Na današnji dan prije točno 50 godina na pusta polja u gradiću Bethel, u državi New York, slilo se pola milijuna hipija. Nikada se prije toliko ljudi u zapadnom svijetu nije našlo zajedno na jednome mjestu. Dogodio se Woodstock.
Jesu li pratili Woodstock i što su prije 50 godina radili hrvatski hipiji, danas ugledni umjetnici, književnici, redatelji i filozofi koji su se u Zagrebu okupljali na tadašnjoj špici kod Zdenca života ispred HNK te kako je to “vrijeme djece cvijeća” izgledalo u našim okvirima, doznali smo iz prve ruke.
Pero Kvesić nekad
- Da se ne zavaravamo, šezdesetih je godina većina ljudi bila tradicionalna i uniformirana u svakom pogledu, redovito su odlazili na partijske ili omladinske sastanke ili na mise, trudili su se po svemu biti kao većina, ne izdvajati se, ne talasati - priča nam Pero Kvesić, 69-godišnji novinar, književnik i scenarist. Postojali su, kaže, fanatični obožavatelji Beatlesa i Rolling Stonesa koji su išli na koncerte VIS-ova Mladi i Bijele strijele te na plesnjake u Studentski centar, gdje su svirali Roboti, ali većina je uživala u Ivici Šerfeziju, Marku Novoselu, Dušku Lokinu i Daliboru Brunu.
Pero Kvesić danas
Gitarijade
- Ploče su se jako teško nabavljale. Kada sam dobio singlicu Beatlesa, ekipa iz Novog Zagreba pješke je dolazila samo da je posluša. Bilo je to kao da držimo misu. Nije bilo velikih festivala, ali postojale su gitarijade, smotre više poznatih bendova. Kod nas 60-ih nije bilo droga, pojavile su se tek sredinom 70-ih, ali nas ionako nisu zanimale, mi smo radije udarali po šljivovici - smije se Kvesić. Oni koje je zahvatio duh šezdesetih bili su u velikoj manjini, objašnjava.
- Nije to bio samo stil nego stvar svjetonazora, a onda je, sredinom 70-ih, to postala općeprihvaćena moda. No, nemaju svi samo sretna iskustva. ‘Čupavci’ su bili pod snažnim pritiskom javnog mnijenja, službenih institucija i svakodnevnog okružja da su huligani, besprizorni i ‘pod utjecajem Zapada’. Direktor škole pozivao ih je na razgovore, razrednici bi ih izbacivali s nastave i slali na šišanje, omladinska organizacija raspravljala o njihovu slučaju, noćni izlasci završavali su tako da ih je milicija legitimirala i maltretirala, a često su na povratku iz diskoklubova zaradili pljuske i bubotke od uredno ošišanih mladića. U Dubrovniku, Zadru ili Splitu, lokalna se omladina ponosno hvalila da lovi čupavce i šiša ih - prisjetio se Kvesić.
Nenad Puhovski nekad
Za Nenada Puhovskog, 70-godišnjeg redatelja, producenta i scenarista, ujedno i osnivača, direktora i selektora međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, Woodstock, “ljeto ljubavi”, ima nekoliko različitih, no podjednako važnih značenja. Prvo, kao dio društvenog pokreta mlade generacije koji je počeo kao protest protiv rata u Vijetnamu, ali se ubrzo pretvorio u globalni pokret protiv konzervativnog, licemjernog i konzumerističkog društva njihovih roditelja.
Nenad Puhovski danas
Drugo, kao još nedostignut glazbeni festival na kojem su, u zajednici s publikom od 500.000 ljudi, danonoćno svirali ponajbolji muzičari tog vremena. I treće, široj populaciji manje, no njemu kao filmašu jednako važno - kao sjećanje na fantastični dokumentarac Michaela Wadleigha koji smo vidjeli već sljedeće godine na Festu i koji je, uz bogat dokumentarni materijal, donio i neka inovativna filmska rješenja, prije svega “multiscreen” tretiranje pojedinih scena. I da, među znalcima poznat i po tome što je jedan od montažera bio i Martin Scorsese.
Društveni pokret
- Ako se pak hoće govoriti o hipijima, treba ipak reći da se radi o pokretu koji se naslanja na bitnike, nešto mlađu generaciju progresivnih umjetnika iz San Francisca, dok su se hipiji razvili više kao svjetonazorski i društveni pokret, daleko veći i utjecajniji od bitnika. U Jugoslaviji toga doba ustvari nije bilo pravog hipijevskog pokreta. Postojao je niz mladih ljudi koji su usvojili vrijednosti i svjetonazorske elemente jednog ili obaju pokreta, ali su u njih ugradili i specifične zahtjeve prema tadašnjem jugoslavenskom društvu - prije svega zahtjeve za više slobode, izravnom demokracijom i slično.
Iz toga su proizašli i studentski pokreti 1968. Komuna, osim posve malih zajednica koje su uključivale nekoliko obitelji, jednu proširenu obitelj ili pak niz pojedinaca i preispitivale tradicionalne, pa i seksualne odnose, također nije bilo. Jedini izuzetak je vjerojatno bila Pogačnikova komuna u Šempasu. Što se, pak, muzike tiče, ona se, naravno slušala. O njoj se čitalo, slušao se Radio Luksemburg, ploče su se nabavljale na sve moguće načine... - objašnjava Puhovski.
Danas 72-godišnja filozofkinja i prevoditeljica Nadežda Čačinovič u vrijeme Woodstocka imala je 22 godine i studirala je u Njemačkoj.
Nadežda Čačinovič nekad
- Sjećam se da su ljudi masovno odlazili na Istok, posebno u Indiju. Smatrali su da su mogućnosti Zapada iscrpljene, dovele su do totalitarnih režima, pa se tragalo za drugim oblicima tjelesnog i duhovnog - govori dok nam pokazuje svoju njemačku studentsku iskaznicu.
Nadežda Čačinovič danas
- Dugačka, potpuno ravna i glatka kosa bila je obavezna, na sreću, prirodno imam takvu kosu, pa moderna frizura nije iziskivala puno truda. Nosile su se ili jako duge ili jako kratke haljine, uglavnom, ništa u stilu Jackie Kennedy. Bilo je puno cvjetnih motiva, a popularni su postali kaftani. Zimi bismo nosili stare kapute, vojničke jakne, ja sam imala dugačak baršunasti kaput iz 19. stoljeća koji sam kupila na buvljaku u Amsterdamu.
Bilo je puno kostimiranja, a od dodataka su bili popularni veliki šeširi i što veće naušnice - objašnjava Nadežda Čačinovič. Nju su više od glazbe zanimala strana politička zbivanja i proturatni prosvjedi, koje je, kaže, pratila u tisku i na Radio Luksemburgu.
Kolači s “travom”
- Marihuana je tada među studentima na mojem studiju u Frankfurtu bila lako dostupna, vjerujem da je dolazila polulegalnim putevima iz Nizozemske, a kako je tada došlo do inflacije, bila je dostupna i studentima. Ja sam uvijek bila previše ozbiljna i nisam voljela osjećaj gubljenja kontrole nad sobom, pa nikada nisam došla u doticaj ni s čim drugim osim s ‘travom’ - objašnjava Nadežda Čačinovič i dodaje da su se svi njezini kolege tada pretvarali da znaju raditi kolače s “travom”.
Je li i na području Hrvatske poput Njemačke zavladala hipijevska kultura, pitali smo Slavenku Drakulić, 70-godišnju književnicu i novinarku.
- Muzički festival u Woodstocku samo je dio hipi-pokreta, odnosno kontrakulture. Ne bih rekla da je kod nas uhvatio korijena, osim muzike i mode - od duge kose za dečke do dugačkih ‘indijskih’ haljina za cure. Koliko znam, bilo nas je samo desetak, u Zagrebu i Ljubljani, za koje se govorilo da su hipiji. Tih smo godina Slobodan i ja autostopom proputovali cijelu Europu, ljeti smo kao studenti radili u Švedskoj i tako se upoznali s hipijima. Mi smo slušali tzv. protestnu muziku Boba Dylana i Joan Baez više nego Janis Joplin, na primjer.
Slavenka Drakulić sa suprugom i kćeri
Ali, ta je kontrakultura donijela i druge važne stvari, primjerice interes za istočnjačke kulture, filozofiju i literaturu. Tada smo prvi puta čuli za zen-budizam, haiku, makrobiotičku prehranu, antiautoritarnost u odgoju i psihijatriji ili drugačiji odnos prema tijelu i seksu. U upotrebu su (ali ne i našu!) ušle droge, ali i politički angažman - protesti protiv rata i rasizma. I divna parola ‘Make Love, Not War’, koju smo Slobodan i ja zacijelo shvatili doslovno jer nam se 1968. rodila kći Rujana - prisjetila se Slavenka Drakulić.
Slavenka Drakulić danas
Razgovarali smo i s “posljednjim jugoslavenskim bitnikom”, kako mu na ovim prostorima tepaju. Pjesnik, prevoditelj i slikar, 63-godišnji Vojo Šindolić u vrijeme Woodstocka imao je, kaže, samo 14 godina, pa se tek kasnije, kada je bio jedan od urednika tada jedinog jugoslavenskog časopisa za rock-glazbu, Džuboksa, upoznao s tim fenomenom.
Vojo Šindolić u mladim danima
- Iz današnje perspektive teško je objasniti što se tada događalo jer nije bila riječ samo o sjajnoj rock’n’roll glazbi nego je do Woodstocka došlo ponajprije zbog političkih previranja. Prvo se u siječnju 1967. u San Franciscu održao čuveni skup The Human Be-In, na kojem su nastupile poznate rock-grupe sa Zapadne obale, kojima su se pridružili i sjajni pjesnici poput Allena Ginsberga, Garyja Snydera i Michaela McClurea. Potom imamo i ljeto 1967., kada u San Franciscu nastaje pokret Ljeto ljubavi i pojavljuju se prvi hipiji. Onda, 1968., ubijaju Martina Luthera Kinga i studentski prosvjedi dobivaju maha. Sve je ovo bitno navesti jer su sve to uzroci koji su doveli do toga da se dogodi Woodstock - kaže.
Vojo Šindolić danas
Posljednji prasak
Putovanja i intervjui odveli su Šindolića krajem 70-ih u SAD, gdje je prijateljevao s Allenom Ginsbergom, pjesnikom koji se smatra “ocem hipijevskog pokreta”, ali i drugim bitnicima, Charlesom Bukowskim, kao i rock-zvijezdama Patti Smith, Bobom Dylanom, Jerryjem Garcijom…
- Znao sam često razgovarati s Ginsbergom o Woodstocku, ali uvijek je to bilo u društveno-književno-političkom smislu, ne baš o glazbi. Iako, Woodstock je bio posljednji prasak pravog rock’n’rolla jer potom umiru Joplin i Hendrix - ističe Šindolić se još, kaže, dopisuje s pjesnicima Lawrenceom Ferlinghettijem, danas stogodišnjakom, Garyjem Snyderom i Michaelom McClureom koji je bio duhovni učitelj Jima Morrisona i napisao je pjesmu “Mercedes Benz” koju pjeva Janis Joplin.
- Nakon što ove generacije koja je doživjela Woodstock više ne bude, ostat će zabilježene te sjajne glazbene izvedbe, no danas malotko čita Adorna ili Marcusea, koji su bitni za shvaćanje tog doba, pa tako osim glazbe sve drugo polako pada u prošlost - objašnjava Vojo, koji sutra u dubrovačkoj Art radionici Lazareti u 21 sat kroz priče i dobru glazbu predstavlja upravo 50 godina od Woodstocka uz izložbu ploča i knjiga.