Oduševljenju televizijske publike serijom "Dnevnik velikog Perice" redatelja Vinka Brešana, umnogome je pomogla i kostimografija. O njoj se priča po društvenim mrežama, hvale se cijele odjevne kombinacije, a ponajviše one glumica Ive Babić u ulozi Nade i Csille Barath Bastaić koja utjelovljuje Željku. Za kostimografiju u seriji koja se naslanja na obožavani klasik "Tko pjeva zlo ne misli" zadužena je bila iskusna kostimografkinja, dobitnica dviju zlatnih Arena Željka Franulović sa svojim timom, u kojem su Katarina Bilan, Ana Kala Kovačević i Nika Čuić.
Željka Franulović, koja, osim što više od dva desetljeća stvara kostimografiju za filmove i serije, redateljima predaje kostimografiju na Akademiji dramske umjetnosti, otkrila nam je kako je nastala hvaljena garderoba za seriju koju gledatelji prate na Hrvatskoj televiziji.
Kako ste se osjećali nakon prikazivanja prve epizode i prvih reakcija na seriju?
Nikome od nas nije bilo lako jer smo osjećali veliku odgovornost s obzirom na poveznicu s filmom 'Tko pjeva zlo ne misli'. Dotad sam vidjela samo neke inserte iz serije. Na dan premijere bila sam na snimanju jednog filma i cijelo vrijeme mi se 'Perica' vrtio po glavi, čak sam mislila kako neću gledati. Na kraju sam došla kući, sjela pred televizor i onda se valjda nakon svake scene dopisivala s ekipom. A kada su zaredali pozivi i čestitke te pozitivne reakcije, osjetili smo totalno olakšanje. Sada mi je već lakše čekati treću, četvrtu epizodu.
Serija je oduševila mnoge, a svi govore kako je lijepa. I svi su oduševljeni kostimima.
Serija je doista lijepa. Ovakva serija i treba biti lijepa, vizualno čarobna, da privučeš ljude, da gledatelji svih šest epizoda gledaju i čekaju novu priču. I sretna sam što se puno govori o kostimima, maski i scenografiji, o čemu se inače ne govori previše. Kada se spominje kostimografija, uvijek napominjem da smo imali olakotnu okolnost u ovom projektu što smo produkcijski bili podržani s mnogo novca. I to se vidi. Croatia film je slijedio sve naše želje. Nisu ih shvaćali kao 'krpice' niti su na naše ideje odgovarali s 'možete vi to i jeftinije'.
Koliko ste pripremali kostime i kako su te pripreme izgledale?
Radnja priče događa se u Zagrebu 1964. godine. To je stilizirana serija, modernizirana, ali držimo se razdoblja. Teško mi je i reći koliko je fotografija, tekstova, stranica knjiga i časopisa prošlo kroz naše ruke. Detaljno smo sve proučili i znali smo da mora imati taj modni štih. Kada smo dobili redateljski blagoslov, počele smo raditi. Mislim da smo prekopale cijeli fundus Jadran filma, kao i fundus Libu Zone, u potrazi za komadima koje možemo koristiti, bilo da ih rekonstruiramo, bilo da napravimo nove. I, naravno, Britanac. Kolegice i ja smo, i kada je već počelo snimanje, redovito odlazile na Britanac. Tamo smo pronašle puno vintage komada koje smo iskoristile u seriji, a našli smo i jednu gospođu koja nam je stalno donosila neke nove stvari koje je pronalazila u svojim ormarima. Dolazile su nam i druge starije gospođe, donosile stvari poput odijela, torbica, rukavica... sve. O mnogim detaljima, da spomenem samo dužine suknje, savjetovali smo se i sa stručnjacima iz Muzeja grada Zagreba. Vodili smo računa o svemu. Naravno, kopalo se po ormarima mama, baka, teta... Svima je bilo stalo da pomognu.
Nije li i to dokaz da je ljudima doista stalo do svega povezanog sa serijom i naslijeđa filma 'Tko pjeva zlo ne misli'?
Da, točno. Nama su bila otvorena vrata kamo bismo god otišli. Naravno, i Vinkovo ime otvaralo je mnoga vrata, ljudi ga vole. Tako smo, recimo, od Gethaldusa dobili retro naočale, a zlatari su nam posuđivali nakit koji si baš nismo mogli priuštiti.
Puno je toga napravljeno u suradnji s Varteksom.
Da, bila je to odlična suradnja. Varteks je bio među sponzorima serije, a njihovu glavnu dizajnericu Tinu Vrdoljak Ranilović znam otprije. Kolegice i ja odlazile smo u Varaždin, tražile materijale i krojeve koji se mogu prilagoditi našim skicama. Inače, odijela su sva današnja, uzeli smo sva koja mogu proći pod šezdesete. Mnogi su primijetili da većina muškaraca u seriji nosi odijela, a tako je doista i bilo u to doba. Odijelo se moralo imati, kravate... Jako se pazilo na to.
Već godinama surađujete s Vinkom Brešanom, očito ste dobar tim.
Radili smo mnogo projekata zajedno i dobro se znamo. Sjajan je jer se ne petlja u modu, ali zna reći što želi od lika i ja to onda pokušavam odslikati kostimom. Inače, nije mu bilo baš lako. Jedan dan morao je provesti sedam i pol sati u garderobi gledajući sve Ivine kombinacije. Rekao je da mu je to bio jedan od najtežih dana u životu. Drugi dan se to ponovilo sa Csillinom garderobom. Doduše, trajalo je malo kraće, ali izdržao je.
Vani serije i filmovi potaknu modne trendove i popularnost nekih odjevnih komada. Može li se nešto takvo dogoditi i s 'Dnevnikom velikog Perice'?
Moram biti iskrena: već mi je nekoliko ljudi napomenulo da bi bilo super kada bi se negdje mogli kupiti neki komadi iz serije. Jasno, bilo bi mi drago da doista netko osjeti nadahnuće. Ili da nekog potakne da potraži retro komade u ormarima svojih baka i mama.
Radite li neke nove projekte?
Trenutno radim na filmu redateljice Dubravke Turić. Imamo jedan igrano-dokumentarni projekt, ali ne smijem odavati detalje.
Napravili ste oko 2000 različitih odjevnih kombinacija za seriju. Gdje su sada?
Sve je spremljeno. Iskreno, ja se nadam nastavku 'Perice'. Ne žele nam ništa u produkciji reći o tome, ali se smješkaju kada netko pita. Nadam se da je to dobar znak.