Već 16 godina emisija “Provjereno” Nove TV sinonim je za istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj. Jedan od najnagrađivanijih programa u cjelokupnom našem medijskom prostoru vraća se 7. rujna na male ekrane, pred svoju brojnu publiku. Redakciju i dalje predvodi Mato Barišić, a uz voditeljicu i reporterku Emu Branicu tu su Danka Derifaj, Maja Medaković, Barbara Majstorović Ivezić, Nikolina Cetinić i Ana Malbaša, kojima će se u 17. sezoni priključiti i Jelena Rastočić, dugogodišnja novinarka informativnog programa Nove TV.
O ovoj emisiji s golemim utjecajem na društvo, o novinarstvu i medijima, lijepim i ružnim iskustvima i sjećanjima, ali i životu izvan profesije razgovarali smo s Emom Branicom.
U “Provjereno” ste došli prije 15 godina i prošli ste mnogo toga. Imate li osjećaj da je vrijeme proletjelo?
- Ne da mi je proletjelo, nego što sam starija, to ide sve brže i brže! Znam naletjeti na stare redakcijske slike, pa se smijemo. Puno mi zvuči tih 15 godina jer nemam dojam da je toliko prošlo. To znači da mi je dobro, kad malo bolje razmislim.
Svijet i mediji mijenjaju se brzo i nemilosrdno. Osjećate li razliku u bavljenju istraživačkim novinarstvom nekad i danas?
- Istraživačko novinarstvo počiva uvijek na istim temeljima, ali brzina protoka informacija se ubrzala za sto posto.
Jesu li promjene pozitivne ili negativne? Ili, bolje rečeno - što je pozitivno, a što negativno?
- Te promjene donijele su poplavu fake newsa, neprovjerenih, polovičnih i informacija izvučenih iz konteksta. Često se stvara histerija tamo gdje je ne bi trebalo biti. Negativno je i što se sloboda govora na društvenim mrežama uzima zdravo za gotovo, a zaboravlja se da svaka sloboda podrazumijeva i odgovornost. Pozitivno je što je danas puno lakše doći u kontakt s ljudima, sugovornicima, do dokumenata ili javnih odluka.
Novinarstvo je postalo profesija koju se lako okrivljuje za “sva zla svijeta”, novinari su “plaćenici”, “dnovinari”, lovci na klikove... Ipak, kada svi pokušaji ostvarivanja nekih prava, ispravljanja nepravdi i institucionalnih putova propadnu, ljudi se i dalje obraćaju novinarima, medijima za pomoć. Kako komentirate takav stav prema novinarstvu?
- Mogu ljudi misliti što god hoće, ali novinarstvo je korektiv vladajućima, korektiv sustava. Novinarska etika nalaže poštivanje istine i prava javnosti na istinu. Činjenica je da ljudi prepoznaju kome vjerovati. I danas, u moru raznih medija, pogotovo mogu birati što će čitati, gledati ili pratiti. To da smo plaćenici, dnovinari, crvi i lešinari uopće ne znam kako bih komentirala, mislim da ljudi koji koriste takve nazive zaboravljaju da bez nas, novinara ne bi znali što im se događa u vlastitoj zemlji i u svijetu. Moram priznati da se rijetko susrećem baš s takvim ekstremima, ljudi nam se obraćaju s najvećim poštovanjem jer cijene naš rad i emisiju, i na to sam iznimno ponosna.
Napadali su vas fizički i verbalno. Jeste li uspjeli izgraditi neki obrambeni mehanizam?
- Ne želim stvarati obrambene mehanizme za nešto što nije prihvatljivo. To govori sve o takvoj vrsti ljudi. Potpuno je suludo da vas netko fizički napadne. Jednako kao i kad uputite poziv, predstavite se i kažete koju temu radite, a u sljedećoj stotinki dobijete salvu uvreda. Uvijek budem u šoku jer mi nikada neće biti jasno kako nekome tučnjava, agresivnost i uvrede mogu biti normalna reakcija. Samo zamislite kakav bi to svijet bio da se svi tako ponašaju kad im nešto nije po volji.
Koliko promjene u medijskoj sferi utječu na način na koji radite?
- Nama se ništa nije promijenilo, mi imamo istraživački i dokumentaristički pristup. Trudimo se biti aktualni, nekada to znači jako, jako, jako puno posla u malo vremena.
Izgubite li katkad volju za borbom, za suočavanjem s prevarantima, institucijama, problematičnim tipovima raznih vrsta? Za ispravljanjem i popravljanjem stvari u našem društvu, zastupanjem javnog interesa, pomaganjem...? Ili ste i dalje optimistični i gledate na duge staze?
- Izgubim volju samo kad sam umorna, čim se naspavam, opet postajem vječiti idealist. Često se pitam zašto i kako se nisam umorila, ali to očito u mom slučaju nije na bazi volje, više je neki poremećaj. Šalim se, ali ne mogu se pomiriti s nepravdom. Ne mogu se pomiriti s tim da za jedne vrijedi jedno, a za druge drugo, da zakon nije jednak za sve, da nam puno djece i umirovljenika živi na granici siromaštva, da je politička pripadnost formula za uspjeh, da nam toliko toga počiva na vezama i vezicama, mogla bih nabrajati i napuniti vam cijelo ovo izdanje... Da, uvijek mislim da može i mora biti bolje.
Koji su vam bili najdraži trenuci u profesiji, a koji najteži?
- Najdraže mi je kad naši prilozi budu baš onaj kotačić koji napravi promjenu, kad zakoturaju cijelu stvar na pravu stanu. Kad je ishod onakav kakav bi trebao biti, kada oni koji bi trebali biti iza rešetaka tamo i završe, kada netko zakinut za svoja prava ta prava ostvari, kada činjenice smrde, pa USKOK ili DORH pokrenu istragu, kada pokrenemo lavinu dobrote i humanosti. Kada bilo tko od nas dobije nagradu za svoj novinarski rad. To sve zajedno u svima nama u redakciji izazove takvu euforiju i sreću, ma srce van da skoči! A najteže ne bih znala nabrojati, naš je posao sam po sebi poprilično zahtjevan - u malo vremena moramo sve dobro istražiti, napraviti na tisuće kilometara i često zanemariti sebe. Iznimno mi je teško kad vidim da bi nam ljudi i insajderi dojavili nešto, ali se boje, boje se boriti. Strahovito mi je teško i to, recimo, još ne znam procesuirati, ne mogu se pomiriti da je to tako. Jer zajedno, a dokazujemo to već 16 godina, zaista možemo činiti čuda.
Možete li izdvojiti neku reportažu, priču koju ste radili i koju nikad nećete zaboraviti?
- Nikad nisam znala odgovoriti na to pitanje, a često sam razmišljala o tome. U ovih 15 godina puno je priča na meni ostavilo trag, nemoguće je izdvojiti jednu. Mislim da su me u toliko godina sve te priče, odnosno ljudske sudbine i otkrivanje u kakvom mi to sustavu i društvu živimo, na neki način i izgradile kao osobu. Sve te priče naučile su me da bismo trebali biti empatičniji, humaniji, tolerantniji jedni prema drugima, a stroži, uporniji i glasniji u borbi za pravednije i bolje društvo.
Nosite li posao kući? Uspijevate li odvojiti vrijeme za sebe, u kojem nećete misliti i analizirati neku novu priču, slučaj, temu?
- Silno se trudim odvojiti vrijeme za sebe, ali kod nas, novinara uvijek ima neki ‘ali’. Taj ‘ali’ je često mobitel jer priče pristižu, ljudi imaju probleme bez obzira na to jesmo li mi na odmoru ili ne. Teško je isključiti se i reći: ‘Danas se neću javljati na telefon’. U rijetkim trenucima kada se i to dogodi, onda vam pak stigne poruka koju naravno pročitate i ne možete više prestati misliti o tome. Novinarstvo se živi, postane dio tebe i teško je otkačiti se od toga. Nažalost, živimo u državi u kojoj je tema sve oko nas.
Imate li neku posebnu osobu kojoj možete reći sve što vas muči, zabaviti se s njom? Tko vam je najveća podrška?
- Moj partner Pavle i moja obitelj, mama, tata i sestra, najbliže prijateljice. Smatram se sretnom što ih imam i što im mogu reći sve, pojadati se, isplakati ili se pak nasmijati do suza. Što se brinu o meni, često i previše, što su za mene uvijek tu.
Što radite u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
- U slobodno vrijeme bježim na more. Odrasla sam u Zagrebu, ali genetika je genetika. Dalmacija je mjesto na kojem se osjećam kod kuće. Obožavam pse i najbolji ispušni ventil mi je kada s mojim psima Tonkom i Irom satima lunjam po šumi. Boravak u prirodi pročisti misli. Jednako kao i more. I volim kuhati, to me jako opušta. Obožavam se družiti, a ponajviše s mojim nećakinjama i nećakom.
Gledate li televiziju i što najviše volite gledati?
- Obožavam dokumentarce i stare filmove, ali nekako sve manje pronalazim vremena za to.
“Provjereno” se uskoro vraća na program. Ima li kakvih promjena i što gledatelji mogu očekivati?
- Gledatelji mogu očekivati jednaku našu predanost, trud i upornost kao do sada. Bit će nekih noviteta i iako vas jako volim, neću vam otkriti koji su. Red je da se otkriju kad nam počne sezona, a to je 7. rujna.