Nakon što je pokorio Srbiju, gdje ga je dosad pogledalo već više od 750 tisuća ljudi, a istim entuzijazmom tutnji Bosnom i Hercegovinom, film “Toma”, najplodnijeg autora s ovih prostora Dragana Bjelogrlića, otpočeo je svoju hrvatsku “turneju”, neki će reći, sa znakovite adrese - City centra one East.
U dvorani tamošnjeg Cineplexxa okupio se priličan broj ljudi, koji je pozitivno reagirao na film o romantiziranoj biografiji jedne od najvećih “narodnjačkih” zvijezda Jugoslavije Tomi Zdravkoviću, značajnog kulturološkog i socijalnog fenomena upokojene države.
Boemska patina
Nasmijali bi se na neku repliku, a uglavnom na sočne psovke, a dojam je da je pod kraj pala i koja suza u naglašenim srcedrapateljnim scenama, jer čak tri lika u filmu umiru, ako ne računamo da je nekog i neki stari narodnjački hit, kojih ima i previše, pogodio u srce ili mu uzburkao emociju ili nostalgiju.
A sam Toma još je k tome i nesretno zaljubljen (iako se ženi četiri puta, a u filmu su prikazana samo dva braka) u svoju muzu i “mecenu”, još veću zvijezdu tzv. narodne muzike, Silvanu Armenulić, za koju je veliki novinarski mag Pero Zlatar govorio kako mu je njena dekoltirana fotografija na naslovnicama Arene, kada u broju nije imao ništa značajno, dizala tiraže u nebo.
Film je zapravo prikaz jedne (nije sasvim jasno zašto) nerealizirane ljubavi; prepun je nesretne duše koja se često utapa u alkoholu i kocki pa na kartama zna profućkati enormne zarade koje je ostvarila, iako neki kritičari kažu da Toma nije bio nesklon ni obiteljskom nasilju, koje nije prikazano, jer bi film izgubio boemsku patinu i dim i miris kafana koje su bile pjevačev način života, pravi dom, zavičaj, inspiracija kao kod kakva starog ruskog boema, pa ga vidimo kako uz rakiju na splavu piše pjesme od kojih srce krvari.
Pa, kako nam kaže glavni glumac Milan Marić, “film je emocija, a ostalo je nadgradnja”. “Toma je film i o jednom prošlom i zaboravljenom vremenu”, kaže glumac Petar Benčina, koji glumi fiktivni lik Zdravkovićeva doktora.
“To nije film o ‘narodnoj muzici’, nego o jednom fenomenu, jednoj životnoj sudbini, koja se mogla možda ostvariti upravo jedino u tadašnjoj Jugoslaviji, a posebno je simbolično da Toma Zdravković i umire na njenom tragičnom kraju”, kaže Benčina.
Pjevao, a pucalo se
Dodajmo da se dodatno napominje da je zadnji koncert održao u Titogradu, iako se već tada u Hrvatskoj naveliko pucalo i ginulo, što čak i usputno dopre do nas s nekih pokrajnjih ekrana televizora (doduše, redoslijed je pobrkan pa prvo vidimo vukovarski Vodotoranj i zbjeg nakon pada grada, a potom slike napada na BOV JNA pred splitskom Banovinom), ili vojne prepreke pred ulazak u Sarajevo ili kada liječnik govori sestri kako je “stigla naredba da se po sobama poveća broj kreveta”.
Premda je i to nešto o čemu se u filmu ne raspravlja, jer je važna samo sudbina glavnog junaka, koji valjda onda nosi i simboliku te države, mada objektivno on nije bio velika zvijezda u svim dijelovima Jugoslavije. Netko će pronaći i zadovoljavajuću količinu (jugo)nostalgije, koja će nekoga podsjetiti na bezbrižnija vremena i jednu prošlu epohu preko priče, kako kaže Benčina, “o jednom heroju i antiheroju u istoj osobi”.
Film je svakako predug, traje 2,5 sati, iako onome tko voli takvu glazbu može i to biti malo. Doduše, pada u oči da lik Tome, cijelo vrijeme bez obzira radi li se o 50-im ili 80-ima, uvijek ima istu frizuru kao Duško Lokin, koja se ne mijenja, kao ni izraz njegova lica.
Kako će film proći u Hrvatskoj? Ljubitelji narodnjaka ili kako se to govorilo u ona vremena - “novokomponovane muzike”, srednje i starije generacije, doći će na svoje premda danas mladi u Hrvatskoj, na veliko zgražanje, više slušaju tu vrstu glazbe, zapravo “cajke” i turbofolk koji je izronio iz “one” narodne novokomponirane muzike nego nekada, u vrijeme kad je ta glazba bila više popularna u provincijalnim i ruralnim sredinama ili predgrađima velikih gradova nekadašnje višenacionalne zajednice.
Lukićeva psuje
Mnogi iz starijih generacija, iz urbanih sredina, ne samo ovdašnjih nego i Beograda i Novog Sada, prvi se se put susreli s tom vrstom glazbe tek u JNA, pogotovo u “east” dijelovima “centra one” Jugoslavije.
Oni koji traže zrnce mladosti i prohujalih vremena doći će na svoje, više po atmosferi, nego sadržaju, mada će ih, što se vidjelo po reakciji publike, razveseliti napadno fiksiranje Titovih slika po zadimljenim kafanama ili bratstvojedinstvena patetična scena kada u Sarajevu 1991. godine u ZETRI zajedno pjevaju Kemal Monteno, Toma Zdravković i Davorin Popović Pimpek, a razgalit će ih i to da kroz film defiliraju još neki tada popularni estradni likovi, poput Lepe Lukić, koja cijeli film samo prostači, zatim Predrag Tozovac, Cune Gojković, pa čak i Zdravko Čolić, Mića Orlović ili Zoran Radmilović.
Iako je Toma Zdravković bio zvijezda Jugotona, u filmu nema ni jedne scene iz Zagreba, kao što nema ni priče o tome kakvi su, ispod površine, vladali odnosi i prevlasti u svijetu jugoestrade.