Marko Šapit jedva da je stigao prepakirati kofere, jer je odmah nakon Eura otputovao na Ljetne olimpijske igre. Iz Japana će za HTV komentirati vaterpolo, košarku, rukomet, odbojku i atletiku.
Ovo je prvi put da idete u Tokio. Kakva su vam očekivanja?
- Pa ja se zapravo Igrama i Tokiju jako veselim. Bez obzira na trenutačne uvjete i problematiku, mislim da je Japan jedna posebna priča i jedan sasvim drugačiji svijet koji se isplati vidjeti. Prvih 14 dana nam je kretanje jako ograničeno, ali ionako je to razdoblje na OI kada imate previše posla da biste se bavili ičim drugim. U onom završnom, trećem tjednu vjerujem da ćemo stići uz novinarske dužnosti ubaciti se i u ulogu znatiželjnih turista.
Zbog vremenske razlike prijenosi će po našem vremenu počinjati iza 2, 3 sata ujutro. Što mislite, kako ćete 'prebroditi' prve dane dok vam se organizam ne navikne na 'novo vrijeme'?
- Obično nisam imao problema s vremenskom razlikom, pa vjerujem da će tako biti i sada. Najbolje je prvi dan izdržati do kasno navečer i odspavati odmah po lokalnom vremenu. Sad je samo opasnost to što moramo stalno biti u svojoj sobi, pa da se netko ranije ne 'onesvijesti'.
Zbog korone u Japanu su na snazi mnoga ograničenja. Koja se sve odnose na novinare?
- Prvih 14 dana boravka u Japanu mi smo u tzv. mekoj karanteni. To znači da imamo pravo i mogućnost izlaziti iz smještaja samo za obavljanje naših zadaća vezanih uz televizijski program. I to se sve pojedinačno mora prijavljivati. Također, nije nam dozvoljeno koristiti javni prijevoz, za sva putovanja moramo koristiti službene autobuse. Svaki dan, osim poslovnih aktivnosti, imamo pravo na jedan izlazak iz hotela za odlazak u dućan ili restoran, ali se moramo vratiti u roku od 15 minuta. Uoči odlaska morali smo napraviti dva PCR testa, testirani smo odmah po dolasku na aerodrom, te prva tri dana jutarnju higijenu također počinjemo s brzim antigenskim testom, koji sami radimo i prijavljujemo onda japanskim vlastima. Do isteka tih 14 dana čekaju nas još 3 testiranja nakon kojih onda dobijemo status slobodnih, doduše privremenih, stanovnika Tokija. Na mobitelima stalno imamo upaljenu lokaciju i opciju Bluetooth, jer koristimo dvije japanske aplikacije za unos temperature i praćenje mogućih spornih kontakata. Sve kako bi naši domaćini imali bolji uvid u naša kretanja i kontakte, pa da onda posljedično mogu reagirati ako za time bude potrebe.
Koji je najstresniji dio vašeg posla?
- Stres je riječ koja se po meni danas malo previše spominje i s kojom se previše toga pokušava opravdati. Naravno da stres postoji i da uvijek postoji mali milijun mogućnosti da stvari krenu krivim putem. Međutim, nema tu prevelikog stresa, ja vama ne mogu dovoljno naglasiti ni objasniti koliko uživam biti sportski komentator, tako da me zaista teško nešto može odvesti u preveliki stres.
Koji vam je sportski događaj dosad bio najemotivniji?
- Trebalo mi je par dana da dođem sebi nakon utakmice Hrvatska - Španjolska. Opet, onaj osjećaj kada je Mario Pašalić zabio za 3:3… to se ne da opisati! S prošlih Igara pamtim i utakmicu četvrtfinala košarkaškog turnira, kada je Hrvatska izgubila od Srbije, pa onda onu sjajnu olujnu večer sa zlatom Sare Kolak. Da ne pričam o Hajdukovim europskim utakmicama, to je tek priča za sebe…
Imate li uzore u svom poslu?
- Kada sam došao na HTV, u redakciji su bili svi oni legendarni novinari i komentatori s kojima smo zapravo svi mi i odrasli. Tako da, tko je htio učiti, imao je tu mogućnost, pa su i svi oni meni na neki način uzori, a evo danas s ponosom mogu reći da sam bio ili jesam njihov kolega. Moj prvi urednik, kasnije i mentor, a evo danas i prijatelj je Željko Vela, čovjek kojega držim u Hrvata ponajboljim u ovome poslu, pa ako traži nečije mišljenje i komentare na moj rad, to je obično on. Od onih koji su danas u redakciji, Stjepan Balog je netko koga jako cijenim i iznimno sam mu zahvalan zbog pomoći koju mi je pružio u mom novinarskom razvoju. No, stvarno mislim da je u ovome poslu dobro i važno imati nekakav svoj stil i način. Puno pratim američke sportove i sviđa mi se njihov način rada i općenito pristup sportu, kao nečemu što bi trebalo biti zabava i veselje.
Bavite li se u privatno vrijeme nekim sportom?
- Ja sam pravi košarkaški fanatik, to mi je omiljeni sport, i jako mi je žao što se naša reprezentacija nije plasirala u Tokio. U slobodno vrijeme koristim svaku priliku da nešto odigram, ili 5 na 5 ili nekakav basket, svejedno, samo da je košarka.
Po čemu ste tipični Dalmatinac?
- Kažu da sam dosta impulzivan, da znam onako na prvu žestoko reagirati, pa i 'zabeštimati', ali isto tako se još brže i ohladim. Ma, ja sam vam jedna onako dobra dalmatinska duša, mogu biti i fanatik rada, a mogu i beskrajno uživati u odmoru.
Prepoznaju li Luka i Tena tatu na televiziji i kako reagiraju?
- Luka je već veliki, upravo je završio 3. razred osnovne škole, i prava je mala hodajuća enciklopedija raznoraznih podataka i informacija, pa tako i onih sportskih. Strašno je znatiželjan, sve ga zanima, pa i stvari vezane uz moj posao. On već uživa na moru, s babom i didom u Makarskoj, od Eura ništa nije propuštao, neće ni od Igara, naravno od onih stvari koje će emitirati u normalnim terminima. Tena je još premala, nju to uopće ne dira, jedino baš ne voli kad vidi da se pakiram, da se spremaju koferi i torbe, jer očito shvaća da me opet neće biti neko vrijeme. Tako da ovim putem svečano obećavam kako će me nakon Tokija barem desetak dana imati samo za sebe.