Glumica Ecija Ojdanić jednostavno ne zna za riječi poraz i odustajanje. Još na samom početku lockdowna završavala je snimanje serije “Drugo ime ljubavi”, a tijekom izolacije nastala je njezina monodrama “Vla-Vla-Vlajland Cabaret” autora Ivana Lea Leme, kojom osvaja publiku na ljetnim pozornicama.
Njezino kazalište Moruzgva i u najtežim je uvjetima uspjelo održati ljetnu turneju iznimne posjećenosti baš svake predstave, a biser u kruni svakako je upravo Ecijina Vlajina, protagonistica humoristične monodrame, inače za glumca najizazovnije forme, s kojom je vrlo lako poistovjetiti se.
Uspješna komedija
- Teško je jer moraš doći na scenu i držati pažnju gledatelja sat i 15 minuta. No, moja prva monodrama je bila ‘Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovitza’, s kojom sam također doživjela ogroman uspjeh i probila led što se tiče monodrama, ali i tremu i naučila što znači biti sam na sceni. Ovo je još malo teže jer je komedija i očekuje se reakcija publike u vidu smijeha - objašnjava glumica.
Lik Vlajine iz “Vla-Vla-Vlajlanda” nastao je iz “Cabareta preko veze”, uspješnice kazališta Moruzgva koju je također napisao Ivan Leo Lemo, gdje se Ecijin lik posebno izdvojio među četiri vrlo živopisne uloge.
- Nekako se Vlajina izdvojila pričom i zanimljivošću jer je preslika onog najboljeg i najgoreg kod našeg vlaškog naroda. Ima tu srčanost, kad ide, ide do kraja, kad voli, voli do kraja, a kad mrzi, mrzi do kraja. No, ono što je najljepše kod nje i zbog čega je monodrama uspjela je to što je puna predrasuda, kao i svi mi, ali je prekrasan način na koji se s njima suoči i onda samu sebe demantira.
Ona ide kroz život i događaju joj se razne peripetije, a kad lupi glavom o zid, prizna svoj poraz i grešku i ide dalje jača, bolja i prosvjećenija.
Mislim da je to zadaća svih jer ne vjerujem u genetsku predodređenost. Naš narod je dobar, nije uzak, nego su nas aktualne političke struje podijelile na lijevo i desno, ustaše i partizane, komuniste, homofobe itd. Drago mi je igrati i jer je to i moje osobno čistilište i moja oda ovom vlaškom kraju iz kojeg sam potekla.
Iskonska snaga
Kako kaže Ecija, monodrama o Vlajini poklon je njenog dugogodišnjeg prijatelja Ivana Lea Leme njoj kao glumici i prijateljici.
- Toliko se dobro poznajemo pa je našao nešto što je dio mog karaktera. U meni je iskonska snaga da sve nedaće, a bilo ih je kroz godine, promijenim uvijek u pozitivnom smjeru. Nisam dugo toga bila svjesna jer živim intuitivno, impulzivno od posla do posla, od situacije do situacije.
Ali, kad se možeš s ponosom okrenuti iza sebe, to je nekakav dar koji mi Bog dao, da imam tu snagu kao što ima Vlajina u monodrami ‘Vla-Vla-Vlajland’. Sreća je jer u praizvedbi nezavisnih i privatnih kazališta da biraš suradnike koji te znaju, koji znaju točno što ti treba, kakav si privatno i profesionalno i kakav je tvoj osobni i glumački habitus - opisuje Ecija.
Sama predstava je, reći će, dijete lockdowna.
- Lemo je napisao komad, a imali smo prvu probu u travnju. Mjesec dana smo imali čitače probe online, intenzivno svaki dan. Osim korone, zaustavljanja svih poslova i egzistencijalne nesigurnosti, Lemi se dogodio i potres. Njegova je zgrada nastradala.
Ja sam bila s djecom i mužem u Zagrebu, moji roditelji u Kljacima, suprugovi u drugom dijelu grada i u cijelom tom ludilu bilo je jako teško naći koncentraciju za rad, iako mi nikad nije bilo teško naučiti tekst. Ali, bila nam je to svojevrsna terapija. Našli smo snage preko umjetnosti i povjerenja, ljubavi prema poslu i uspjeli napraviti takvu predstavu koja veseli nas, ali i publiku - prisjetila se glumica.
Isto tako, odlučna je bila i u tome da Moruzgva nastavi s radom bez obzira na okolnosti, jer dići ruke zbog korone bio bi, kaže, moralni poraz i samo još veći izvor depresije.
- Na svu sreću, kroz 11 godina smo stvorili prepoznat brend i kad dolaze na predstave kazališta Moruzgva, ljudi znaju što očekuju, a to su zanimljivi hrvatski tekstovi, mahom praizvedbe, predstave u kojima se problematiziraju društveno-aktualne teme na humoran način, nudi se rješenje problema, u predstavama glume odlične glumice i glumci, režiraju odlični redatelji, ulaže se u produkciju.
Velika je stvar da smo u ovoj krizi uspjeli odigrati, od otvaranja lockdowna, gotovo 30 predstava. Naravno da je to veliki kompliment radu, ne samo mom, nego tima Moruzgva iza kojeg stoji troje ljudi koji su stalno zaposleni te honorarci. To je i velika injekcija samopouzdanja, ali smo se morali na razne načine prilagoditi - tvrdi Ecija.
Uz “Vla-Vla-Vlajland” Moruzgva priprema i predstavu “Majstori” autorice Ane Tonković Dolenčić, u režiji Krešimira Dolenčića, koja je i samu autoricu zatekla svojom aktualnošću. Uz Eciju će u njoj glumiti i Petra Dugandžić, Slavko Sobin u alternaciji s Matijom Šekoranjom, Hrvoje Barišić i Dražen Bratulić.
Nema stajanja
- Opet se dogodila jedna koincidencija, makar ništa nije slučajno. Ana Tonković Dolenčić je htjela prije godinu dana napraviti predstavu o preuređenju stanova, konkretno o tri stana i tri preuređenja, traume kroz koje ti ljudi prolaze, pa građevinska mafija, pa odgoda posla...
Imala je čvrst sinopsis i razradu likova i dogodi se nesretan potres u Zagrebu, nazove me Ana i kaže da bismo bili ludi da radimo predstavu o preuređenju, a da ne ubacimo potres. Tako da ćemo imati premijeru najaktualnije predstave, nažalost po sve Hrvate, o preuređenju jedne zgrade za vrijeme potresa i pandemije. Premijera se očekuje 25. rujna u Rijeci, a zagrebačka će biti dva dana kasnije u Vidri.
“Vla-Vla-Vlajland” prikazan je osam puta od ljetne premijere, a i zagrebačka izvedba oćekuje se 23. listopada. No, svakodnevno se prate epidemiološke mjere, a situacija je za sva kazališta prilično neizvjesna.
- Umjesto na Ljetnoj sceni, predstava ‘Vla-Vla-Vlajland’ igrat će se u zatvorenom za sto ljudi. U financijskom smislu to je katastrofa, ali moramo raditi. Ministarstvo kulture i država ipak nam pomažu, pa imamo pomoć za plaće djelatnika, a nadamo se i dodatnoj pomoći. Imamo gledalište u koje stane tek četvrtina gledatelja zbog epidemioloških mjera, pa i oni imaju manju dobit, a mi smo u doba van korone i van pandemije samoodrživi.
Glumci su pristali na manje honorare, mi na nikakvu dobit, no bitno je držati kontinuitet igranja, a prepune dvorane na ljetnim scenama na otvorenome su dokaz da je publika itekako željna kazališta. Moram naglasiti, korona je jedan nekulturan virus, nitko se nije zarazio u kazalištu ni na koncertu ozbiljne glazbe. Ljudi dođu, sjede s maskama, drže se propisa, izmjere prije temperaturu, ne dahću jedni drugima za vratom.
Kazališta i kina su najsigurnija mjesta jer nema bliskog fizičkog kontakta. Zahvaljujući dobrim prošlim godinama mogu živjeti u ovim težim gospodarskim i ekonomskim uvjetima, ali nikako ne mogu biti sretna i mirna gledajući oko sebe ljude koji su suočeni s groznim egzistencijalnim problemima. No, nadam se da ćemo iz svega ovoga izaći bolji i pametniji - priča Ecija.
Tv publici je itekako poznata i svojim je likovima obilježila neke od najpopularnijih serija. Posljednju u nizu, “Drugo ime ljubavi”, s ostatkom je ekipe snimila u iznimno teškim uvjetima početkom koronakrize, pa je produkcija bila prisiljena ubrzati kraj. Glumica priznaje da je itekako željna seta, a na vidiku je možda i novi projekt.
Zagrebački maraton
- Snimila sam jedan jako zanimljiv pilot za HRT i sad se čeka rasplet. Sve je stalo pa ne znam hoće li ikada biti donesena odluka. Radi se o jednom izvrsnom projektu s izvrsnim kolegama i jako bi me veselilo da se realizira - priželjkuje.
Na pitanje kako stiže biti i glumica i majka i supruga, Ecija kroz smijeh govori da vrlo malo spava. S druge strane, neizvjesno doba izolacije bilo je prilika da bude puno više sa svojom obitelji.
- Nama je izolacija dobro došla jer je uslijedila nakon devet mjeseci snimanja serije i nakon dugo vremena bili smo nas četvero zajedno. Drago mi je da smo kao obitelj odlično prošli taj test izolacije i uživali smo tih mjesec dana u obiteljskom životu. Nismo radili nikakve projekte umjetničkog karaktera, ali smo uživali u organizaciji i vremenu u kojem smo zajedno obavljali kućanske poslove, kuhali, trčala sam svako jutro, čitali smo knjige, igrali društvene igre...
Taj naš mali, novi čudni život smo jako dobro iskoristili. Nažalost, u ovom suvremenom tempu života ručamo zajedno samo vikendom i bilo je lijepo gledati kako sjedimo za stolom, razgovaramo, planiramo dan, sutrašnje obroke i to je razdoblje bilo zaista korisno za našu obitelj. Posvetila sam se djeci.
Sad Robi snima jednu novu seriju, a moji su izazovi dvoje školaraca. To su ogromne promjene i osjećam da je moje mjesto uz Moruzgvu koja je fragilna, na prvoj liniji bojišta, i da se borimo za svaku predstavu i svaku izvedbu. Imam dobar tim ljudi, ali bez glave je to uvijek malo teže. Voljela bih i da mi djeca krenu u školu i da im budem samo podrška oko jela i dolaska kući, a ne da prolazimo pakao online nastave.Uz glumu, njezina velika ljubav je i trčanje. Sudjeluje u raznim utrkama, trenira gotovo svakodnevno, a pred njom je dosad najveći izazov.
- Pripremam se da istrčim Zagrebački maraton u listopadu. U ludilu korone počela sam ponovo trčati, malo su me omeli ljeto i neke obiteljske situacije. Trčanje je u moj život ušlo sasvim slučajno. Prestala sam pušiti i od straha da se ne zdebljam počela sam trčkarati. Užasno mi je išlo na živce trčanje, bilo mi je naporno, ali u to je vrijeme moja prijateljica upisala školu trčanja i poklonila mi je broj za utrku Zagrebački cener.
Nisam nikad prije istrčala više od šest kilometara i bojala sam se kako ću istrčati deset. No, uspjela sam to ispod sat vremena i kad sam osjetila adrenalin tog zajedništva, hormonske sreće, bila sam zaražena virusom trčanja i to traje do danas. S trčanjem je ušla i ovisnost o svakodnevnoj tjelovježbi i to je podiglo moje psihičke i fizičke performanse. Odražava se to, uz fizički, i na mentalni izgled, što mi daje dodatnu snagu, osim moje vlaške predispozicije, da izdržim sve ove nedaće.
Tijekom ljeta, ali i koronakrize, do izražaja su dodatno došli vlaški geni, pa se Ecija uhvatila i motike.
- Kljaci su bili moja baza. Ovdje moji roditelji imaju ranč, a iako svugdje idemo i ne mogu bez mora, nigdje mi se duša ne odmori kao ovdje. S godinama osjećam sve veći zov ovog kraja i nadam se da ću kad Jakov krene na faks sve veći dio svog vremena provoditi u ovim krajevima. Ovo bi mogla biti hrvatska Provansa, jer tu je Petrovo polje koje je plodno i leži skoro neobrađeno. Ima toliko brendova, od drniškog pršuta, sira iz mišine, blizu je Nacionalni park Krka, ali od rata i srpske okupacije vratila se tek petina izbjeglih ljudi.
U svjetlu svih ovih događaja mislim da je povratak zemlji itekako bitan. Svi smo shvatili da moramo biti proizvođači vlastite hrane i da je to lijepo, zdravo i učinkovito. Ne bih htjela izletavati, ali osjećam u sebi zov da što više i što kvalitetnije budem povezana sa svojim krajem. Kako bi moja Vlajina rekla: ‘I sve je unda stalo. I sve je unda počelo. I svi su se unda morali prominit. I svi su unda morali mobitel za motiku zaminit’.
Na svu sreću, muž me prati u tome, kao i u svemu, u svim mojim poslovnim aktivnostima. Ne postoji mnogo muškaraca koji tako uživaju i podržavaju svaki uspjeh svoje žene. Trudim se biti i majka i domaćica i u većini slučajeva mi to i uspijeva, tako da mi je drago da uvijek od njega imam veliku podršku - napominje.
Poznata glumica priča kako je njezino kazalište u vremenima krize pronašlo formulu za opstanak. U društvu obitelji odmor je provela u blizini Drniša gdje žive njezini roditelji. I želja joj je doprinijeti razvoju kraja iz kojeg dolazi.