Volio bih vidjeti Švedsku, poći u ABBA-in muzej... Volim Skandinavce i njihovu filozofiju življenja, automobile, dizajn, stanovanje, ali prvenstveno sam fasciniran njihovom ‘jantelagen‘ filozofijom. Riječ je to koja opisuje način promišljanja po kojem nitko nije bolji od drugog, način je to života koji je zasnovan na skromnosti, nepretencioznosti i jednostavnosti, tamo se smatra izrazito nepristojnim hvaliti se, bahatiti ili isticati svoje uspjehe, nema tamo ‘nu me‘ - govori Aljoša Šerić iz grupe Pavel koji se sa skladbom ‘Do mjeseca‘, natječe na Dori, koja je ove godine privukla mnoge skladatelje ‘srednje‘ generacije. Uz Šerića, tu su i Ante Pecotić, Miro Lesić Lesique, Branimir Mihaljević, Ivan Dečak...
Pjesmu ‘Do mjeseca‘, što će je otpjevati Pavel, Šerić nije skladao namjenski za Doru.
- Melodija je nastala prije nekoliko godina, u prvotnoj verziji je zvučala kao pjesma za Roya Orbisona, dosta baladično i sporo. Onda sam bubanj stavio u double time, našao disco pattern, stavio klavire da sviraju osnovnu temu u oktavama i eto ga, zazvučala je kao ABBA. Obzirom da obožavam sav taj topli analogni zvuk s kraja sedamdesetih i velike šećerne melodije bendova poput Bee Geesa, Carpentersa ili naših Novih Fosila, promislio sam kako je to smjer u kojem bi volio da završi ta pjesma, a inače će naš idući album imati dosta takvog zvuka. Pokušavam napisati pjesme koje zvuče kao program Radio Splita iz ranih osamdesetih, zvukove koje sam nesvjesno upijao dok me mama spremala za školu, pjesme koje su dobra podloga za umakanje Albert keksa u bijelu kavu - objašnjava Šerić, i nastavlja:
- Ovisan sam o melodijama, uvijek ponavljam kako sam vrlo dobar melodičar, melodist ili kako već, osrednji tekstopisac, a kao pjevač se snalazim, tako da sam i ovu melodiju sasvim slučajno zapjevušio kad sam se jedne srijede vraćao iz vrtića ujutro nakon što sam ostavio kćer Lunu dobrim tetama, još je uvijek imam u mobitelu. Zvučala je kao neka izgubljena Roy Orbisonova pjesma s neke njegove B strane recimo i trebalo joj je dugo da dobije pravu opravu. Aranžman je strašno bitan i gotovo za svaku svoju pjesmu napravim po nekoliko različitih aranžmana, pa onda preslušavam i biram koji joj najbolje stoji, kako joj prikriti nedostatke, a istaknuti ono lijepo - govori skladatelj koji Eurosong prati najčešće skupno, u dobrom društvu.
- To je zabavna manifestacija. Ja nemam ništa protiv kiča, pa tako ni u pop glazbi, iako nađe se tamo i sjajnih skladbi, sjećam se portugalske pjesme iz 2017., i Salvadora Sobrala - napominje glazbenik koji sklada od četvrtog razreda osnovne škole.
Kako ocjenjuje stanje na domaćoj glazbenoj sceni? Imamo li višak pjevača, a premalo skladatelja?
- Imamo malo skladatelja, slažem se, ali imamo još manje tekstopisaca, posebno onih dobrih. Ne znam gdje su nestali svi oni koji su pisali vrhunsku poeziju, pa se u slobodno vrijeme bavili primijenjenom umjetnošću i radili stihove za pop glazbu. Gdje su današnji Fiamengo, Popadić ili Britvić, Arsena bolje da i ne spominjem, takav se rodi jednom u tisućljeću... Škole za skladatelja pop glazbe u nas nema, naša akademija još uvijek nema ni jazz smjer, kakav crni pop. Kažem, možda je i bolje da je nema, jer meni, neznalici, je dovoljno da u kompjuteru nacrtam melodije, složim aranžman, a kad dođe vrijeme ima ljudi, pametnijih i učenijih od mene koji onda te moje infantilne lajtmotive raspišu za orkestar. Posao je to koji za mene u zadnje vrijeme obavlja sjajni skladatelj filmske glazbe Dalibor Grubačević, a velika želja mi je jednom raditi s filharmonijom, želim čuti svoje pjesme dok ih svira golemi orkestar, to mi je na listi životnih prioriteta - otkriva Šerić.
Miro Lesić Lesique, čiju će pjesmu ‘Plavi leptir‘ na Dori izvesti Lu Dedić - mlada talentirana glazbenica koja je ljubav prema muzici naslijedila od djeda Arsena, bake Gabi i tate Matije Dedića - ne slaže se s ovim u potpunosti.
- Ne mislim da na sceni ima manjak skladatelja. Upravo obrnuto: imamo veliku gomilu novih pjevača, ali i novih ‘skladatelja‘ - s najnovijim i najmoćnijim kompjutorima. ‘Modni skladatelji‘ bi bio dobar termin jer je moda biti - skladatelj (smijeh). Postoji također i neko uvjerenje među mlađom ekipom da ako sam ne pišeš pjesme koje pjevaš - ne vrijediš. I onda ima puno ljudi koji sjajno pjevaju, ali nemaju dobre pjesme jer skladanje i pjevanje su potpuno dvije različite kategorije. U praksi zapravo ima jako malo velikih pjevača i skladatelja. Isto tako, skladanje ne znači sjediti za kompjuterom i u nekom programu slagati kockice. Iako se naravno može i tako. Ponekad i izvrsno. Ali... Skladaju se, nažalost, aranžmani, a ne pjesme. Gube se melodija i tekst, odnosno širina. Pišu se pjesme ‘jednog tona‘. Sa sjajnom produkcijom jer tehnologija, naravno, to dozvoljava. Ali tu nema ni srca ni duše, to je matematika. Sad nam je stigao i AI... ajme meni... I to sve u konačnici rezultira gomilom mediokritetskih i ispod prosječnih pjesama koje nemaju ‘ono nešto‘, nešto što ostaje. Šuma je to, ali od plastičnih stabala - govori Lesique i nastavlja:
- Da me krivo ne shvatite, ja punim srcem podržavam i navijam za mlade autore i kantautore, kao i za novu tehnologiju kojom se koristimo svi, ali mislim da nam generalno fali neki tip glazbenog lektora ili filtera, neki pročišćivač... Nekoć su to bili veliki izdavači koji su imali svoje ‘glazbene konzilije‘, autoritete koji su filtrirali što se izdaje a što ne. Danas se izdaje sve živo. jer nema više troškova štampe, dućana, hladnog pogona, ljudi koji tamo nešto rade... Nitko neće izgubiti ni novac a ni posao zbog 5000 nosača zvuka koje nitko ne želi kupiti jer su - loši... Digitalija trpi sve jer i internet trpi sve, a problem je zapravo i zagušenost količinom izdanih pjesama, pa sve ono dobro ni ne može doći do slušatelja. Budimo iskreni, dobro bi nam došla i glazbena policija - kroz smijeh govori skladatelj koji je pjesmu ‘Plavi leptir‘ napisao prije desetak godina.
- Čekala je u ladici svojeg ‘glasnogovornika‘ jer je neuobičajena i ne spada u klasičan pop. Tražila je posebnog izvođača a Lu Dedić joj je udahnula život i dala neku bajkovitu, vilinsku notu. Nježno i snažno u isto vrijeme - kaže glazbenik koji ne skriva da bi volio otići na Eurosong.
- To je velika stvar i veliko iskustvo. Za cijeli tim, ne samo za mene kao autora. Značilo bi puno i iz razloga koji bi pokazao da ne moraju sve pjesme biti nužno glasne, divlje i ekscentrične da bi uspjele. ‘Plavi leptir‘ je neobična i samozatajna pjesma, što bi u nekom takvom razvoju situacije značilo i da se mijenja ukus publike odnosno žirija. Značilo bi to naravno puno i za Lu, koja je tek na početku pjevačke karijere... - ističe Lesique koji nije zagriženi poklonik Eurosonga.
- Danas više i nisam veliki fan Eurosonga jer se pretvorio u paradu kiča i neukusa, ali nekoć je sve to bilo dostojanstvenije i iščekivao se taj događaj - onako obiteljski za stolom svake godine. ‘Džuli‘ je bila prva pjesma koju povezujem sa Eurosongom, pa ‘Željo moja‘ Doris Dragović, grupa Riva i Rajkova pobjeda s ‘Rock me baby‘, Maja Blagdan, Tony, Danijela... Od stranih skladbi koje su mi ostale negdje zapisane je tu bio Johnny Logan s ‘Hold me now‘, kasnije Lena i ‘Satellite‘, a u novije vrijeme nezaobilazni Maneskin - otkriva glazbenik koji je skladati počeo već u osnovnoj muzičkoj školi.
Tako nekako, s 13-14 godina skladati je krenuo i Ante Pecotić koji na Doru ide s pjesmama ‘Voljena ženo‘ u izvedbi Damira Kedže i ‘Ne plačem zbog nje‘ u izvedbi Saše Lozara.
- Prve pjesme sam počeo pisati kada mi je brat pobacao sve stripove koje sam crtao, jer mu je trebao registrator za neki ozbiljan posao s 15 godina. Hvala mu na tome. Inače, bilo je jako teško probiti se kao i čitavoj mojoj generaciji i generacijama prije nas jer nije bilo društvenih mreža, interneta, YouTubea i ostalih radosti novog doba. Svi smo tiho i u molitvi čekali da nam netko zavrti pjesmu na radiju. I tako stotinama puta dok vas netko zaista ne primijeti. U prosjeku, svi smo mi radili za nekakav uspjeh barem 10 do 15 godina. Danas je to ipak malo drugačije. Ali i uspjeh kraće traje, što god to značilo. Uspjeh je, bar za mene, u životu biti sretan. Pritom, ako smo zdravi, svoju sudbinu krojimo sami. Sve ostalo je podbačaj - kaže Pecotić koji na zanimljiv način opisuje stanje na našoj glazbenoj sceni:
- Moj dobar prijatelj kaže kako na sceni imamo pet dobrih pjevača od kojih dvoje ne znaju pjevati. Ja se ne slažem s njim. Mislim da ih je još i manje. To je naravno šala, ili nije, ali ukazuje na to kako nije svatko tko misli da je pjevač u stvari pjevač. Da biste postali pjevač treba puno toga proći u životu. Ponajviše boli. I tuge. I naravno, bez samopouzdanja i karizme ne ide. Zato je lako postati hobi pjevač, a teško The Pjevač - upozorava glazbenik, i nastavlja:
- Često znam reći kada pjevač dođe u studio i počne čitati tekst s papira da ode kući jer nije došao ovdje pjevati. Pjevati može svatko i najbolji dokaz su talent show formati. Svatko od nas može pjevati pjesmu Tine Turner da ne zvuči loše, ali kada treba otpjevati svoju, tu se mutne vode bistre. Svatko može i nacrtati kuću, ali to ne znači da je arhitekt. Pri tome, arhitekt ili pravnik mogu proći i bez faktora X jer imaju fakultet. Pjevač ne može - ističe Pecotić, i nastavlja:
- Mene zanima jedino prijenos. A to malo ljudi ima. Veliki pjevači za mene su Đorđe Balašević, Oliver, Nina, Gibonni, Čolić, Massimo, Grašo, Vanna, Tony... Do njih je teško doći i red je dug, a neki, na žalost, i nisu više s nama. Pri tome, kada pričamo o pjesmama, ljude jedino zanima ljubav i njeni derivati, radost i bol. Zezalice i politika mogu proći, ali nikada u mainstream. To povijest glazbe dokazuje, ja nemam ništa s tim. A ljubavnu pjesmu je jako teško napisati. Opjevana je najmanje beskonačno puta, vokabular je pri tome dosta sužen - govori Pecotić koji kaže kako je stvar slična i sa skladateljima i tekstopiscima.
- Pisanje teksta je samotnjački posao, a samoća je teška bolest, koja za onoga tko od nje boluje i nije bolest nego radost. Mladi za to nemaju strpljenja... na žalost. Pritom od glazbe i teksta sve počinje. Ako nemaš pjesmu, onda nemaš ništa. I cijela industrija se raspada. I radio i Spotify i YouTube i diskografija i koncertna industrija... A to nije malo ljudi. Sve, dakle, počinje od pjesme. Ona je početak i kraj. A to je metoda pokušaja i promašaja, jer da netko zna prepoznati hit letio bi nam helikopterom iznad glave. Hit zna prepoznati jedino publika. Ona je prijeki sud i porota. Treba znati i kako su tisuće i tisuće pjesama završile u ustima pogrešnih odabira. A razlika je golema. Pokojni Đorđe Novković znao je reći kako ne postoji loša pjesma već samo nesretan spoj pjevača i pjesme. Pritom je napisao i objavio, koliko znam, više od 2000 pjesama i mislim da je apsolutni rekorder. Tu je i zgodno društvo veličina (pritom ne govorim o kantautorima koji po prirodi stvari pišu malo pjesama) kao što su Arsen Dedić, Zdenko Runjić, bračni par Huljić, Ninčević, Buljan, Mihaljević... s oko ili preko 1000 objavljenih djela. To su ogromne brojke. To su ljudi kojima je glazba i poziv i posao. Moj dobar prijatelj jednom je rekao: pokušaj objaviti 1000 jako loših pjesama, pa ćeš vidjeti da nije lako - kaže Pecotić, koji bi, naravno, volio da nas njegova pjesma predstavlja na Eurosongu.
- Puno bi mi značilo. Prvenstveno zbog Damira i Saše a onda zbog svih onih koje to veseli. Iskreno, imam osjećaj da bi to značilo više mojoj obitelji i mom veselom društvu, koji samo gledaju gdje bi negdje putovali, nego meni. Imamo dobre pjesme i idemo na zezanje. Neka pobjedi onaj kome je to super važno. To je divan osjećaj i ja znam kakav je. Na žalost, jednom u 100 godina se zalomila pandemija pa Damir i ja nismo otišli u svijet, ali to je manje važno. Bitno da ništa ne boli. Ne bih samo želio da nas netko sramoti na natjecanju za Pjesmu godine s nojevom glavom i kečkama - priželjkuje Pecotić koji desetljećima prati Eurosong.
- Pratim Eurosong otkad znam da postoji. Kao i Ligu prvaka. To su, koliko znam, dva najgledanija TV spektakla. Zadnjih godina gledamo ga uglavnom u društvu i s djecom kao i većina ljudi. I trudimo se biti što smješniji s komentarima. Od nastupa najviše pamtim ‘Euphoriu‘ od Loreen i ‘Molitvu‘ Marije Šerifović. To me jednostavno otpuhalo - kaže Pecotić.