Oliver uvijek fali, ali najviše sada, početkom jeseni kad opusti njegova Vela Luka. Turisti su otišli, mjesto se grije na ugodna 23 stupnja, a more je tek stupanj hladnije. Domaći uživaju u kupanju i ljenčarenju na opustjelim plažama, ali Oliver vjerojatno ne bi bio među njima.
- Nije on bio od velikog kupanja, a kamoli da bi se išao sunčati na plažu. Ne mogu ga niti zamisliti da se sada prevrće na ručniku kako bi ravnomjerno pocrnio. Da mu je takvo što palo na pamet, njegovi bi se sprdali s njim do besvijesti. Ali ga zato mogu zamisliti kako ide s broda, ruku punih riba što ih je ulovio i kreće u našu konobu da zajedno pojedemo to što je uhvatio. On je tu, u nas, imao ‘svoj‘ stol, a kada bi bila gužva, znao je čak pomagati i posluživati goste. Jednom su se turisti iz Slovenije skoro onesvijestili kada su vidjeli tko im ribu s gradela donosi na stol. Poslije su nam rekli da bi to bilo kao da ih je u Španjolskoj poslužio Julio Iglesias - kroz smijeh govori Marija Prizmić koja s mužem Goranom Batom Prizmićem, ima konobu "Bata" u Veloj Luci koja je ljeti bila dnevni boravak Olivera Dragojevića.
Konoba je ime dobila po trgovini cipela što ju je imao Goranov tata, u Veloj Luci to je omiljeno okupljalište i domaćih i turista, a kako je mjesto malo, čak i "stranci" znaju da su Bate, kako zovu Mariju i Gorana, nedavno obilježili pedesetu obljetnicu braka.
- Je, ženili smo se 29. rujna 1973. godine. Prije toga smo hodali dvije godine, a upoznali smo se u kafiću u koji smo oboje dolazili. Ja sad više točno i ne znam kojim me riječima i kako Goran točno zaprosio. Ali nije to bilo nešto filmski: nije kleknuo s prstenom u ruci, pjevao mi serenade pod prozorom ili ne znam što već. Mi smo vam normalni, jednostavni ljudi: voljeli smo se, on me pitao bih li se udala za njega, a ja sam rekla ‘da‘ - kaže Marija (71) koja na pitanje kako joj je bilo u proteklih pola stoljeća uz njenog dvije godine starijeg supruga kaže:
- Burovito - smije se Marija, a Bata dodaje:
- Sjećam se da je svadba bila u podne u Splitu, a ja sam već uru i pol kasnije bio na nogometnoj utakmici jer sam kao mlad igrao nogomet. Što mi je moja nevjesta rekla na to? A, ništa. Šta će reć‘? Mi smo se uvijek dobro razumjeli, zato i trajemo toliko godina - smije se Bata dok gledamo fotografije s njihova vjenčanja. Mladi, veseli, nasmijani, dotjerani u skladu s modom sedamdesetih. Gdje su nabavili vjenčanicu i odijelo za vjenčanje?
- U butigi. A gdje bismo nabavili? Nije to onda bilo kao sada, da radiš paradu od odijela za svadbu, nego si išao u butigu, kupio ono što si tamo našao i još bio i sretan da si uopće nešto našao - objašnjava Bata od kojeg doznajemo da svoju suprugu nakon svadbe nije vidio gotovo mjesec dana, a jedva da ju je i čuo.
- Ona je dva-tri dana nakon vjenčanja otišla u bolnicu roditi našu kćer. Ja sam otišao u Velu Luku, morao sam zbog posla, a onda sam nakon nekoliko tjedana došao po njih dvije u Split - prisjeća se Bata koji sa svojom Marijom još nije proslavio okruglu bračnu obljetnicu.
- Nismo stigli. Ljeti je bilo puno posla u konobi, a i sada se još dosta radi. Ali, spremit ćemo neko slavlje. Ipak je to pedeset godina, nije ni malo. Kada ćemo feštati? Iskreno, ne znam. Voljeli bismo da su s nama djeca, naša Ivana (50) i Goran (45), da se svi okupimo, nazdravimo, zapjevamo... Voljeli bismo, naravno, da je na toj fešti i Oliver koji bi sa svojom Vesnom, da je poživio, dogodine slavio pola stoljeća braka. Oni su se vjenčali 1974. godine pred matičarom, a na crkvenom vjenčanju 2009. godine u Veloj Luci, Goran i ja bili smo im kumovi - otkriva Marija koja bi, kaže, dala sve na svijetu da može čuti Olivera kako joj uživo u konobi opet zapjeva ‘Lijepa bez duše‘, njoj najmiliju njegovu pjesmu.
- Goranu je najdraža bila njegova skladba ‘Trag u beskraju‘ - priča Marija u čijim je specijalitetima Oliver uživao bezbroj puta.
- Vesna je sjajna kuharica, uvijek je govorio da nas dvije kuhamo na sličan, njemu najbolji način, a od moje hrane najviše je volio škarpinu s tjesteninom. Bila mu je draga i riba na gradele koju bi on i Goran nerijetko skupa lovili. Njih dvojica bili su baš veliki prijatelji, a njihove svađe i međusobna podbadanja bili su čisti urnebes - prisjeća se Marija u čijoj je konobi Oliver često i rado znao i zapjevati. Jednom je, vele, pjevao i polomljena rebra koje je ‘zaradio‘ nakon što se vozio skuterom s kojeg je pao u more. Nikakva ozljeda nije ga mogla spriječiti da iznevjeri dogovor i da ne zapjeva u konobi svojih prijatelja.
- Bio je strašni, veliki zafrkant. Goran i on uvijek su radili neki show - priča Marija čiji je suprug, kao veliki Oliverov prijatelj, glazbenika pratio na turneju po Americi. Doživljaji s te turneje koja je trajala dva mjeseca još se uz smijeh prepričavaju, pa tako i ono kada je Olivera i Batu u jednom hotelu zapalo da zajedno spavaju na vodenom krevetu koji se stalno ljuljao od njihovih pokreta pa su se obojica nakon nekog vremena premjestili na pod. Drugo jutro Batu su sve kosti boljele od spavanja na podu, a kada se požalio Oliveru on mu je rekao da je spavao poput bebe jer se, čim je Bata zaspao na podu, vratio na vodeni krevet i na njemu spavao kao car.
Bata i Oliver stalno su bili zajedno, stalno se smijali, zafrkavali, svađali... Nikako se nisu mogli dogovoriti tko je bolji ribar, tko bolje igra balote, pikado, biljar... Njihove ‘svađe‘ bile su glasne, pune psovki, pa bi ljudi sa strane znali strahovati da će se možda na kraju i potući. Ništa im nije bilo jasno kada bi se Bata i Oliver naposljetku prestali svađati i počeli pričati o nekoj drugoj temi, kao da svađe nije niti bilo.
- Bilo je stotine anegdota s Oliverom, cijeli život bi trebao da ih sve ispričamo. Danas, kada ga više nema, pričamo ih i pritom osjećamo tugu, ali i smijeh. To je tako, a mislim da bi njemu bilo drago da je tako - kaže Marija u čijoj se konobi i dalje puštaju Oliverove pjesme.
- Najviše mi fali navečer jer bi tada dolazio u našu konobu i onda bi bila gomila smijeha i uvijek, pod obavezno, neka zajebancija. Ona tri mjeseca koje je ljeti bio ovdje, svaku smo večer bili skupa. Uvijek je tu bila harmonika, gitara, pilo se, jelo i pjevalo. Koliko dugo smo se nas dvojica znali? Ma oduvijek smo se znali. Mi smo bili prijatelji otkako su njegova i moja djeca bila mala. Stalno su tuda trčali, igrali se... Oliver je uvijek bio isti, skroman, normalan. Nikada nije glumio zvijezdu. Jednom je došao u konobu, nije bilo slobodna stola pa je uzeo tanjur, sjeo na skale i tamo jeo. Eto, to ti govori kakav je on bio. Bili smo si baš dobri i sad kad ga nema, meni je grubo bez njega. On je bio najbolji čovjek na svijetu i ovo ne govorim zato što njega više nema, zato što je on bio slavni muzičar. Govorim to zato što je bilo tako - zaključuje Bata.