Goran Prizmić Bata sa sjetom ovih dana promatra ljude koji stižu u Velu Luku, u njegovu konobu Bata, koja je otkad postoji, bila otvorena za sve Oliverove prijatelje, ljude dobre volje i pjevačeve obožavatelje.
Neumorno i s velikim smiješkom na licu Oliverov prijatelj sluša znatiželjne prolaznike, goste malog mjesta na otoku, u čijem društvu i sam uživa dok prepričava priče, anegdote koje je doživio tijekom četiri desetljeća druženja s njime.
Već su dvije godine prošle otkad mu mobitel šuti na Oliverovo ime, nema dobro znanog glasa koji bi mu se javio kako bi vrišteći od smijeha prepričao vic ili bi pak samo nazvao da čuje komentar na neki njegov koncert ili pjesmu koju je snimao. Svoj dolazak nikad ne bi najavljivao, govori Bata ispijajući kavu, iznenadivši nas videom galeba koji ga prati u stopu.
Galeb ga prati
- Šetao sam Lukom i primijetio da me prati. Nisam u prvi mah obratio pozornost, ali kako sam išao dalje, on je išao za mnom. Kada bih stao ja, stao bi i on. I tako petsto, šesto metara, sve dok nisam stigao do kuće. Ta se priča u trenu proširila, snimka je obišla svijet jer Lučana ima svuda, a znate što ću vam ja reći: - Nema mog Olive, ali galeb je tu! Meni i više nego dovoljan znak - kaže Bata koji je sve do početka korone redovito odlazio na groblje kako bi počistio smeće što ga donese vjetar, ali i onako spontano, da mu ispriča što ima novoga, kako se osjeća.
- Prošli smo nas dvojica svašta u životu. Bilo je tu raznih situacija, dok je bio zdrav, odlično smo se zabavljali, uživali u zajedničkom društvu čak i onda kad bismo šetali ili sjedili na brodu i samo šutjeli. Obišao je Bata s Oliverom brojne koncerte, bio i na nekoliko turneja, a posebno pamti odlazak preko bare.
- Obilazili bismo gradove, putovali, smijali se, upoznavali nove ljude. No, u jednom trenutku, nakon puno izbivanja iz svoje zemlje, obojici je bilo dosta. Nismo o tome puno govorili, no nekako se događalo da se na televiziji pojave kadrovi Dalmacije. Sjedili smo na trosjedu i obojica bismo počeli plakati. Eto, to smo nas dvojica.
Prizmić govori da su se svađali stalno, no to je bio njihov način komunikacije. Drukčije nisu znali, u tome su guštali. Riječ je o mentalitetu.
- Stalno smo se natjecali, u svemu. Kad bismo otišli na lignje, najvažnije je bilo tko će uloviti više, kad smo kartali, samo bi mu bilo važno da pobijedi. Znao sam mu i ukrasti koji bod na karti, ali kad mu je jedan tip koji je sjedio do nas to rekao, skoro me ubio. Nikad nije bilo zbog novca, plaćanja nečega konkretno. To je bio čisti inat. Presudno je bilo tko je bolji, tko će zasjesti na tron.
Daj mi bolonjez
Dan bi Oliveru počeo uz čaj jer kavu nije pio nikad. Onda bismo sjeli u brod, obilazili vale, usidrili se na Proizd, otočić nedaleko od Vele Luke, gdje je pjevač punio baterije.
- Ma on nije bio neki gurman. Znao bi me pitati imaš li bolonjez, to je volio, a od morskih stvari katkad bi poželio jastoga ili da ispečem ribu koju je ulovio sam. Naše večeri pretvarale bi se u ludilo. Jednom je prilikom odlučio u restoranu posluživati goste. Sasvim ozbiljan, zaprimao je narudžbe, donosio spizu na stol. Sjećam se da je za stolom bilo veliko društvo iz Slovenije, a kad su shvatili tko je u ulozi konobara, žena je uistinu doživjela šok. Ma nisu mogli vjerovati što se događa. Nerijetko bi i zapjevao, sve osim ‘Nadaline’ i ‘Žuto lišće ljubavi’. Njih nikada.
Kaže Bata, on je bio u svemu po mojoj mjeri.
- Imao je milijun vrlina, ali i jednu veliku manu. Bio je strašno tvrdoglav, k’o mazga. Drugih se sada ne mogu sjetiti. Kad bi zapilio za nešto ili imao neko svoje mišljenje, ma nije bilo šanse da ga promijeni. Bio je jednostavan i volio je sve. Jedino mu je smetalo kad bi ga ljudi gnjavili, bili naporni. To ga je baš živciralo.
Svi drugi su brokve
Priznati ugostitelj ističe da je gotovo nevjerojatna činjenica i to što je njihova Vela Luka iznjedrila dvije velike zvijezde. Uz Olivera ne zaboravlja spomenuti još jednu Velolučanku - Jasnu Zlokić.
- Strašna vokalistica koja se s Oliverom družila, odrastala i jako ju je volio u odnosu na neke druge. Njezin glas, pjesme, za mene su također nešto posebno i strašno mi je žao što nije nastupila na koncertu za Olivera. Po meni, Oliver je najbolji pjevač, a ona najbolja pjevačica koju imamo. Uz njih dvoje tu je i glazbenik Ante Gelo, najbolji muzičar u Hrvatskoj, i moja priča tu završava. Ma to je moja trojka, a svi ostali za mene su samo brokve - iskreno će Bata, ponovno vraćajući priču na anegdotu kad je svog prijatelja Tea Grbina nagovorio da vikne Oliveru ‘Mišo, što to radiš’. Oliver je imao uključen motor pa ga nije čuo, a ovaj, aludirajući na Mišu Kovača, nije reagirao, okrenuo se prema meni i dobacio: ‘Aj, što ti je ovaj bahat’ - smijući se priča Bata.
Uspomene će ostati zauvijek, nitko ih ne može izbrisati. Njegova Vela Luka Oliverovu pismu prenosi na generacije. Ali i priče, čavrljanja i druženja s njihovim prijateljem. Glazbenu legendu uvijek će s pravom svojatati. On je njihov, kako uglas kažu, prije svega čovjek velikoga srca, jednostavan i skroman, koji ih je proslavio sve zajedno. I neizmjerno su ponosni.
A Bata za kraj poručuje: “Velika mi je čast što sam ga poznavao, bio s njim prijatelj i što smo se družili tolike godine. Nikada mi ga nitko neće moći nadomjestiti, al’ on je tu, u meni”.