Iza zagrebačke voditeljice Nikoline Pišek (46) jedno je od najstresnijih razdoblja u životu. Nakon što se u veljači 2021. s kćerkicom Unom Sofijom otrovala ugljičnim monoksidom, a sedam mjeseci kasnije ostala bez oca Ivana, uslijedio je novi šok. Početkom prošlog svibnja njezin suprug Vidoje Ristović, beogradski povjesničar umjetnosti, preminuo je iznenada u dobi od 44 godine.
U mjesecima koji su slijedili za Nikolinu je uslijedio period pred kojim bi i najhrabriji pokleknuli – ali ne i ona! Kako je otkrila u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, misli nastoji okupirati svim drugim temama osim tuge. Na Uni TV vodi talk show “Žene”, a od prošle je subote gledamo i na RTL-u u drugoj sezoni “Masked Singera” čiju je prvu epizodu, priznaje, vodila bolesna i pod temperaturom.
Je li bilo treme?
- Nakon generalne probe shvatila sam kako sve lijepo funkcionira. Nikad ne možeš kazati da tijekom emisije uživo neće biti nepredviđenih situacija, no ako ih bude, imamo određene alternative i znamo kako ćemo se snaći. Osjetila sam i da se dobro nadopunjujem sa svojim kolegama panelistima. Tada je nastupio mir. U glavi sam prošla sve varijante što ću uraditi ako se nešto dogodi. Kad sam sa sobom prošla te prepreke i shvatila kako ih premostiti, naprosto više nije bilo straha. A mislim da može biti samo bolje jer sam cijeli show vodila bolesna i s temperaturom.
Zaista? Kako ste uspjeli ostati tako pribrani?
- Da, nažalost je bilo tako. Ostala sam pribrana zahvaljujući lijekovima!
Kako ste zadovoljni komentarima?
- Čula sam od svojih bližnjih samo pozitivne komentare. Nitko od njih mi ni ne bi ciljano poslao poruku sa sadržajem “Bila si grozna!” (smijeh). Tako da sam se probudila i čitala samo lijepe komentare. Ostalima se nisam stigla baviti, ne znam ni hoću li. Znam da sigurno ima svega. Jer to je prirodno stanje stvari.
Tko vam bira odjeću u kojoj se pojavljujete u showu?
- Za odabir stajlinga angažiran je naš vrhunski stilist Petar Trbović. Jako sam sretna što sam u njegovim rukama jer ne moram ni o čemu razmišljati. On je uistinu osoba koja ima najviše iskustva, radio je za mnoge etablirane svjetske magazine. Točno zna efekt koji treba postići.
Je li vaša uvijek zadnja ili poslušate savjete stilista?
- Vrlo rijetko, ali baš rijetko se znalo dogoditi da se usprotivim tome što ću odjenuti. Petar zna moje preference i ne bi mi nikad nametao nešto u čemu bih se mogla osjećati neugodno ili se neadekvatno kretati jer se u “Masked Singeru” dosta krećem na pozornici. Moramo paziti da se osjećam prilično sigurno te da ne bude nekih nepredviđenih situacija.
U kakvom vas stajlingu ama baš nikad nećemo moći vidjeti?
- Jao nemam pojma... Smokvinom listu... (smijeh). Sigurno nešto u čemu bih se osjećala neugodno, loše i previše izloženo. Takav stajling nikad ne bih prihvatila.
Znate li tko se nalazi ispod maski ili i vi kao i gledatelji i panelisti to samo naslućujete?
- Ne znam, iako vam to zvuči možda nevjerojatno. Ali to je apsolutno istinito. Taj podatak zna samo nekoliko ljudi iz produkcije. Srećem nekad kandidate na probama, no tada su odjeveni u iste crne trenirke, glave su im prekrivene vizirima, dok im na majici piše: “Nemoj razgovarati sa mnom”. Njihov identitet je toliko dobro skriven i bilo kakva komunikacija s njima nam je zabranjena.
Koja vam je od maski najdraža?
- Za Čudnovištem vlada velika pomama. I nisam imuna na njega. Toliko je pogođena i slatka maska, izaziva u meni emocije nježnosti i blagosti. A kad osoba ispod te maske zapjeva, svi smo u šoku jer to je takva glaščina! Toliko maksimalno kontrolirana i čini mi se školovana. Ne pada mi uopće napamet tko bi to mogao biti. Potpuno sam zbunjena, ali maska je preslatka. Da imam mjesta u stanu, zamolila bih produkciju da mi je ustupi.
Puno se pisalo o vašem angažmanu na Una TV. Što je s emisijom koju ste vodili? Radite li i je i dalje?
- Moj je angažman na Uni TV i dalje aktivan. Snimili smo prvu sezonu talk showa i trenutno je u emitiranju. Imamo dovoljno materijala sve do rujna. Ako se nešto promijeni, idemo ranije sa snimanjem. Zadovoljna sam tim angažmanom i ekipom. Stvorila sam nova divna prijateljstva koja su se dogodila u pravi trenutak u mom životu.
Kakve želje imate nakon “Masked Singera”? Što biste voljeli voditi na RTL-u?
- Iskreno, bojim se bilo što više poželjeti... Sve se odvilo toliko dobro, i više nego što sam mogla sanjati u najluđim snovima. U trenutku kad mi se život urušio u potpunosti, ima puno stvari koje nikad nisam rekla ni ispričala, za koje znaju samo moji najbliži prijatelji... Dakle, u tom najvećem crnilu, beznađu, počele su mi se događati lijepe stvari i poslovne prilike koje nisam očekivala. Lijepe stvari su moguće i naprosto se bojim poželjeti nešto više od ovoga. Jako sam trenutno sretna i zahvalna na svemu lijepome što mi se dogodilo.
Uskoro će se navršiti godina dana od smrti vašeg supruga Vidoja Ristovića. Kako se nosite s njegovim gubitkom?
- S time se nikad ne nosite najbolje. Ne postoji gubitak s kojim se možete nositi dobro. Gubitak je gubitak. Moj dodatni problem je što nisam uspjela ni godinu dana poslije sve to skupa procesuirati. Još ima jutara kad se probudim i ne shvaćam što se dogodilo i koliko su se stvari promijenile. Možda je i dobro da mi se sve događa tolikom brzinom, da ne stignem misliti. S vremena na vrijeme se bojim da će se to što se mora procesuirati odjednom dogoditi. Naletjeti samo od sebe. Žrvanj koji mi se dogodio nije mi dao priliku da budem sama sa sobom i bavim se svojim emocijama. Da postavim stvari na svoje mjesto, nego ih nasilno guram na neka nova mjesta. Nastojim da nitko, pritom mislim na svoju djecu, najviše na najmlađu kći, ne primjećuje moju tugu.
Što vam je u ovih godinu dana bilo najteže?
- Sve je bilo iznimno teško. Naći se na novom početku. U trenutku kad se to dogodilo trebali smo se preseliti u novi životni prostor, sretni zbog budućnosti pred nama daleko od neke toksične sredine za koju ste sad vidjeli da je bila u Beogradu. Nažalost, nismo uspjeli. Upravo kad sam se veselila jednom ljepšem početku, dogodio se jedan drukčiji. Zaista sam sve morala početi ispočetka. To je jako teško. Smoći snage i snalaziti se u takvoj situaciji bez ikakve potpore dok javnost i mediji analiziraju svaki tvoj pokret, gestu, prošlost, sadašnjost, budućnost, imovinsko stanje... Svi su imali nešto reći, a nitko nije bio na mom mjestu. Taj pritisak javnosti je možda i najmanje težak. Bilo bi, naravno, lakše da ga nema i da se odvija u nekoj tišini. Realnost je puno teža od toga.
Kako crpite snagu?
- Važno je ići dan po dan, korak po korak. Ne smiješ gledati u smjeru planine na koju se moraš popeti jer to te može demotivirati. Ali ako gledaš u noge, onda vidiš samo taj korak koji radiš i onda u jednom trenutku pogledaš iza sebe i vidiš koliki si put zapravo prevalio. To je jedini način kako se to može izgurati, kaže za Slobodnu Dalmaciju.