlači ili za što mogu reći da ne volim. Svakom stilu nekako pružim priliku, pa ako mi se ne svidi, tome se više ne vraćam. A glazbu koju ja preferiram sigurno je ona koja je 50-ih i 60-ih osvajala svijet, pa i naučila sam pjevati preslušavajući danima Arethu Franklin i Ettu James.
Što su tvoja mala sanjarenja, vezano uz glazbu? Postoje li neki neostvareni snovi?
Evo, možda da snimim nešto u stilu soul diva, možda neki koncert gdje ću pjevati jazz, soul, r’n’b... Svi izazovi super su dobrodošli, jer nas oni uče i tjeraju naprijed! Glazbeno tržište nakon duge, preduge stanke, konačno se otvorilo. Redaju se nastupi, svirke...
Voliš li putovati?
Uvijek se smijemo kada nam ljudi kažu kako je nama super i divno jer često putujemo, a najčešće od tih gradova u kojim smo bili vidimo samo zračnu luku, hotel i dvoranu. Svaki koncert iziskuje puno priprema, puno koncentracije i na kraju, odmornih i svježih glasnica, kako bismo što bolje otpjevali ono što trebamo. Putovanja volim i volim nove gradove, nove ljude, novu energiju koja nas povratno ispuni srećom i zadovoljstvom, jer je i nama, kao i publici, iznimno bitno da iza sebe ostavimo dobar dojam i napravimo što bolji koncert. Vrijeme koje provodimo s bendom ili glazbenicima ponekad je vrlo ispunjeno, nasmijemo se, našalimo, sviramo, stvaramo - to je ono što smo odabrali da budemo u našim životima. Meni i danas, nakon dugih godina, nije teško kročiti na pozornicu, dati sve od sebe, jer ja to želim prije svega zbog sebe, kako bih bila ispunjena i zadovoljna, a onda to i publika sigurno prepozna.
Koga posebno cijeniš od glazbenika, za koga možeš reći on je po tvojoj mjeri?
Imam veliku sreću da već godinama pjevam kao prateći vokal u pratećem bandu Gibonnija i Zdravka Čolića, i za oba ta velika umjetnika mogu reći da su baš po mojoj mjeri. Njihov veliki uspjeh, lakoća i ležernost u glazbi i stvaranju zaista su mi uzor, a s ljudske strane, sretna sam i mirna, jer su pošteni, pravedni i po tome ih neizmjerno cijenim. Od bendova svakako poštujem Parni valjak.
Bilo je smiješnih, ali i onih malo manje lijepih situacija u karijeri. Koja ti se anegdota usjekla u sjećanje?
Jaooo, tu je zaista bilo svega i svačega, od guranja kombija po kiši i zimi, puknutih guma, puknutih potpetica, padova s bina, ali ništa se ne može mjeriti sa zadovoljstvom kada je iza vas dobar i kvalitetan koncert i osmjeh kolega pokraj vas, i sreća i veselje publike.