Nije mu ovo prva uloga policajca, no bila mu je prva audicija za glavnu ulogu. Glumac Peđa Gvozdić (44) postao je Zoran Jukić u novoj RTL-ovoj seriji "Specijalisti Zagreb". Ovaj Karlovčanin mnogo je poznatiji kazališnoj publici. Ima iza sebe nekoliko televizijskih i filmskih projekata - poput hvaljenog "Crno-bijelog svijeta" i hrvatskog kandidata za Oscara "Sigurno mjesto", te već 150 izvedaba komične monodrame "Pračovjek". Predstava je hrvatska adaptacija brodwayskog hita "Defending the Caveman", koja govori o ratu spolova i razlikama između muškaraca i žena. Gvozdić glumi i potpisuje režiju, a proputovao je cijelu zemlju s njom. Iza njega su još brojne druge kazališne uloge te niz režija. Svestrani umjetnik, u razgovoru za Studio, otkriva zašto ga je inspektor Jukić odmah osvojio, kako je biti samostalni umjetnik, o kojim ulogama i režijama sanja, a i poneki detalj o privatnom životu.
• Imate novu ulogu u seriji "Specijalisti Zagreb". Što nam možete otkriti o svom liku? Kako je došlo do vašeg angažmana?
Moj lik, Zoran Jukić, inspektor je starog kova. Malo priča, malo spava, a puno radi. Prije svega je beskompromisan borac za pravdu. Do angažmana je došlo preko audicije, koja je zapravo bila moja prva audicija za glavnu ulogu. "Konkurencija" je bila velika i stvarno kvalitetna i izuzetno mi je drago što je upravo moja vizija Zorana Jukića prepoznata između ostalih kandidata. Namjerno konkurenciju stavljam pod navodnike jer kolege na audicijama ne smatram konkurencijom. Puno je faktora koji ovise o izboru glumca za određenu ulogu koji ne ovise o tome kako je određeni glumac prenio ulogu.
• Je li vas lik osvojio na prvu ili ste ga počeli otkrivati tek tijekom rada?
Da, apsolutno na prvu. Svojedobno sam čak želio studirati kriminalistiku nakon srednje škole, a i danas volim pogledati dobru krimi-seriju ili film, posebno psihološki triler. Zanima me ljudska psihologija, kriminalni umovi i nastojanje da shvatim njihove motive i razloge za djelovanje. Uostalom, i sama gluma je velikim dijelom razumijevanje psihologije likova i empatija. Jukić ima i tu jednu vrijednosnu dimenziju koja mi je bliska. Vjerujem da većini ljudi koji su se odlučili baviti poslovima poput policajaca, medicinara i vatrogasaca, osnovni motiv nije bio novac, nego upravo humani razlozi, odnosno pomaganje drugima. Najvažnijim što osoba u životu može napraviti smatram to da bude dobar čovjek i nastoji činiti dobro sebi i drugima. Brinuti o obitelji, prijateljima, zajednici. Iz vlastitog iskustva apsolutno sam siguran da se to na kraju uvijek nekako vrati. Taj trenutak treba moći prepoznati i biti zahvalan.
• Kada ste kao mladi krenuli prema glumi, jeste li tada zamišljali o tome da ćete se baviti toliko različitim stvarima - od glume u različitim medijima i lutkarstva do režije i pokretanja vlastitih projekata?
Ne, nisam o tome toliko razmišljao. Gluma je za mene oduvijek bila igra i još uvijek je tako doživljavam. Režija, lutkarstvo i vlastiti projekti nekako su se dogodili spontano. Kroz život sam stvarno radio razne poslove - od bauštele, konobarenja, rada u tiskari do prodaje - i svaki posao smatram vrijednim. Gluma mi je omogućila da upoznam puno različitih ljudi, kultura, zanimanja i svjetova, a sva ta iskustva se pohranjuju u neke ladice zbog kojih najvjerojatnije imam potrebu stvarati na više polja. Režija je također krenula sasvim spontano. Počele su se nizati nagrade, predstave je publika i struka prepoznala. To mi je bio veliki poticaj da nastavim tim putem. Evo, neke predstave su žive već 15 godina, što već dovoljno govori samo za sebe.
• Je li vam iskustvo s druge strane pozornice i kamere pomoglo da bolje razumijete glumce s kojima radite ili vas je učinilo zahtjevnijim prema samome sebi?
Režija mi je jako puno pomogla da bolje razumijem glumce, ali i da budem samokritičniji. Često pokušavam sebe pogledati kao neko vanjsko oko, iz trećeg lica, i sagledati što radim jer često sam morao i sam sebe režirati. Kroz režiju sam shvatio da je u našem glumačkom poslu najvažnija prisutnost. Neke stvari koje pripremimo unaprijed možda nisu najbolje rješenje. Mislim da glumac treba iznenaditi - kako sebe, tako i redatelja - i napraviti nešto čega možda ni on sam ni redatelj nisu bili svjesni da će se dogoditi. Ta je prisutnost važna i na snimanjima i u kazalištu jer puno ovisi o partneru, setu i ostalim uvjetima te tako dolazi do prirodnosti i uvjerljivosti.
• Što je danas najveći izazov za glumca koji želi raditi izvan velikih kazališnih institucija i sam stvarati svoje predstave?
Kao prvo, teško je osigurati financijsku strukturu. Tu su natječaji, administracija i sve ono što dolazi uz to, ali mislim da je najvažnije ustrajati, stvoriti dobar i kvalitetan projekt koji istodobno može biti i komercijalan. Ako želite opstati izvan kazališne institucije, morate pronaći tu ravnotežu. Zahtjevno je, ali može se.
• Bili ste nekoliko godina umjetnički ravnatelj poznatog karlovačkog Gradskog kazališta Zorin dom, a potom ste osnovali vlastiti teatar. Što je presudilo - hrabrost, ludost ili neodoljiva potreba da napravite nešto svoje?
Rekao bih - sreća prati hrabre. Kada ste u instituciji, morate odgovarati ljudima koji su vam postavljeni kao autoriteti, a nažalost kod nas je već postalo pravilo da su na rukovodećim pozicijama nekompetentni ljudi. S time sam se s vremenom sve teže nosio. Zato sam odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Bilo je naporno, ali danas s odmakom od tri godine mogu reći da je to bio najbolji potez u mojoj profesionalnoj karijeri. Mnogi bi glumci ubili za sigurnost ansambla i stalne plaće, a ja u svojoj četrdesetoj godini bježim od toga. Naime, dogodila se za mene jedna nepravedna situacija koja je bila okidač, a kako sam po prirodi nestrpljiv i temperamentan, nisam bio siguran u svoju tadašnju odluku da dam otkaz. Pitao sam dvije najvažnije žene u svom životu - majku i suprugu. Obje su mi rekle da idem ako tako osjećam. Drago mi je da su vjerovale u mene. Život je prekratak da ga trošimo na krive ljude i odluke. Preporučio bih svima. (Ha-ha-ha...)
• Igrate predstave i za djecu i za odrasle. Koga je teže osvojiti - dječju publiku koja vrlo brzo pokaže dosadu ili odraslu publiku koja puno bolje skriva što misli?
Djeca su iskrena u svojim reakcijama, tako da ih je apsolutno teže osvojiti. Ako im je dosadno, oni to neće skrivati. Dječja publika je zato zahtjevnija, ali je istodobno i zahvalnija. Ako imate dobru stvar, nema većeg gušta igrati za djecu i s djecom. Doživio sam stvarno predivnih trenutaka.
• Od 2023. godine igrate monodramu "Pračovjek". Je li vam još uvijek jednako uzbudljivo igrati tu predstavu i izlaziti pred publiku?
"Pračovjeka" sam dosad odigrao više od 150 puta i još uvijek ga obožavam igrati. Predstava ima dosta interakcije s publikom i zato je svaka izvedba novo iskustvo. Vjerujem da mi ta predstava nikada neće dosaditi jer uvijek isprobavam nešto novo. Nastala je povodom mojih deset godina u Zorin domu i apsolutno sam sve radio sam jer sam se htio testirati mogu li ja to uopće. S obzirom na broj izvedbi i činjenicu da su je neki gledali više puta, mislim da će još dugo živjeti. Već neko vrijeme radim i na novom projektu, također monodrami, koja će biti potpuno autorska.
• Postoji li neka uloga koju ste odigrali, a koja vam je ostala posebno važna - možda čak i iz razloga koji publika ne bi očekivala?
Uz "Pračovjeka" izdvojio bih dvije predstave koje su mi posebno važne - "Semafor", predstavu o autizmu u kojoj sam igrao oca, i "Grane smo na vjetru", u kojoj sam igrao starca Jureta, nastalu po priči "Čovjek koji je sadio drveće". Obje sam i režirao i smatram ih izuzetno važnim zbog teme i zbog konačnog rezultata jer su ostavile snažan dojam i na publiku i na nas koji smo ih radili. Izašli smo kao bolji ljudi iz njih. Ne mogu odvojiti ulogu od cjeline, tako da mi je važno da sve skupa bude odlično, a ne samo moja uloga. Posebno mi je drago što su nastale za vrijeme korone. Unatoč svemu, uspjeli smo iznjedriti dva mala kazališna čuda. Zato će mi te predstave sigurno ostati među najvažnijima.
• Koliko se Peđa Gvozdić privatno razlikuje od Peđe kojeg ljudi poznaju kroz vaše uloge? Što najradije radite kad se ne bavite glumom ili režijom?
Mislim da se ne razlikujem previše. Tko me dobro poznaje, zna da sam uvijek za dobru šalu i za uživanje u životu. Kod "Specijalista" se dogodila zanimljiva promjena jer imam dosta ozbiljniju ulogu, pa se ponekad i sam sebi čudim. Zašto toliko ozbiljno? Inače sam češće radio komediju, koju smatram najzahtjevnijim žanrom. A kada nisam na snimanju ili u kazalištu, najradije provodim vrijeme u prirodi, s obitelji ili u vrtu. To su moje terapije.
• Vaša partnerica Petra Cicvarić također je glumica, a imate i dvije kćeri. Kako u obitelji usklađujete sve obaveze, probe, predstave i gostovanja? I vidite li već kod kćeri interes za glumu?
Snalazimo se i dogovaramo. Naravno, zna biti dosta zahtjevno kada oboje imate predstave, probe i gostovanja, ali tu je i baka koja nam puno pomaže. Cure pokazuju interes za glumu. Idu u školu glume i u lutkarski studio, pa ćemo vidjeti. Što će odabrati dalje u životu, prepustit ćemo njima. Najvažnije mi je da budu sretne i zdrave, a mi smo tu da ih podržimo.
• Kada biste danas mogli birati bez ikakvih ograničenja, kakvu biste ulogu voljeli dobiti i s kojim biste redateljem ili glumcem posebno voljeli raditi?
Što se tiče kazališta, žao mi je što nikada nisam imao priliku raditi s pokojnim Sašom Anočićem. Njegova je estetika nekako najbolje komunicirala sa mnom. Što se tiče filma, volio bih dobiti neku veliku filmsku ulogu, ali ovaj put s druge strane zakona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....