Željko Krušlin trenutno uživa u životu. Njegove pjesme, nove i stare, često se čuju u eteru, radi na novom albumu, knjizi poezije i planira proslavu 30. godišnjice od diskografske pojave grupe “Latino”. Sve će se to dogoditi 2024. godine, no pripreme su duge i temeljite. Sedmi singl za taj novi album, pjesma “Moram biti pametan”, objavljen je krajem studenoga, a premijeru je imao i videospot. I on se pojavljuje u videu iako priznaje da nikad nije bio dobar glumac niti uživao u svojim fotografijama. U 48 godina glazbene karijere najdraže mu je bilo i ostalo nastupati uživo i stvarati. Postat će djed treći put, jer će njegov sin, košarkaš Filip Krušlin, koji trenutno igra za Dinamo Sassari na Sardiniji, i supruga Iva ovih dana dobiti treće dijete. Glazbenik nam je u razgovoru otkrio detalje o svojim planovima, ali i promjenama u stilu života koje je morao napraviti nakon korone i problema s povišenim šećerom u krvi. Danas se, pošto je smršavio 30 kilograma, osjeća sjajno.
Kada se može očekivati vaš novi album?
Krenuo sam raditi na njemu prošle godine, kad sam potpisao s Croatia Recordsom novi petogodišnji ugovor, u tom roku moram izdati dva CD-a. I sad smo pred završetkom prvoga, ali sam odlučio izlaziti sa singlovima. Treba svakoj pjesmi dati priliku da se čuje, da zaživi. A i navike slušatelja su se promijenile. Imam dojam da ljudi danas poslušaju 15 sekundi i odmah prebacuju na sljedeću pjesmu. Ako im odmah ne legne, nemaju strpljenja nešto poslušati do kraja. Živimo u vremenima kad je sve ubrzano.
Dugo ste u glazbi. Koje su, po vama, najveće promjene?
Od 1975. godine, kad sam osvojio Zlatni grb grada Zagreba na natjecanju pjevača amatera... Osim tog ubrzavanja koje sam spomenuo, mislim da je najveća promjena totalna komercijalizacija glazbe. Sve je više projekata, a sve manje iskrenosti. Proizvodnja zvijezda. Neću reći da u vrijeme Elvisa, Beatlesa, Rolling Stonesa nije bilo toga. Menadžeri su i tada postojali, nisu to bili glupani pa isključivo išli na emocije, bilo je proračunatosti, ali ne u ovoj mjeri i na ovaj način kako se to danas radi. Samo njihovo trajanje dokazuje da je to izuzetna glazba i da su u pitanju izuzetni majstori. Dakle, pretjerana komercijalizacija i potreba da se sve pretvori u projekt, i to cjeloviti projekt po normativima - od odjeće do stila života. Nekada su menadžeri služili da tvoje vrline i atribute pretvore u općeprihvatljiv proizvod, a sada te guraju u kalup, iako nisi sam po sebi takav. Autentičnost se anulira. I često nedostaje emocije...
U kojem smislu?
Nikada nikome nisam zamjerao kada je falšao. To se dogodi, jednostavno ti pobjegne glas. Ali nedostatak strasti, emocije, to sam uvijek zamjerao. Nedostatak emocionalne ugradbe samog sebe u pjesmu, da si unutra, da ti ide kroz vene... Da publika to vidi. Imamo primjere raznih natjecanja i zabavnih programa, gdje netko savršeno izvede nečiju pjesmu, ali kad napokon dobije svoju pjesmu, rijetko tko od tih ljudi postigne nešto.
Kako to objašnjavate?
Velik problem su skladatelji, autori. Tu ubrajam i sebe. Nismo dovoljno kreativni, trebali bismo biti kreativniji. Danas postoje, ako se ograničim na Hrvatsku, sjajni instrumentalisti, puno bolji nego u vrijeme kad sam ja bio mlad. Autorski radovi su katastrofa. S odlaskom jednog Dujmića, Novkovića, Kalogjere, a Tutić se povukao, kao da je sve zamrlo. Ima ljudi koji su kapaciteti, a kako su prestali raditi, ta djeca nemaju što pjevati. Ne znam kako to objasniti, sve na svijetu podložno je promjeni. Možda je stvar i u nekoj vrsti dekadencije u društvu, globalno gledano. A znamo što iza nje slijedi. Nadam se da razdoblje pojave nove renesanse neće biti ispunjeno velikim zlom. Obično ta navodna katarza ide kroz ratove. A to, svakako, ne bih volio. Volio bih da se ljudi jednom osvijeste uz što manje zla.
Vratimo se vašem albumu. Kako ste ga zamislili?
S prvom pjesmom, “Kajem se”, malo sam koketirao sa 60-ima, jer uvijek mi se ta glazbena era sviđala - Orbison, Presley, Chuck Berry. Ja sam samo uvjetno latino glazbenik. Ima previše klasifikatora danas, neka se oni bave razmišljanjem o tome kojem ja žanru pripadam, jer ja mislim da pripadam svima i da svi žanrovi pripadaju meni. Na publici je da ocijeni radim li nešto bolje ili lošije. Sad će sljedeći biti blues, onako pravi a la Gary Moore... Zašto ne bih probao različite stvari.
Zadovoljni ste reakcijama na singlove?
Sve su pjesme dobro prošle do sada. Surađivao sam s Duškom Mandićem kao aranžerom na prve četiri pjesme. Onda s Leom Škarom i Martinom Žunecom, a na ovoj koju pripremam pojavit će se Zoran Haraminčić, nagrađivani blues glazbenik.
Album bi trebao izaći koncem proljeća, no prije toga imate još jedan važan događaj?
Da, tamo negdje pred Valentinovo, izdat ću zbirku poezije. Budući da se bavim slikarstvom sam ću i ilustrirati. Predgovor mi je napisao moj jako dobar prijatelj Vojo Šiljak, pogovor mi piše naš pjesnik, moj prijatelj Davor Šalat. Radi se o stotinjak pjesama, neke su uglazbljene, neke nisu, neke možda nikad i neće. Zbirka nosi naslov “Divno je biti nekome nešto”. Ne mogu je drugačije nazvati. Zašto bježati od nečega što su svi ljudi prigrlili. Uz objavu albuma, ideja je i da se napravi koncert jer će biti 30 godina od diskografskog pojavljivanja grupe Latino.
Vaše pjesme stalno se vrte na radiju. Što pomislite kada čujete neku od njih?
Mislim da im vrijeme nije naškodilo, nisu izgubile na svježini. Ne znam je li to zbog onoga što sam govorio da ima sve manje autora ili im vrijeme doista ne škodi. Čak mislim da im ide u prilog.
Jednom ste izjavili da ne čekate inspiraciju. Je li još uvijek tako?
Ja se s puno stvari u životu zezam i puno mi stvari nije važno, ali kada se primim glazbe i pisanja tekstova, onda sam neumoljiv prema sebi. Cijelo vrijeme mi se nešto mota po glavi. Dižem se dosta rano, između pet i pola šest ujutro, obavim jutarnju higijenu, riješim dva-tri sudokua i onda do 12 sati radim. Imam kraj sebe diktafon i gitaru, mozgam, bilježim. Ne priznajem kategoriju inspiracije. To je nešto za tinejdžere i lijenčine. Da sam čekao inspiraciju, nikad ne bih ništa napisao. Moraš isprovocirati stvari. Radim za Gazde, Marka Škugora, Bumerang...
Jeste li ikad požalili što ste nekome dali svoje pjesme?
Možda mi je nekad bilo teško, za dvije pjesme sam mislio da je bolje da sam ih ostavio sebi, ali sam ih kroz godine toliko za druge napisao da sam ih, ustvari, malo ostavio za sebe. Imam dovoljno jak filter da znam procijeniti je li nešto za mene. Nikad ne bih ostavio nešto sebi zato što ima ‘hitoidne’ osobine. U mojoj izvedbi nikad ne bi postale hitovi. Pjesmu treba znati dati u dobre ruke i nema žaljenja.
Rekli ste da ćete zbirku pjesama ilustrirati sami. Odakle ljubav za slikarstvo?
Oduvijek sam volio likovnu umjetnost. U biti je bila uz bok glazbi, ali nikad se u to nisam upuštao aktivno. Supruga Ivana me nagovorila da se okušam u tome. Sada se već osam godina bavim time, imao sam tri izložbe u knjižnicama u Zagrebu i Virovitici. Na otvorenju priredimo mali koncert. Još samo da naučim plesati...
Poznato je i da ste gurman i volite kuhati.
Volim kuhanje od djetinjstva. Još kao mali znao sam stati uz mamu i moliti je da joj nasjeckam povrće. Kada je hrana u pitanju, zanimaju me sve faze, od odlaska na plac i razgovora s kumicama, nabavke, do kuhanja i postavljanja stola do uživanja u jelu. No, ono nakon toga me uopće ne zanima. Neredom se bave drugi.
Što se trenutno kuha kod vas?
Izvještio sam se u raznim jelima, od variva do pečenja, od deserata samo štrudla od jabuka. A sada, u ovim zimskim danima, kiseli kupus u svim oblicima i jelima. Kiselo zelje je superzdravo, probiotik.
Zbog zdravlja ste promijenili životne navike. Je li bilo teško?
Ne. U ovim godinama, ako se nisam spreman odreći nekih stvari koje sam upražnjavao cijeli život, onda stvarno sa mnom nešto nije u redu. Naravno, čovjek koji u nekoj mlađoj životnoj dobi dobije restrikcije to teže podnosi. Nisam ni heroj ni žrtva. Izguštao sam neke stvari. Kada mi netko kaže “Pa kako ćeš bez...?” - odgovaram: jedna ljubav manje. Takav sam, kada nešto odlučim, toga se držim.
Kako ćete ući u 2024.?
U dobrom, privatnom društvu. Imam nešto adventskih nastupa, nešto privatnih fešti. Nemam nikakvih averzija prema nastupima na svadbama ili rođendanima. Meni je najvažnije da se bavim glazbom, a okviri u kojima ću se baviti glazbom nevažni su. Danas-sutra, kad bih morao, da me život nagna da opet uzmem gitaru u ruke i stavim šešir na pod, napravio bih to bez imalo srama. Za mene bi bio najveći sram da kradem, otimam tuđe, nezasluženo...