Zaštitnom glasu Hrvatskog radija Zlatku Turkalju Turkiju predstojeći Eurosong u Torinu, na kojem nas predstavlja Mia Dimšić, bit će 20. koji radi. To je bez sumnje značajni jubilej, ali i pravo bogatstvo zgoda i nezgoda, iskustava, poznatih lica koje je upoznao i prijeđenih kilometara po cijeloj Europi, ali i izvan nje, koje je stekao u ta dva desetljeća prateći Euroviziju.
No novinar i urednik Hrvatskog radija i član naše delegacije, nije ih odradio u kontinuitetu. Onaj prvi bio mu je 1997. u Dublinu, kada je pobijedila grupa Katrina and the Waves (Katrina Leskanich), predstavnici Velike Britanije, što, naravno, jako dobro pamti, a fotografiju s Katrinom čuva. Tada je još bio novinar Radio Velike Gorice - RVG-a.
- Sve sam želio vidjeti, sve me je zanimalo vezano za produkciju i realizaciju najvećeg audio i video događaja na svijetu. Osim što sam dosta vremena provodio na probama naših predstavnika, ali i drugih izvođača, većinu dana provodio sam snimajući razgovore s ljudima iz organizacije (EBU-a), producentom, ton majstorima, kamermanima, voditeljima…
Poznanstvo s Doris
Želio sam slušatelje što je moguće bolje, sa što više informacija, upoznati sa svim segmentima stvaranja jednog tako velikog TV i radijskog showa. Te godine bilo je mnogo zanimljivih i odličnih izvođača s kojima sam se imao prilike upoznati i razgovarati; recimo, talijanski duo Jalisse, Alessandra Drusian i Fabio Ricci, Alla Pugacheva, Ronan Keating (voditelj Eurosonga 1997. bio je član grupe Boyzone) ili, recimo, Katrina Leskanich iz grupe Katrina and the Waves, koju i dan-danas često puštam na radiju - prisjeća se Turki svojeg prvog Eurosonga, od kojeg je prošlo 25 godina.
Osim radnih glazbenih zadataka, snimio je i dosta materijala - reportaža o životu i navikama ljudi u Dublinu, njihovim prekrasno uređenim parkovima, tradiciji okupljanja i druženjima u pubovima, pivovari Guinness, koju je posjetio s našom delegacijom...
- Za moj prvi Eurosong jednostavno nije bilo dovoljno sati u danu za sve ono što sam želio vidjeti i realizirati - zaključuje.
Organizaciju na Eurosongu Turki opisuje kao odličnu. Točno se unaprijed zna što se radi koji dan, koje su obaveze svake od delegacija, i otkad dokad izvođači i plesači, članovi ekipa, moraju biti na zadanim pozicijama i probama, jer izvođači već na prvu probu dolaze s točno definiranim nastupom, pjevačkim pozicijama na pozornici, pripremljenim vizualima, svjetlosnim efektima. Televizijski domaćini sve to pripremaju prema njihovim ranije poslanim skicama i željama realizacije svakog od nastupa.
- Zato Eurosong i jest tako poseban televizijski događaj, jer u samo 30 sekundi treba napraviti izmjenu izvođača na pozornici i omogućiti da ona izgleda prema željama svake delegacije, što znači drugačije - objašnjava Turki.
Kada ga pitamo koji mu je od svih izbora za pjesmu Eurovizije najdraži, nema puno nedoumica, a s njegovim odabirom, bez sumnje, složila bi se većina domaćih obožavatelja tog natjecanja.
- Nastup Doris Dragović 1999. u Jeruzalemu. Tada sam prvi put imao prilike baš dobro upoznati Doris onako izbliza. Njezino snalaženje i ponašanje na konferencijama, odnos s novinarima, odgovornost, ozbiljnost pristupa probama i, naravno, pjesma, morali su rezultirati odličnim uspjehom. Doris je te godine na sve novinare i publiku u Jeruzalemu ostavila snažan dojam, i žao mi je da zbog tehničkih razloga nije pobijedila - priča Turki o još i danas veličanstvenom nastupu Doris Dragović s pjesmom “Marija Magdalena”.
Naime, što se zapravo dogodilo, da uputimo i mlađe generacije. Norveška delegacija, na čelu s njihovim šefom Jonom Olom Sandom, prijavila je “Mariju Magdalenu” zbog nasnimljenih muških vokala na matrici. Autor pjesme Tonči Huljić i šefica delegacije Ksenija Urličić tvrdili su da se radi samo o sampleovima glasova, i Hrvatska nije zbog toga kažnjena, ali je “norveška baražna paljba” utjecala na glasanje skandinavske publike, pa je u konačnici pobjedu odnijela Švedska, s daleko slabijom pjesmom.
Drama u Danskoj
Kada su, pak, u pitanju trenuci koji su mu ostali u najgorem sjećanju, poznati radijski voditelj diskretan je kad je riječ o imenima njihovih protagonista ili bolje rečeno antagonista.
- Koliko je nastup na Eurosongu za svakog izvođača važan, iako se to često želi prikazati drugačije, dokaz su reakcije prije, a još više nakon nastupa. Recimo, bilo je izvođača, naših predstavnika, koji su prije Eurosonga već imali glazbene karijere i status zvijezda, a znalo se dogoditi da dan uoči nastupa imaju veliku tremu, dobiju temperaturu i jednostavno nisu za suradnju. Ili recimo, nakon što ne uspiju ući u finale, ne žele dati nikakvu izjavu, ljuti su na sve, i svi su krivi. To su trenuci kada je teže bilo biti reporter i komentator s natjecanja - objašnjava.
Vjerojatno mu iskustva ni sa svim stranim zvijezdama nisu bila baš najljepša, ali Lordi, Bonnie Taylor i Katrina Leskanich spadaju u one koji su na njega ostavili najbolji dojam. I u drugim segmentima, premda je Eurosong izuzetno organiziran događaj, znalo je kako to već biva, biti problema.
- Na put sam obično išao s najviše prtljage u našem izaslanstvu, jer sam uvijek nosio svu potrebnu radijsku opremu za instaliranje improviziranog studija u svojoj hotelskoj sobi. Nije uvijek bilo blagodati interneta i društvenih mreža kao danas (smijeh). Tako sam u tjednu Eurosonga svaki dan s gostima i reportažnim snimkama emitirao dvosatni program uživo. Te emisije mnogo godina bile su glavni izvor informacija za naše slušatelje, dobar dio medija u Hrvatskoj koji su često citirali upravo komentare i događaje iz mojih javljanja, te obožavatelje Dore i Eurosonga. Velikih problema imao sam u Kopenhagenu. Pola sata prije izravnog uključenja u program, ekipa iz Zagreba javlja mi kako me ne može dobiti na telefon u hotelskoj sobi. Sve još jedanput, ma deset puta provjeravam, kod mene je sve u redu, ali me oni i dalje ne mogu dobiti. Odjurio sam na recepciju i saznao da baš tog jutra krilo hotela u kojem sam bio spajaju na novu centralu i zato ne rade telefoni. Tada je nastala jurnjava i traženje sobe koja još nije isključena, i u kojoj radi telefon. Na kraju je sve završilo dobro, ali trčanje s gostima i radijskom tehnikom od sobe do sobe bio je poseban doživljaj - uz smijeh, prisjeća se Turki.
Mia za finale
A koliko se pored posla, zajedno s ostatkom ekipe, uspio zabaviti? Je li bilo neprospavanih noći, pa odmah drugi dan na posao?
- Sve je stvar osobne organizacije. Ako sve dobro planiraš i odradiš na vrijeme, naravno da ima vremena i za zabavu. Kad je riječ o neprospavanim noćima, njih je bilo, jer nakon završetka Eurosonga, a to zna biti oko jedan ili dva sata u noći, kada završi pobjednička konferencija za novinare, treba postali izvještaj za Jutarnju kroniku, a znalo se dogoditi da smo već oko pet sati morali biti u zračnoj luci - uzvraća Turki.
Inače, novinarske ekipe već tradicionalno imaju svoju internu kladionicu, koja u našem slučaju počne već na Dori, a onda se sve nastavlja i na Euroviziji.
- Da, sudjelujem i ja u njima, i nekoliko sam puta imao razloga za slavlje. Baš su bili dobri dobici (smijeh). Inače se ne kladim, ali vezano za Eurosong i sate i sate koje provodim na probama, i uz snimke pjesma s natjecanja, tu na kraju bude zabave s ekipom, ali i razloga da čisto provjerim sebe kako sam doživio neke pjesme, u odnosu na publiku i obožavatelje koji prate Eurosong.
Za kraj ga zato molimo da prognozira kako će proći Mia Dimšić, tko bi mogao biti pobjednik.
- Mia zaslužuje ulazak u finale, a iz solidarnosti, iako imaju i odličnu pjesmu, mislim da će pobijediti Ukrajina. Inače mi se na Eurosongu sviđaju pjesme koje u sebi imaju senzibilitet, neki glazbeni element, nešto svoje iz zemlje koju predstavljaju.