Glumicu Nelu Kocsis susreli smo po njezinu povratku iz mađarskog Pečuha, gdje radi na probama za predstavu “Povratak Filipa Latinovicza” kojom će se četvrtog svibnja obilježiti nedavno službeno otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog kazališta u Pečuhu. Manjinska kazališna ustanova gdje radi kao dio ansambla je, govori glumica, napokon dobila prostor za igru na kojemu bi mogla pozavidjeti i profesionalna kazališta, a uvećano je i gledalište. Otvoreno početkom 90-ih godina, Hrvatsko kazalište u Pečuhu je sve do sada bilo malo intimno kazalište namijenjeno u većini pučkom teatru, a Nela Kocsis je ondje imala i svoju prvu premijeru, i to na dan otvaranja kazališta prije 28 godina kada je postavljena Krležina drama “Kraljevo”.
‘U agoniji’
- Emotivno sam vezana uz kazalište u Pečuhu, kao i uz Mađarsku općenito. Imam mađarske korijene preko oca, i kada pređem granicu, osjećam se odlično - započinje glumica DK Gavelle priču o svojem mađarskom iskustvu.
Osim angažmana u Pečuhu, aktivna je i u kazalištu Gavella gdje je dio ansambla koji je počeo pripremati dramu “Pijani”, jednog od najzanimljivijih suvremenih ruskih dramatičara Ivana Viripajeva. Članica je i kazališne družine “Putujuće kazalište” (PUK), a ne odbija glumiti ni u sapunicama pa smo je tako imali priliku gledati u RTL-ovoj “Pravoj ženi”. Na pitanje o interesu Mađara za kazalište odgovara kako je kazalište u Pečuhu (350 sjedećih mjesta) stalno puno te da Mađari toliko vole kazalište da nije rijetkost da se postavljaju i dvije izvedbe iste predstave u jednoj večeri. Vole i Hrvati kazalište, ali interes mađarske publike za kazališnim predstavama, prema njezinim riječima, ipak je na većoj razini.
Nela Kocsis je odrasla u Osijeku, gdje upisuje jezični smjer u Ekonomskoj školi da bi po završetku upisala Akademiju dramske umjetnost, dislocirani studij glume koji je tada funkcionirao u njezinom rodnom gradu.
- Glumi me, među ostalim, privukla i pretpostavka da kazalište mijenja svijet na bolje i ljudima daje utjehu i nadu - nastavila je i izrazila sumnju u to da današnji glumci upisuju glumu s takvim motivima.
Diplomirala je 1997. godine, i to izvedbom Laure Lenbach iz Krležine drame “U agoniji”. Kasnije je dugo bila prvakinja Drame HNK u Osijeku, a Krležina drama je očito prati, jer dvadeset i pet godina kasnije za izvedbu istoga lika po istome tekstu 2016. osvaja i nagradu Hrvatskog glumišta. Bilo je to veliko priznanje za njezinu, kako su mediji nakon predstave oduševljeno pisali, ulogu života.
Radilo se o autorskom projektu troje glumaca bez redateljske palice, a pored Nele igrali su i Darko Stazić, koji se kazalištu vratio nakon više od 20 godina te Ozren Grabarić. Glumica kaže kako joj je drago da je tako ispalo te kako se bojala da bi redatelj toj predstavi mogao nametnuti svoje viđenje koje se ne bi uklopilo u filozofiju autorskog tima.
- Igrati tu predstavu za mene je uvijek vrlo teška emotivna situacija, a do sada smo to izvodili više od osamdeset puta. Pitam se ponekad otkud mi više energija da iznova glumim Lenbachovu - govori o svojoj hit-predstavi te nastavlja o tome kako je često svedena na to da ispunjava zadatke i zahtjeve redatelja pa joj je dobro došla sloboda u kojoj je interpretirala lik na onaj način na koji je sama zamislila, a da nije trpjela stalne afirmativne kritike i razne zahtjeve redateljskog tipa.
Uživa solo
No, gluma nisu samo nagrade i hit-predstave, posao nije lagan - reći će - pa kao primjer navesti i činjenicu konstantnog ulaska i izlaska iz likova koje interpretira, a koji, poznato je, “preuzimaju” glumce i izvan proba te kazališnog ambijenta. Neki će kazati kako je privilegija živjeti toliko života istodobno, ali Nela Kocsis napominje kako svakoj kazališnoj predstavi i tekstu pristupa vrlo ozbiljno kako bi proniknula u lika, njegovo psihičko i emotivno stanje te tako, na koncu, opravdala njegove odluke na sceni, što može biti itekako iscrpljujuće.
- Moram ući u kožu likova koje glumim, čak i ako sam privatno protiv svega što predstavljaju. Zbog svega često igram s knedlom u grlu. A tu je i konstantan stres oko proba i predstava na kojima se nerijetko radi istovremeno. Čovjek se iscrpi od čupanja svih tih emocija iz raznih likova koje interpretira na sceni - odgovara na pitanje o pozadinskoj strani glumačkog života, onoj koja ne uključuje crvene tepihe i naslikavanja za novine. Dodat će kako joj takva dinamika ipak puno više odgovora od mogućeg života po drugačijoj šabloni, pa i kako nikada nije požalila što se izabrala baviti upravo glumom. Iako, malo joj je naporno često biti na putu, kaže.
- Stalno se vozim Pečuh - Zagreb. U debelim sam minusima zbog toga što prečesto plaćam kazne za prebrzu vožnju - govori posve iskreno. Otvorena je i za razgovor o ljubavi.
- Nema nitko poseban u mom životu. Uživam u solo statusu, a toliko sam angažirana i stalno uokolo da ne znam tko bi me trpio. Okružena sam prijateljima za koje sam shvatila kako su vredniji od partnera u smislu davanja i uzimanja unutar odnosa. Čini mi se da ostajem solo još neko vrijeme - završava glumica.