Nakon punih sedamnaest godina Vesna Pisarović ponovo priprema pop-album! Pjevačica koja se posljednjih godina posvetila jazzu i nastupa diljem svijeta s vodećim jazz muzičarima odlučila se barem ovim nosačem zvuka vratiti pop-glazbi, zbog koje ju je publika u Hrvatskoj - koja itekako pamti njezine stare hitove poput “Dolje na koljena”, “Jutro donosi kraj”, “Neka ljudi govore” ili “Da znaš” - i zavoljela.
Uz to, u protekle dvije godine pjevačica koja, kažu očevici, na svojim koncertima umije napraviti atmosferu poput Miše Kovača završila je i novi album prerade napjeva sevdaha koje je smjestila u kontekst jazza. S Vesnom smo razgovarali uoči njezina koncerta što će ga 29. travnja održati u zagrebačkom Domu sportova, a u razgovoru nam je naša nekadašnja eurovizijska predstavnica (na Eurosongu je s pjesmom Milane Vlaović “Sasvim sigurna” predstavljala 2002. godine i plasirala se na 11. mjesto) otkrila da nije nemoguće da je još koji put u budućnosti vidimo na ovom natjecanju.
Predstojeći koncert, koji ćete 29. travnja održati u Zagrebu, nazvali ste ‘Probudi mi ljubav’. Zašto ste odabrali upravo to ime?
- ‘Probudi mi ljubav’ je naziv jedne od mojih pjesama, koja mi je jako draga, no nije na popisu najpoznatijih. Ali, metaforički ona ukazuje i na samu ideju koncerta, u smislu ponovnog buđenja nečega što je dugo spavalo. U tom smislu, jako se radujem uskoro podijeliti vlastitu veliku ljubav prema tek privremeno uspavanom dijelu moje glazbene karijere s vjernom publikom.
Zbog čega ste se odlučili za nastup upravo u Domu sportova?
- Dom sportova učinio se kao idealan prostor: dovoljno velik da primi široku publiku i dovoljno intiman da se stvori prava koncertna atmosfera uz živu svirku. Također, tu je i podij za publiku koja želi plesati ili tribine za one koji žele pratiti dinamiku koncerta sjedeći.
Koje vas uspomene vežu za Dom sportova? Jeste li možda kao tinejdžerica bili na nečijem koncertu koji se održao u tom prostoru?
- U Domu sportova slušala sam doista raznovrsne izvođače i glazbene stilove: od rocka i hip-hopa do techna i popa. Imam osjećaj kao da sva ta glazba još rezonira tim zidovima. Vaš koncert u Domu sportova dugo smo čekali jer je više puta najavljivan, pa potom zbog epidemioloških mjera propisanih zbog bolesti i otkazivan. Nevjerojatno zvuči, ali prošlo je čak dvije godine od prve najave ovog koncerta.
Kako ste se osjećali u tom periodu, kada ste se morali pomiriti s višom silom i ne izaći pred svoju publiku?
- Mislim da smo se svi osjećali pomalo skučeno i nemoćno. Ovo proteklo razdoblje sve je nas, a pogotovo glazbenike, stavilo pod isti nazivnik, gotovo u jedan prostorno-vremenski vakuum, s neprestanim iščekivanjem prestanka ograničenja i izoliranosti. Naravno, tu je bilo i kreativnosti u izolaciji, ali dijalog s drugima u glazbi je ipak najvažniji. A to je istinski moguće samo uživo. Kad je koncert prvi put otkazan, dakle u ožujku 2020., nije nam bilo ugodno, no kada je otkazivanje i premještanje datuma postalo gotovo pa stvar ritmičnih mijena, postajala sam i pomalo ravnodušna. Nakon svega toga, ovaj 29. travnja doista se čini kao svečan dan i sigurna sam da će energija svih nas biti povišena.
Kakve su za vas bile protekle dvije godine? Čime ste se bavili, jeste li se više posvetili skladanju ili možda otkrili neki novi hobi?
- Kako sažeti dvije godine u nekoliko rečenica? Nisam otkrila novi hobi, ali sam se inspirirala s mnogo nove glazbe, kojoj se ne bih možda do te mjere posvetila da nije bilo ovog perioda izoliranosti. Prije svega, otkrila sam neke nove glazbene kontinente, poglavito šarolikost južnoameričke glazbe, koja mi danas pruža veliku inspiraciju u pisanju vlastitih pjesama kojima se vraćam.
O kakvim se pjesmama radi?
- Neću kriti: zapravo radim na novom pop-albumu. A do prije nekoliko tjedana čak sam i vjerovala da bih neke od tih pjesama ovih dana mogla i završiti. Međutim, veliki koncertni događaj sada u travnju ipak traži puno vremena i prostora za pripremu. Tako da ću s novim zvukom ipak nastaviti nakon koncerta. No, u isto vrijeme, sada, tijekom perioda izolacije, završila sam i jedan album koji pripada posve drugačijem izražaju: album prerade napjeva sevdaha koje sam smjestila u kontekst jazza, a čije sam snimanje započela u Berlinu neposredno prije početka pandemije i, eto, baš nedavno privela kraju.
Već godinama živite na relaciji Berlin - Zagreb. Gdje se osjećate kao kod kuće?
- Da ste me prije dvadeset godina to pitali, rekla bih da ne mogu zamisliti živjeti igdje drugdje osim u Zagrebu. No, nakon jednog izmještanja, svaki je put lakše i ljepše. Berlin je krasan i volim ga, no ponekad zna biti mračan i surov. Scena je bogata, inspirativan je i čini to da je čitav svijet nekako već na dlanu. Zagreb, s druge strane, ima neku mirnoću, a istovremeno i intimnost koja te tjera na traženje tog vanjskog svijeta, što ga čini inspirativnim, pogotovo sada u proljeće.
Vratimo se još vašem zagrebačkom nastupu: kako se osjećate sada, uoči koncerta? Imate li tremu, osjećate li ono pozitivno uzbuđenje?
- Imam sve što ste rekli! Trema je sada manja jer sam nakon dugo promišljanja, uspjela osmisliti glazbeni dio koncerta, od čega sve kreće. Naravno, sadašnji glazbeni koncept razlikuje se od ideje koju sam imala inicijalno, prije dvije godine. Prošlo je previše vremena i ovaj put zasluženo idemo odvažnije. Okupila sam izvrsne glazbenike, s raznih scena i svima će nam nastup biti izazov, a to je ono što želim i da publika osjeti. Tu su i koreografkinja Mateja Bilosnić i sjajne plesačice, tu je redatelj Paolo Tišljarić, koji će se pobrinuti da nas sve poveže i smjesti u jedan smisleni scenski okvir.
Koji ćete repertoar izvoditi na ovom koncertu?
- Sve one uspješnice s mojih albuma pop-glazbe, no bit će tu, naravno, i zanimljivih glazbenih digresija i gostiju! Moram priznati da uživam u ponovnom promišljanju tih pjesama. Prošlo je mnogo vremena, tako da im danas mogu pristupiti s novim stavom, ali i s lijepim sjećanjem na period kada sam ih pisala ili snimala.
Tko čini vašu vjernu publiku? Jesu li to više muškarci ili žene?
- Ne samo svi oni nego i, na moje veliko iznenađenje, današnja djeca!
Što mislite, zašto vas mlađa publika toliko voli?
- Naravno, nije teško objasniti, u najmanju ruku kroz nostalgiju, zašto su te pjesme i danas zanimljive starijoj publici. No, zašto ih i mladi i djeca vole? Vjerojatno ta glazba i stihovi koje smo Milana Vlaović Kovačev i ja tada pisale imaju neki bezvremenski čar, nešto s čim se i današnje mlade generacije mogu povezati. A možda one upravo pogađaju i nešto što trenutno na glazbenoj sceni zvukom i izražajem nedostaje?
Novinari koji su vaš koncert na zagrebačkom FER-u pratili prije četiri godine sjajnu su atmosferu na tom nastupu usporedili s onom kakvu na svojim koncertima stvara Mišo Kovač. Što vi kažete na takve usporedbe?
- To je bila luda noć! Mislila sam da je to samo trenutni hype, međutim, taj hype traje sada već treću godinu. A bend i ja se sa svakom svirkom uvijek iznova čudimo otkud takva krasna publika i takva krasna atmosfera. Nemalo puta spontano usred koncerta dižem ruke, okrećem mikrofon i poput Miše publici ostavljam da pjeva.
Bliži se vrijeme Eurosonga, na kojem ste vi nastupali prije točno 20 godina s pjesmom ‘Sasvim sigurna’. Kakva su vam sjećanja na Eurosong i možete li se, po onoj ‘nikad ne reci nikad’, jednog dana ponovo zamisliti na eurovizijskoj pozornici?
- Naravno da mogu! Eurosong je jedan jako zanimljiv događaj - možda ne toliko u samom glazbenom smislu - jer je davno izgubio svrhu natjecanja ‘najbolje pjesme’ - koliko kao velik medijski spektakl. Od glasanja i nadglasavanja, ‘izborne diplomacije’, pa sve do kostima, plesa i scene, sve je to na visokom nivou televizijske produkcije, bilo da se njezinu sadržaju se pristupa ozbiljno ili s nekim ironijskim odmakom, kako se uobičajilo u posljednje vrijeme. U svakom slučaju, mogu se samo diviti onima koji idu - jer to nije nimalo jednostavno - te im poželjeti sreću.
Što je za vas kao glazbenicu danas najveći izazov u glazbi?
- Upravo glazba sama: njezino uvijek novo otkrivanje i stvaranje!