Ovogodišnji likovi odigrani u kategoriji najbolje muške uloge redom su grubi i teški. Rene Bitorajac u filmu 'A bili smo vam dobri' je Dinko Ćosić koji je, kažu, 'sj...o 23 tenka', zbog čega ga suborci cijene kao svojevrsnu legendu. Danas on pije tablete, bori se s PTSP-om i pokušava stupiti u kontakt sa sinom koji živi s majkom. Stojan Matavulj u 'Zbornici' glumi problematičnog profesora povijesti koji ulazi u bespoštednu borbu s entuzijastičnom osnovnoškolskom pedagoginjom, s Leon Lučev je u stereotipnoj obiteljskoj drami 'Murina' dalmatinski patrijarhalni tiranin Ante, u kojoj je zastrašujuće uvjerljiv.
Glasajte za pobjednika u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Sva trojica dobila su brojne pohvale od publike i kritike, ali nemaju vremena za predah. Jedva smo ih uhvatili za razgovor između u brojnih obaveza, a sretni su da unatoč pandemiji izuzetno puno rade.
Zašto je važan vaš lik za koji ste nominirani ove godine za Zlatni studio?
Rene: Za čovječanstvo sigurno nije. Za film je važan jer je glavna uloga, za scenarij također jer pokazuje određenu razboritost, ravnotežu i riječ razuma u redovima ogorčenih, izmanipuliranih veterana, a za mene, jer mi može donijeti prvu medijsku nagradu! Pa zapravo je važan i za čovječanstvo.
Stojan: Siniša Jambrović, profesor povijesti, kojeg igram u filmu 'Zbornica' je vrlo osebujna osoba kakve srećemo u svim našim sustavima, bilo obrazovnom, upravnom, kazališnom, a zbog kojih mijenjamo svoje ambicije, očekivanja ili uvjerenja. On nije dobar u svom poslu, loš je pedagog, ne posjeduje socijalne vještine, nije ga moguće kontrolirati, ne poštuje autoritet, ne može se utjecati na njega. No, bez obzira na sve to on i dalje radi. Svaki pokušaj novih, mladih, ambicioznih ljudi da to promijene završi tako da se oni na kraju prilagode sustavu. Jer, pa nije on baš tako loš, od čega će živjeti ako dobije otkaz, još malo pa će on u mirovinu, ima on neke traume iz mladosti… Siniša Jambrović je okosnica filma, zbog njega i oko njega se sve radnje događaju.
Biste li glumu mogli nazvati svojim poslom ili svojom strašću?
Rene: To je definitivno moj posao u koji se dajem s ljubavlju. Projekti su različiti pa i ljubav prema njima. Sad kad imam svoje kazalište imam pravo na lijepe planove i snove, ali tko je izmislio da dan traje samo 24 sata. Ove godine sam se odrekao rada u bilo kojoj negativnoj sredini tako da će strasti biti još i više.
Stojan: Mogao bih reći da sam jedan od rijetkih sretnika koji živi od svog hobija. Da nema glume i glazbe ne znam što bih radio.
Koja je vaša najteža uloga u fikciji, a koja 'uloga' u stvarnom životu?
Rene: Najteža uloga u fikciji bila bi nekakva u najcrnjem scenariju u privatnom životu, ali tu ulogu ne prihvaćam, a najtežu ulogu u stvarnom životu zapravo već igram. Godine kad i na ligamentima osjećaš da stariš i teško si to spreman prihvatiti, a paralelno s tim vodiš privatno kazalište u godinama pandemije.
Stojan: Svaka uloga je specifična, svaka je teška na svoj način bilo to na sceni, bilo u životu. Neke odigraš bolje, neke lošije, a neke, nažalost, potpuno promašiš. Dobro je dok postoji mogućnost pogrešku ispraviti bilo na sceni, bilo u životu. Nekad se to može, no uglavnom se ne može.
Tko je vaš najdraži partner/partnerica na sceni?
Rene: Imenom "Nitko", da se ne naljuti "Netko". Mijenjam partnere kao žigolo partnerice... Zbilja rijetko igram u istom okruženju. U praksi, onaj s kojim si kliknem. Tehnički, onaj s kojim se međusobno slušaš, gledaš i kojem se na glasovnu intonaciju možeš fino zalijepiti svojom replikom, pogledom, pokretom, baš onako kako si to zamislio. Glumački i ljudski, onaj s kojim se na probi mogu dogovoriti oko ovih tehničkih detalja. Volim raditi s dobrim glumcima. U kazalištu je puno lakše saživjeti s partnerom/icom ili cijelim ansamblom zbog učestalog igranja. Ako je sve posloženo kako treba biti, uživate u igri. Dođite na 'Potpune strance' u Ludu kuću da vidite o čemu pričam.
Stojan: Popis bi bio jako dug. Nemoguće mi je nekog posebno izdvojiti. Sa svim mojim partnerima/partnericama je bilo jako ugodno raditi.
Koliko je važan Me Too pokret za osvještavanje problema seksualnog nasilja i u hrvatskom glumištu?
Rene: Važno je osvijestiti svako nasilje, gdje god i kakvo god se događalo. Ne znam koliko je 'posebno' važno u hrvatskom glumištu i osobno nisam upoznat s njegovom količinom u istom. Nadam se da glumci i redatelji neće na glas kao seksualni predatori.
Stojan: Seksualno nasilje je potpuno neprihvatljivo i ne vidim nikakvu razliku između seksualnog nasilja i nasilja bilo koje vrste i oblika. Dakle mora postojati nulta tolerancija na sve vrste nasilja. Pokret Me Too je vrlo važan, jer se napokon javno progovorilo o nasilju koje je dugi niz godina bilo prisutno, ali se stalno guralo pod tepih. Vladalo je pravilo da je nasilnik uvijek bio izazvan da nasilje počini. Najveći uspjeh pokreta po meni je taj što je uspio pokazati i dokazati da žrtve nasilja nisu krive što im se dogodila takva vrsta nasilja, da nasilnik ima ime i prezime i da za svoje ponašanje mora odgovarati.
Kakav je vaš život bio u posljednjih godinu dana?
Rene: Zadnje dvije godine su mi u sjećanju kao u magli. Godine s najmanje druženja, izlazaka i putovanja, a opet s druge strane više prirode i više s obitelji na okupu.
Stojan: Zadnju godinu, unatoč koroni, bilo je dosta radno, pretežno zahvaljujući snimanjima, jer je kazalište bilo u velikom problemu zbog epidemioloških mjera.
Koliko je pandemija promijenila ritam vašeg posla?
Rene: 2020. je apsolutno za zaborav s poslovnog aspekta. Sve je stalo i ništa se nije znalo. Kad ste samostalni umjetnik, ili vas netko zove ili si sami izmislite posao, nema to da plaća kapne sama od sebe. Te godine sam mogao samo zabavljati publiku na društvenim mrežama... Kad ste još i poslodavac, imate ljude na plaći koje želite zadržati, kredit plaćate od minulog rada, pa onda to sve kao krene, a ne smiješ imati punu dvoranu... Da, ritam posla mi je dobio aritmiju. Srećom imam dosta posla, radim ga s veseljem i prokleto se stalno nadam da ćemo uskoro na staro, a u kazalištu da će nam puna dvorana značiti 300, a ne 100 mjesta. Planiramo na jesen otvoriti i glumačku školu za klince i omladince.
Stojan: Svima koji se bave scenskim poslovima ovo vrijeme je bilo jako teško. Pogotovo slobodnjacima. Sad se stvorio neki manje, više prihvatljivi okvir unutar kojeg se može raditi. Još uvijek smo daleko od idealne situacije. Ipak nešto je bolje nego što je dosad bilo.
Vjerujete li u svjetliju budućnost?
Rene: Evo, taman sam završio prošlo pitanje sa svjetlom na kraju tunela. Ali što ako je to svjetlo vlak???
Stojan: Dosta dugo sam vjerovao u svijetlu budućnost i živio u nadi. Sad već imam dovoljno godina da više nemam iluzija.
Imate li neku ulogu koju još priželjkujete?
Rene: Nemam. To dođe samo. Priželjkivati mogu samo napisane, to bi značilo klasik, a ja sam to prepustio drugima. Do sada imam sreće, nekako uloge pronađu mene.
Stojan: Svaki glumac, pa tako i ja, cijeli život čeka ulogu koja mu je svemirom obećana. Nadam se da ću je uspjeti prepoznati kad i ako dođe.
Može li glumac ikada otići u mirovinu?
Rene: Pa puno ih ode. I ja ću ako poživim dotad, ali samo u smislu papirologije. Trebat će doduše popamtiti tekst i mizanscen pod stare dane, ali posljednjih desetak godina zaljubio sam se i u pisanje, a to se može dok ima tinte u kemijskoj ili baterije na laptopu.
Stojan: Sa 65 godina moraju svi, pa i glumci u mirovinu. Ja sam od onih koju ju željno iščekuju i vesele joj se.
