Najdugovječniji Studijev kolumnist Piko Bodljić napokon će "iskočiti" sa stranica TV priloga petkom i pridružiti se nominiranima u šestom izdanju Zlatnog Studija, najveće medijske nagrade koju su pokrenuli Jutarnji list i Hanza Media. Omiljeni bodljikavac, ponekad dobrohotan, a ponekad grintav, koji već više od pola stoljeća odgovara čitateljima Studija na pitanja o programu (ali i ne samo o njemu), zakoračit će tako prvi put pred kamere u velikom show programu dodjele naših priznanja koji će se održati u najvećem HTV-ovom studiju "Anton Marti".
Zlatni Studio će se prenositi uživo u subotu 28. siječnja na Prvom programu HTV-a od 20.15, a koga će Piko pohvaliti, a koga bocnuti, još uvijek ne možemo otkriti, baš ni koja će naša velika zvijezda utjeloviti popularnog kaktusa u kostimu izrađenog posebno za ovu priliku. Ono što možemo otkriti jest kako barem djelomično, izgleda Piko Bodljić koji se jučer pridružio ekipi na probama za show koje se održavaju na HTV-u.
Pikov kostim idejno je rješenje umjetnice i kazališne kostimografkinje Ane Trišler. Kostimografkinja Trišler radila je i oglavlje, a tijelo je napravio njezin kolega Zlatko Lovrić. Od dvojca koji je u privatnom aranžmanu "oživio" najstarijeg Studijeva kolumnista doznajemo sve detalje.
Kada se radi u kontinuitetu, kako nam je objašnjeno, za takav kostim poput ovog Pikinog potrebno je tri, četiri dana do prve probe. Nakon toga on se priredi za drugu probu i sveukupno do samog finala izrada mu traje tjedan dana pod uvjetom da se on radi u kontinuitetu, jer ima dosta ručnog rada. To ovdje nije mogao biti slučaj, jer su Trišler i Lovrić bili angažirani i na drugim projektima.
- Samo tijelo nije toliko komplicirano jer se štepa, brzo to ide na mašini. Prvo treba izraditi prototip koji se obično radi od materijala koji nije originalni već žutica, glot, nešto što se koristi kao podstava. Nakon što se prototip isproba na glumcu kreće izrada kostima od pravog materijala koji se štepa s podstavnim vatelinom i spužvom, znači svim onim slojevima što idu ispod. Što se tiče oglavlja, ono je sve ručni rad, izuzev njegova štepanog dijela. To je delikatniji dio posla, jer zahtijeva direktno oblikovanje prema glavi, što podrazumijeva barem tri, četiri probe s glumcem - objašnjavaju nam autori Pikinog kostima.
Materijal iz kojeg će se "roditi" Piko Bodljić tražio se po cijelom gradu jer je bilo teško naći baš tu zelenu boju, onu tipičnu za kaktuse. Od prvotne ideje da to bude nešto više mucasto, baš iz tog razloga se odustalo, no pronašli su materijal koji je lakši za održavanje i idealne boje. Na kraju je sve ispalo odlično u kombinaciji sa spužvom i vatelinom, nisu morali ni bojati materijal, jer su našli originalnu boju kakav i jest kod kaktusa i jako su zadovoljni vizualnim efektom koji su postigli.
Kako bi izgledao kaktusasto, morao se dobro potfutrati vatelinom i spužvicom, pa ako ništa drugo u siječnju se "Piko Bodljić" neće moći žaliti da mu je hladno, baš suprotno. No to je nešto što se ne može izbjeći, jednostavno se treba pretpjeti zbog vizualnog dojma kako to često moraju glumci, pjevači i plesači kada ih dopadne neki slični kostim.
A osim što je Piko dobio svoju zelenu boju i raskošno kaktusasto tijelo, osigurane su mu i bodlje, jer kakav bi to kaktus bio da njih nema. Kako bi njih izradili posegnuli su za rješenjem koje se inače koristi u kazalištu - kupili su partviš s četkom u boji. U slučaju Pika koristili su crne i bijele "iglice", doslovno ih čupali iz partviša (naravno novih), i onda ručno šivali po kostimu. Tako su postigli efekt bodljica, ali onih koje nisu opasne i neće ubosti.
Za ručno izrađeni kostim Pike Bodljića na kraju je potrošeno za vanjski sloj pet metara zelenog i dva metra crvenog štofa, a za punjenje pet metara vatelina u metraži. Naravno tu je još i cijeli niz sitnica poput već spomenutih bodlji, zatvarača, a Piko će kako i dostoji prigodi imati sako i cvijet.
No tko je u stvari Piko koji sada odgovara na pitanja čitatelja, gledatelji neće doznati. To je tajna od njegova "rođenja", dakle od kraja 60-ih. U toj ulozi izmjenjivali su se razni novinari i urednici, a neka od imena koja su svojedobno imala tu dužnost, doživljavajući je kao veliku čast, danas su poznata. Tako je prije nekoliko godina umirovljena novinarka Branka Priselac Ribičić u intervjuu za aktivirajkarlovac.net otkrila nakon nekoliko desetljeća kako je upravo ona jedno vrijeme bila Piko Bodljić. Bio je to zadatak kojeg je rado prihvatila.
"Isprva su to radili Zlatko Glik i Ante Smrekar, Maja Benović i povremeno još ponetko. To su bili novinari od formata. Sve što smo radili u novinama bilo je ocjenjivano ocjenama od A do D, ovisno o tome kakav status je novinar imao. Rad na rubrici Piko Bodljić se smatralo A materijalom. Uvijek je bila tajna tko se krije iza tog lika. U redakciju su stizale vreće pisama, čitatelji su pisali kao manijaci", ispričala je Branka Priselac Ribičić. Na pitanje novinara aktivirajkarlovac.net sjeća li se nekog zanimljivog pisma, Priselac Ribičić je odgovorila:
"I dalje imam spremljenu lijepu kartu s likom curice koji je izvezan koncem. U unutrašnjosti kartice piše: "Dragi Piko, odgovori mi, molim te, tko je napisao pripovjetku ‘Kuća Mile Cetine‘". To i dalje čuvam. Tražili su odgovore na razna pitanja, najčešće o televizijskom programu, televizijskoj i radijskoj tehnici, o likovima iz serija i filmskim junacima. Ali pisali su i o osobnim problemima u školi, na poslu, ljubavi. Pročitala bih gomilu pisama, a onda ih probrala. Jedno vrijeme sam razmišljala da od toga napravim knjigu, međutim mnoge od tih savjeta današnja generacija ne bi niti razumjela.".
Danas nema više upita o nekim općim stvarima poput onog "što je kavijar" ili pak traženja savjeta za ljubavne muke, ali i dalje ima o programu i svemu onom što su donijela nova vremena i moderne tehnologije. Međutim zanimljivo je da unatoč što je Piko Bodljić dobio svoju e-mail adresu i dalje mu pristižu i prava pisma, poslana poštom, s markicom i naslovljena "Poštovani g. Bodljić"...
Pišu mu i mladi i stari, redovno se javljaju i oni koji su mu počeli pisati još kao djeca, a sada su zlatna generacija ili kako sami sebe vole nazivati "penzići". Pisali su mu i iz zatvora, a nedavno je spasio i kolegu Lastana, jer je posredovao u udomljavanju starih brojeva Modre Laste. Završili su u dobrim rukama - kod ravnatelja jedne škole.
I dalje mu stižu crteži i kolaži njegova lika, ali i fotografije goblena, figurica izrađenih od svega i svačega,...
Inače već nekoliko godina najhvaljeniji su programi koje odabiru HTV-ovi urednici - Mira Vočinkić (strani dokumentarci) i Dean Šoša (kultni strani igrani filmovi) koji se svojedobno, odgovarajući na jedan upit koji mu je uputio Studijev kaktus, potpisao s "Najveći živući obožavatelj Pika Bodljića",...
