Legendarni televizijski voditelj Oliver Mlakar u mirovini je od 2002. godine. Kaže kako mu se danas čini da na televiziji nikad nije ni radio, koliko mu je davno to bilo. Sad ima novi život, kaže Mlakar za portal mirovina.hr.
- Često čujem ‘nemam vremena jer sam u mirovini’. Kod mene to ne vrijedi, imam vremena. Ne sviđaju mi se dani u ovoj situaciji. Stalno neke vijesti, malo bombardiraju s cjepivom, malo s umrlima, pa s brojem zaraženih… jedva čekam da dan prođe. Pa dođe sljedeći, isti kao prethodni - govori.
Prijatelji su mu isti ljudi s kojima se družio cijeli život. Desetljećima zajedno sjede, jedu i piju, a sad, govori, ni to ne smiju. Dane mu uljepšava šest kućnih ljubimaca. - Izbjegavam druženja, čekam da ovo sve prođe. Dok se svi procijepe i sve postane sigurno. Nisam optimist - kaže za portal mirovina.hr.
Zahvaljujući svojih šest ljubimaca, patuljastih šnaucera, čini se da vrijeme ipak brže prolazi. Puštaju ih van, malo se igraju s njima, idu u šetnju... Kupovinu po dućanima svode na najnužnije, čuvaju se jer su, kaže Mlakar, u toj dobi.
- Da zaradim virus, ništa me ne bi spasilo. Sad su bolnice malo manje pune, ali na kraju će biti pune ludnice. Ova pandemija će sigurno ostaviti trag - kaže.
Studentski dani
Da je netko sredinom pedesetih ondašnjem studentu francuskog i talijanskog rekao da će postati najveća živuća TV legenda, Mlakar bi se tada, priznaje, slatko nasmijao. I ne bi vjerovao. Jer tijekom studentskih dana nije htio biti - ništa.
- Možda sam tad bio lakomislen. Studirao sam jezike i to je trebalo značiti da ću se jednom kao profesor zaposliti na nekoj školi. Istina, ni tada se nisam vidio u tome. Kazalište me privlačilo, igrao sam kao student u amaterskom kazalištu Zvonko Svjetličić, jednu je predstavu s grupom studenata romanistike režirao i pokojni Božidar Violić. Muvao sam se po tim glumačkim krugovima, a onda se oglasila audicija za spikera na Radio Zagrebu. Bio sam student, kao crkveni miš i gledao sam kako ću zaraditi - prisjetio se Mlakar.
Kao student živio je u jeftinim podstanarskim sobama pa nakon godinu, dvije dobio mjesto u studentskom domu. U četverokrevetnim sobama uvijek se našlo mjesta za pokojeg ilegalca. Redom su, govori, bili siromašni dečki i međusobno si pomagali. Iz tih vremena pamti bezbrižnost. S veseljem se prisjeti nekadašnjih bančenja, ljubavi prema kartanju, svega što svi momci moraju proći.
- Živjeli smo od danas do sutra. Kad smo bili jako gladni kupili smo štrucu kruha i kilu grožđa, najeli se i bili sretni. Jedan od naših cimera radio je u menzi preko puta doma. Tamo smo se hranili, uvijek bi nam dao bolje komade mesa, a po svršetku smjene natrpao bi džepove kolačima i donio ih u sobu.
Kviskoteka
Karijera do statusa najveće televizijske zvijezde išla je polagano. Godinama je radio u Informativnom programu, istodobno vodio i neke festivale u Zabavnom programu. Najpopularniji kviz bivše države bila je Kviskoteka autora Laze Goluže, koja je Mlakaru osigurala zvjezdani status, a i danas mu je najdraži projekt. Ta ga je Kviskoteka, priznaje, obilježila. Lazo Goluža više nije s nama, a Mlakar i dalje ističe zahvalnost za priliku koju mu je pružio, piše mirovina.hr.
- Privatno se nismo družili. Radili smo zajedno i silno sam ga poštovao. Zahvalan sam mu što mi je omogućio da radim neke njegove izvrsne projekte, na čelu s Kviskotekom - kaže Mlakar.
Istodobno s početkom njegove televizijske karijere u život mu je ušla i današnja supruga Dunja. Upoznali su se u biblioteci Radio Zagreba. Dunjina prijateljica vodila je biblioteku u kojoj je bio i mali televizor. Oliver je, kao strastveni ljubitelj sportskih emisija, dolazio gledati Olimpijske igre.
- Tamo smo se ugledali. Na sebi je imala žuti pulover, sivu suknju zvonolika kroja, a na nogama cipele s niskim potpeticama i remenčićem s jednom kopčom. Svaki detalj pamtim i danas - kaže.
Prvih su dana razgovarali u troje, s prijateljicom. Potom u dvoje šetali do Jelačić placa.
- Prvi i drugi put sam je ispratio na tramvaj, a treći već bio u tramvaju i pratio je doma - kaže Mlakar.