Traper jakna koja je bila svojevrsni merch za Univerzijadu, haljina koja je zapravo sastavni dio bavarske narodne nošnje i Versaceov prsluk iz kolekcije posvećene Beatlesima samo su dio odjeće koja se već nekoliko vikenda mogla naći u dvorištu Tehničkog muzeja, gdje se održavao Vintage Baazar.
Šest izlagačica predstavilo je i prodavalo svoju odjeću čudnovatih uzoraka, mora boja i neobičnih krojeva. Do dvorišta u Tehničkom muzeju svaki je od tih komada odjeće došao drugim putem. Svaki je bio pomno odabran, a gotovo bez iznimke se radi o odjeći kojoj ćete teško naći duplikat. Unatoč unikatnosti, jedna stvar im je zajednička – sva ta odjeća starija je od 20 godina.
Buvljaci su u Zagrebu već neko vrijeme trend, čemu svjedoči i činjenica da se Vintage Baazar, zamišljen najprije kao 'jednokratni' događaj, ponovio već više puta, a u dvorište Tehničkog muzeja vraća se i u novim terminima: 4. i 5. srpnja te 16. i 17. srpnja.
O trendu urbanih buvljaka, ali i vintageu, second handu, modnim franšizama i stilu općenito razgovarali smo s Divnom Ivić i Anom Rukavinom, koje su jedne od organizatorica Vintage Baazara i izlagačice – Divna sa svojim brendom Deee Vintage, a Ana s Dugim Rukavom. Na druga dva buvljaka proteklog vikenda koncept je bio takav da bilo tko može doći s odjećom iz svojega ormara i prodavati ju, dok je na Vintage Baazaru odjeća, kako mu i ime kaže, vintage. Tamošnje izlagačice su redom djevojke koje se profesionalno bave vintage modom ili pak to čine hobistički, ali posvećeno.
- Ima razlike između second handa i vintagea. Vintage je sva odjeća koja je stara 20 godina ili više, dok second hand odjeća ne mora nužno biti stara, nego to jednostavno znači da je nošena – kaže nam Divna Ivić, dodajući da je prije četiri godine kada se počela profesionalno baviti prodajom vintage komada trebalo neko vrijeme da ljudi shvate koja je točno njezina vizija mode. – Danas je već drugačije. Ljudi imaju manje predrasuda prema second handu, što je odlično. No, opet, i taj efekt ima razne posljedice. Recimo, tu su lanci second handova poput Textile Housea. Oni su u second hand industriji ono što je McDonald's u gastronomiji. I zbog njih se često zatvaraju manji, boutique second hand shopovi – priča Divna.
I ona i Ana svoju odjeću najčešće nabavljaju na putovanjima. Njihova je odjeća 'hand-picked', nikada ju ne kupuju na kilograme ili u većim količinama, nego pomno biraju svaki predmet. Divni su glavne lokacije Italija, iz koje se prije četiri godine i doselila u Zagreb, te Berlin, a neke kontakte preko kojih dolazi do odjeće ima i u Parizu. Ana komade za Dugi Rukav traži po cijelome Balkanu, a Albanija joj je po tome pitanju najdraža zemlja jer je odjeća tamo prilično jeftina, a ponuda se razlikuje od one u Hrvatskoj, pa se, recimo, može naći puno stvari uvezenih iz Italije.
- Gdje god odemo, najprije tražimo second handove, buvljake ili evente povezane s modom –slažu se njih dvije.
Divna je dok je živjela u Italiji bila copywriterica, no ljubav prema vintageu gajila je, kaže, od 13. godine.
- Tata mi je inače iz Splita, tako da smo doma uvijek govorili italo-dalmatinski miks. No, u Hrvatsku se nisam doselila zbog toga, nego zbog ljubavi. Danas te ljubavi više nema, ali se svejedno nikada nisam razmišljala vratiti. Sve je počelo tako da sam tadašnjem dečku prilikom selidbe došla u stan s tolikom količinom svojih stvari da se on zgrozio, pa sam ih počela prodavati preko Mojih krpica da bih to malo ublažila– prisjeća se Divna kroz smijeh, dodajući da je s vremenom to preraslo u posao, koji se sastoji od konstantnih putovanja, potrage za odjećom s pričom, organizacije i prodaje na buvljacima te prodaje online.
- Odjeću prodajem preko Instagrama i na Depopu, koji je iznimno popularan u Italiji, Engleskoj, Japanu i nekim drugim zemljama, kaže.
Dugi Rukav, kojeg vodi Ana Rukavina, profile ima na Instagramu, Mojim krpicama i Etsyju.
- Moje krpice su platforma koja je važna za hrvatsko tržište, dok na Etsy stavljam većinom malo finije komade. Tamo su prilično velike provizije, a konkurencija je ogromna, pa se teško probiti ako ne prodaješ robu ispod cijene. A to ne želim jer se radi o odjeći koja je puno kvalitetnija od one koju danas možemo kupiti u dućanima high street brendova – kaže nam Ana, kojoj je Dugi rukav hobi, proizašao iz osobnog interesa za odjeću.
- Volim to i u jednome sam trenutku shvatila da imam previše odjeće i počela ju prodavati. Nadam se da će mi jednom ovo postati i pravi posao – kaže, dodajući da uživa u ulasku tuđe ormare, a brojni ju, otkada znaju da se time bavi, tamo i pozivaju. - Volim priče. Dolazim iz Baranje, i najdraže mi je otići kod neke bake u selu, tako pronađem sjajne stvari. Uz koje najčešće idu i uspomene, odjeća ljude asocira na neke posebne momente iz njihovih života u kojima su ju nosili – priča Ana.
No, ona naglašava da nije sve stvar samo u estetici i sentimentu. Vintage, ali i second hand općenito su, kaže, jedini modeli u kojima moda može biti održiva. – Osobno mi je vrlo važan taj ekološki faktor. Upravo se zbog toga imam veliku želju posvetiti ovakvoj modi. Slažem se da treba, recimo, podržati i lokalne proizvođače odjeće, no second hand je pristupačniji kad govorimo o cijenama. Imam osjećaj da su ljudi počeli više razmišljati o tome kome zapravo daju svoj novac i na koji je način proizvedeno ono što kupuju. Svjesni su toga da zaposlenici u high street trgovinama rade za iznimno male plaće te da je modna industrija najveći zagađivač okoliša pa se odlučuju za alternativne opcije. Ne znam koliko se u Hrvatskoj to nužno događa iz ideoloških razloga, rekla bih da je možda presudniji ekonomski faktor, no u svakom slučaju se radi o dobroj promjeni – smatra Ana.
S njom se slaže i Divna. U prilog svemu ide i činjenica da se moda vrti u krug, pa je ono što je retro danas moderno.
- Čak H&M ili Zara prodaju komade koji imitiraju vintage. To je danas privlačna estetika pa možda i oni koji prije nisu išli po buvljacima to danas čine – kaže Divna, dodajući da se u posljednjih godinu dana dogodio boom ljudi koji se bave vintage odjećom.
Kada je riječ o stilu, objema im je najzanimljivija odjeća nastala 80-ih godina prošloga stoljeća. – 80-e su lude, karikirane, kao kakav karneval, iznimno zabavne – kaže Divna, pa nastavlja: - Volim loviti dizajnerske vintage stvari jer su najčešće vrlo kvalitetne, a i dio su povijesti. Veliki sam obožavatelj Versacea iz 80-ih, a iz tog je perioda bio i jedan Yves Saint Laurent komplet kojeg sam najprije mislila zadržati, no onda sam ga prodala. Taj je komplet bio najskuplji predmet kojeg sam do sada prodala – priča Divna. I Ana se rado vraća u 80-e.
- Zanimljiva je konstrukcija te odjeće, kao i način na koji su ju ljudi nosili. Bilo je potpuno drugačije od uniformnosti koja danas postoji u modi, a koja se viđa na ulici. Volim i 90-e, a tu kod nas ima puno stvari upravo iz te dvije dekade. Rijetko naiđem na nešto što je starije od toga, a kad naiđem najčešće se radi o komadima koji su po mjeri šivani za nekoga, što volim i cijenim – priča Ana.
Divna se nadovezuje.
- Da, i ja bih rekla da je to jedan od važnijih razloga zašto smo zaljubljene u takvu odjeću. Sve ima priču, što pomaže mašti, na neki nas način spaja s prošlošću i omogućuje da bolje razumijemo stvari iz sadašnjosti, kaže.
Dok razgovaramo, s jaknom u ruci prilazi jedna djevojka pitajući za cijenu. Pitam ih koliko često spuštaju cijene.
- Često, na buvljacima je to normalno. Ali ovisi i o čemu se radi, za neke stvari ne spuštaš, kaže Divna. Kod Ane je nešto drugačije.
- Ja već u startu spustim cijene jer je to buvljak, tako da nema naknadnih sniženja. Također za neke stvari ne spuštam cijenu zbog njihove kvalitete. Traperice iz 80-ih su neuništive, dok ćeš nove iz trgovine teško nositi toliko dugo. Tako da cijena ovisi o materijalu, kvaliteti i tome koliko je komad kojeg prodaješ poseban, što naučiš procijeniti kada si u modi; vidiš to po kroju, uzorku… - kaže Ana, dodajući da se u većini slučajeva stvari koje kupuje poklapaju i s njezinim osobnim ukusom.
- Ima nekih stvari za koje znam da bi se prodale, ali se meni osobno ne sviđaju pa bi mi ih jednostavno bilo mrsko gledati u svojem stanu. Onda ih ni i ne kupim. Dugi Rukav ima svoju estetiku. Recimo, nema neutralnih boja, sve je šareno, to je moj izraz. Uz dodatak nekih klasičnih komada koje bih uvijek uzela jer ih je lako kombinirati sa svime – objašnjava Ana, pa obje pozivaju sve one koji bi željeli zaviriti u njihove ormare u dvorište Tehničkog muzeja u petak i subotu u periodu od 17 do 21 sat.