Nikolina Pišek u posljednje je vrijeme u medijima najčešće spominjana kao još jedna srpska snaha. Ovoj diplomiranoj dizajnerici i uspješnoj voditeljici, koja je nedavno došla na naslovnice i zbog drame koja joj se zbila tijekom odmora u Kaštel Starom, kada je s obitelji izbačena iz luksuzne kuće za odmor pod izlikom vlasnika da je “psima puštala da se kupaju u bazenu, a jež joj je smrdio”, mišljenje javnosti baš ne znači previše. Jasno joj je da se svidjeti ne može svakome, a na hejtere se naučila još na počecima svoje karijere.
Još kao novinarka tadašnje HRT-ove emisije “Glamour Caffe” priznaje mi da je imala faze kad je promišljala o ružnim tekstovima na svoj račun. Znali su je jako pogoditi. S odmakom od gotovo dvadeset godina navikla se na sve.
“Navikneš se da stvari koje drugi govore nisu bitne, bitno je samo tko govori. Jako sam svjesna sebe, svog okruženja i svijeta u kojem živim da bi tako nešto moglo narušiti samopouzdanje ili bilo kako me raniti”, kaže mi, uz opasku da niti ružne komentare na svom Instagramu nikada ne briše.
“To govori o njima, ne o meni. Sve što kažeš govori samo o tebi”, priča mi opušteno. Kćer Unu je odvezla u vrtić, tako da ima malo vremena samo za sebe.
Ona i njezina mezimica od ožujka su u Zagrebu, a njihova donedavno česta putovanja na relaciji Beograd - Zagreb su do daljnjega stavljena na čekanje.
Kaže mi da korona nije utjecala na bitne stvari, ali (ne)sloboda kretanja joj je svakako učinila život gorim.
“To mi je bila jako važna stavka. Baš sam maloprije pričala s prijateljicom, svi zapravo patimo za nekim životom koji smo imali prije. Mislim da ove najmlađe generacije i neće biti toliko pogođene jer one odrastaju u ovom ‘novom normalnom’, što god da to bilo. Ali, žao mi je, osjećam da će nam se život sada iz temelja promijeniti”, iskrena je. Rad od kuće postao je nešto normalno, izumiranje fizičkih trgovina, udaljavanje od prijatelja u smislu da bi ih se zaštitilo - sve je to postao neki standard koji se Nikolini nikako ne sviđa. “Ja nisam generacija koja je odrasla online i ne mogu provoditi vrijeme u četiri zida na igricama, to mi je potpuno neprihvatljivo.”
Putovanja joj, kaže, jezivo fale. “Ono što mi je nekad znalo ići na živce, sad mi fali. Mislila bih ‘jao, opet pakiranje, Beograd - Zagreb, lijevo-desno’, sad tugujem za tim. Jako bih voljela otići u Beograd i vidjeti svoje prijatelje, tehnički to i mogu, ali je komplicirano, moram se testirati kad idem tamo, kad idem nazad. I ja i Una...”
Otpočetka karantene sa svojom petogodišnjakinjom je došla u Zagreb gdje je obitelj nedavno kupila kuću. Iako imaju puno veću nekretninu u Beogradu, putovanja joj sada nisu opcija, a kako je u prvo vrijeme u Hrvatskoj situacija s koronom bila stabilnija, tako su se stacionirale tu.
Suprug Vidoje zbog toga trenutačno puno putuje, ali lakše je njemu samom nego njoj s djetetom i dva psa.
Nikolina je od udaje 2013. godine većinu vremena živjela u Srbiji gdje ima puno prijatelja. Kaže mi da joj je sad najvažnije da si olakša život.
“Zagreb i Beograd su prilično različiti, ista medalja a dvije različite strane. Isto naslijeđe socijalizma, tranzicijske zemlje koje se bore za svoju poziciju, ljudi koji se prošli sve te moguće turbulencije. Svaka ekstremna situacija kao i korona izvuče na površinu i najbolje i najgore, jasnije se vide prednosti i nedostaci nekog sistema. Beograd je dosta življi, šarmantniji, ali je kompliciranija organizacija svega, veće su gužve, veće udaljenosti... Zagreb je mirniji, strukturiraniji, pogodniji za obiteljski život”, govori mi i pojašnjava da je njezina Una išla u fantastičan vrtić, ali su se samo u jednom smjeru znale vozile do njega po 45 minuta.
Svjesna je da su krenuli uređivati kuću u najgore moguće vrijeme, nakon potresa, kad ne postoji nijedan slobodan građevinac, ali to ju veseli.
Kaže da mora konačno urediti svoj životni prostor da bude maksimalno funkcionalan i estetski. Supruga Vidoja, beogradskog povjesničara umjetnosti i antikvara, uspjela je nagovoriti da joj se neće miješati u uređenje prostora. “Biti će u službi samo ako treba”, kaže mi Nikolina kroz smijeh.
Iako je obitelj Ristović jedna od najbogatijih kolekcionara umjetnina u Srbiji, sam Vidoje u svojoj kolekciji ima umjetnine koje vrijede milijune, a većina ih krasi njegov stan na Vračaru od 400 kvadrata, u zagrebačkom domu neće biti gomilanja umjetnina.
“Vidoje je ‘horder’, on voli gomilati stvari i ja mu to sad ne smijem dopustiti. Neću mu dati pristupa, dobit će neku svoju zonu u kojoj će moći to činiti.
U trenutku kad vidim da njegova pasija prelazi granice zadanog prostora tako će biti sankcioniran (haha)”, pojašnjava mi i kaže da je njezin suprug dobar primjer da čovjek nema granica kad se nešto jako voli.
Dopustila mu je nekoliko komada koji mogu doći na njihovu zagrebačku adresu, ali i njih je pretežno ona kupila. Na moju opasku da bi neka žena bila presretna s takvim mužem u trenutku renoviranja, objašnjava mi da je problem i u tome što imaju različite ukuse. “Ja jako volim suvremenu umjetnost, a on voli umjetnost s početka 20. stoljeća. Tu se razilazimo dosta. Želim da to bude prostor s mojim potpisom”, odlučna je.
Uz “kućenje” trenutačna joj je okupacija i brend odjeće Guilty Or Innocent koji razvija. Krenula je u taj posao s Borisom Banovićem još prije četiri godine, ali se nisu reklamirali. Prodaja im je unatoč tome funkcionirala. Bili su dostupni u nekim radnjama u Beču, Zagrebu, Beogradu... S Banovićem se u međuvremenu razišla, a sada je počela raditi Guilty Or Innocent dječju liniju kojoj se jako daje. Njena strast, kaže mi, ionako nije odjeća za odrasle nego za djecu.
Želi napraviti održivu liniju, koja osim što je sa svim organskim certifikatima, minimalno uključuje proizvodnju bilo kakvog otpada.
“Imam dvije kćeri, mama sam dvadesetak godina i jako dobro kroz praksu znam što roditeljima treba i kako im olakšati. Moja odjeća je estetski prihvatljiva, to je neobična kombinacija između dječje odjeće, rock ‘n’rolla, punka, provučena kroz najfiniji pamuk te je savršeno funkcionalna i ne sputava. Ideja je da izgleda bolje što se više pere, kao traperice. Ne mora se niti peglati. Želim da to bude bezvremenska odjeća koja ne podliježe nikakvim aktualnim trendovima, da se nasljeđuje. Ja ne želim da se ta odjeća baca jer nema razloga za to”, objašnjava mi strastveno.
Vjeruje u pametnu proizvodnju stvari koje su potrebne i koje se mogu upotrebljavati više puta.
Iako bi se za Nikolinu na prvu teško moglo zaključiti da je štedljiva, kaže mi da joj je, iako voli estetiku, važnija uporabna vrijednost neke stvari.
“Ja sam jako praktična, iako to netko tko me ne poznaje ne bi rekao. Za rođendan bih radije dobila peglu nego cipele”, kaže mi.
Na moj sumnjičav uzdah kaže mi da je peglanje jedini kućanski posao koji voli, iako ga ne radi često.
“Za mene je to meditativan proces, povlačenje pegle lijevo desno po materijalu koji se ravna mi je meditativno i katarzično. Imam osjećaj da rješavam stvari u svom životu”, uvjerava me.
Prototipovi za novu kolekciju su joj izašli, a trenutačno se zbog korone i mjera bori s dostupnosti materijala. Nova zimska kolekcija stiže malo sporijim tempom, ali nije pod pritiskom.
“Ovo vrijeme je donijelo tezu da ne moraš pokazati cijelu kolekciju odjednom. Puno je marketinški bolje i isplativije izbacivati model po model kao što pjevači izbacuju singl po singl. Cijela industrija svega, ne samo mode, treba jednu veliku reorganizaciju”, smatra ona.
Cijena njezine odjeće će biti neka “zlatna sredina”. Kaže mi da bi voljela da je dostupnija, ali, nažalost, kvaliteta košta.
“Ideja je da su svi modeli costum made. Vjerujem da ćemo kasnije imati mogućnost da to i jače zaživi u dogovoru s potencijalnim kupcima. Želim da kupci osjećaju da dobivaju nešto posebno, što ne mogu kupiti u dućanima masovne potrošnje. Želim odnos građen na povjerenju”, priča mi o svojoj liniji koja će se prodavati online.
Žao joj je zbog toga jer i sama voli vidjeti i probati odjeću. Kaže mi da će se i sama teško odreči običaja da “ponekad ode svečano u šoping”.
Gdje je u svemu voditeljski posao? U Srbiji je imala brojne angažmane.
“Kad sam mislila da ne mogu ništa više smisleno u voditeljstvu raditi i kad sam otišla iz Hrvatske dogodio mi se najbolji projekt - Bulevar na B92. To je za mene smisao televizije, emisije s tezom, komentarom, zaključkom... Baš sam uživala. I sad stalno dobivam pozive, trebala sam raditi jutarnji program na jednoj televiziji prije lockdowna, nedavno sam dobila poziv za projekt sličnog tipa kao Bulevar jer ga nikako nisu prežalili”, kaže mi i dodaje da bi ju to veselilo, ali duboko u sebi osjeća da to nije to.
Sada su joj nekako drugačiji prioriteti i želi privesti kraju ovo što trenutačno radi. Kada smo kod provođenja kraju, pitam ju kako ide njezin doktorat koji je upisala 2012. godine.
“To je bila jedna užasno ambiciozna želja, tada me to veselilo, ali uz život na više adresa i malo dijete, naprosto nisam stizala. A i bila sam malo i šlampava. Tko zna jednog dana, ako mi bude stravično dosadno u penziji bi mogla i to dovršiti.”
Obrazovanje joj je važno, kaže mi, i ponosno napominje da njezinoj starijoj kćeri Hani (22), koju je dobila s Markom Cigojem, studij ide odlično. Trenutačno je četvrta godina medicine u Edinburghu.
“Dobila sam informaciju od njezina profesora Igora Rudana da slovi za jednog od 10 najboljih studenata na godini. Polažem velike nade u nju”, ponosna je kao i sve mame.
Na moju konstataciju da je pametna na mamu jer je i njoj fakultet dobro išao, Nikolina kaže da ne zna. “Možda su je zamijenili u bolnici?”, smije se.
Iako se uz nju puno češće stavlja pridjev lijepa nego pametna, zanima me što joj teže “opraštaju”.
“Ako ste žena koja pritom dobro izgleda onda sumnjaju u vašu eventualnu pamet jer to samo po sebi ne može ići u istom paketu. Ako ste zgodni, onda ste sasvim sigurno glupi - to je predrasuda koju ljudi vole zloupotrebljavati. Kad ste ružni onda je puno lakše ako ste usput i pametni, haha. To zvuči grozno, ali ljudi su skloni generalizirati”, iskrena je.
Naučila je, kaže, ljude ne suditi na osnovi izgleda. Iako, svjesna je da se izgledom daje dojam.
“Nebitno je koliki nos imaš, kakve su ti noge... Odjeća može dosta reći, ali ne na način da ako nosiš skupo, ti si bolji. Ali s odabirom odjeće dosta govorimo o sebi, to je sve prezentacija”, navodi.
Iako ju na Instagramu prati više od 85.000 ljudi, kaže da ona nije influencer. “Jako se čuvam od toga da formiram mišljenje drugih ljudi, niti sam dovoljno kvalificirana, a i mislim da je to opasno. Nije nužno da itko gleda stvari na isti način kao i ja. Na društvenim mrežama ne objavljujem prečesto, volim podijeliti nešto što je bilo posebno dobro iskustvo ili nešto što je bilo jako loše, da upozorim, kao što sam sad imala nakon ovog užasa u Kaštelima”, kaže mi.
Kad je već i sama spomenula svoju bolnu točku, zanima me - zašto je Nikolina Pišek od svih mondenih mjesta za ljetovanje odabrala Kaštel Stari?
“Pitali su me ‘Zašto, majke ti, Kaštel?’, ja kažem ‘Zašto ne?’. Htjela sam da ne budem covidiot, da pametno ljetujem pa sam odabrala osamljeno mjesto, kuću između Splita i Trogira tako da možemo okolo, šetnjice, večere, sve na distanci... A pretvorilo se u noćnu moru. Što se tu događalo, to mora policija ozbiljno raspetljavati, u tijeku su kriminalni izvidi koji su tajni”, kaže mi.
Podsjetimo, Nikolina je u kolovozu podnijela kaznenu prijavu protiv slovenskog poduzetnika Roka Galea (49), supruga vlasnice vile za odmor, zbog prijetnji te zbog krađe nakita i novca u vrijednosti od oko dva milijuna kuna, za koje Ristovići tvrde da su im tamo nestali.
“Stravično mi je da je u svemu tome upletena i agencija koja nam je iznajmila vilu. U šoku sam i dalje kad promišljam o tome. I dalje mi nisu jasni motivi. Nisam sigurna jel’ samo novac u pitanju”, kaže mi. Njezin je jež, kojeg je Gale optužio da je zasmrdio kuću, objašnjava mi, kao akvarijska ribica. “I policajci su se smijali. Moji psi su super odgojeni. Mi u Beogradu živimo u kući koja je pretrpana umjetničkim artefaktima. Vidoje stalno nešto donosi, odnosi, doslovno preskačemo preko njih. Nikad ništa nije oštećeno. Naučili smo živjeti u puno zahtjevnijim uvjetima nego što je to jedna kuća za odmor”, kao da mi se pravda.
Kaže da bi voljela nakon svega reći da se ne osjeća nesigurno, ali bi voljela da se slučaj što prije riješi. “Kada sam se vratila u Split prije povratka u Zagreb, mogu reći da sam tamo živjela uz napade panike. Očito neka trauma postoji”, zaključuje.