Šest desetljeća je od osnivanja Indexa, najdugovječnije bosanskohercegovačke pop rock grupe. Pa premda su Indexi još 2001., nakon smrti pjevača Davorina Popovića, prestali s djelovanjem, njihove pjesme, tako pune emocija, i danas žive.
“Bacila je sve niz rijeku”, “Sanjam”, “Balada”, “Da sam ja netko”, “Sve ove godine”, “Plima”, “Jutro će promijeniti sve”... mogli bismo još dugo nabrajati pjesme Indexa koje se i danas vrte na radiopostajama, a zahvaljujući projektu “Indexi i prijatelji” pokrenutom prije 15 godina mogu se i danas čuti u interpretacijama drugih pjevačkih zvijezda.
Hommage sarajevskom bendu povodom 60. godišnjice osnivanja benda, u organizaciji Music Timea, održat će se na pet velikih regionalnih koncerata, a onaj zagrebački zakazan je za 24. listopada u KD “ Lisinski”. Spektakl će okupiti članove benda: Fadila Redžića, Nenada Jurina, Miroslava Šaranovića, Pecu Peteja, Vladu Pravdića kao i gitariste Murisa Varajića i Ivana Kukića.
Pjevat će Dado Topić, Hari Mata Hari, Zoran Predin, Neno Belan, Branko Đurić Đuro, Dino Jelusić, Nermin Puškar, Bojana Stamenova, Amel Ćurić, Tamara Todevska i Dejan Cukić.
Ljubljana - Skoplje
Ovaj projekt dosad je održan 25 puta i svi koncerti bili su rasprodani do zadnjeg mjesta, što nije neobično s obzirom na značenje Indexa.
- Prvi koncert imamo u Ljubljani, a svi ćemo se naći u Zagrebu i zajedno otići u Sloveniju. Onda slijedi zagrebački koncert, sutradan je u Sarajevu pa u Beograd i Skoplju, s kojim završavamo - objašnjava basist Fadil Redžić, čovjek koji je zaslužan za neke od najljepših Indexovih melodija, poput one za pjesmu “Bacila je sve niz rijeku”, za koju je tekst napisao Kemal Monteno.
Danas ovaj glazbenik živi pola godine u Americi, a pola u Makarskoj, gdje ima, kaže, stančić, pa to razdoblje koristi za odlaske u Sarajevo i posjete prijateljima u cijeloj regiji. Kroz 15 godina koliko postoji projekt “Indexi i prijatelji” nastupio je na svim koncertima, izuzev jednog u Opatiji kada nije mogao pa ga je zamijenio sin Zlatan, profesionalni glazbenik koji svira u Filharmoniji u San Antoniju u Teksasu.
Nisu se okupljali svake godine, nekad je, govori Redžić, znalo proći i dvije između tih koncerata, a korona je i njima pomrsila planove, pa se sada vraćaju pred publiku. Redžić je inače obilježio veliki dio povijesti tog sarajevskog benda, u koji je stigao 1964., dvije godine nakon njegova osnutka, a napustio ga 1996. radi odlaska u SAD.
- Imao sam to zadovoljstvo da s Dačom (Davorin Popović) i Bodom (Slobodan Kovačević) spašavam Indexe od iznemoglosti jer se prva garnitura brzo ispuhala. Tako su prvo “oteli” Davorina iz grupe Pauci, a Bodu i mene iz grupe Lutalice i time srušili dva benda bolja od Indexa tada, glavne konkurente - prisjeća se Redžić.
Nisu pogriješili u odluci da se pridruže tada manje poznatoj grupi, jer Redžić sada sa zadovoljstvom gleda kako i nove generacije uživaju u njihovoj glazbi, kako dandanas postoji ta neka veza i rezonanca između pjesama Indexa i publike.
Poziv u Zagreb
Pitamo ga kako je nastao hit “Bacila je sve niz rijeku”.
- Kemo, ako mu se ne bi svidjela glazba, ne bi prihvatio raditi tekst, a ovaj je vrlo brzo napravio. Mislim da ga je donio odmah sutradan. Moj koncept bio je manje tužan no što ga je on donio u tekstu, ali nema veze. Publika je prihvatila pjesmu kako ju je Kemo zamislio, a on je tu vrlo iskreno ispričao neku svoju privatnu priču - kaže Redžić.
Njemu je jedna od najdražih, najbliža srcu - “Balada”, koju su, kako to opisuje, Bodo i on “sklepali”.
- Mislim da smo nastupali na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone, i on je imao jedan komad pjesme, ja drugi, i to smo tako spretno i sretno uklopili da je rezultat bio jako dobar. Snimali smo je u Zagrebu, a naš je producent, kada smo snimili matricu, samo onaj glazbeni dio, zaključio kako ovdje ne treba više ništa, vokal ovdje nije potreban. Ali Dačo je to, naravno, jako lijepo otpjevao - govori Redžić.
Stihove je napisala Maja Perfiljeva, a “Balada” je uz pjesmu “Sanjam” objavljena na još jednom izuzetno popularnom singlu grupe, u lipnju 1972. Smatra da su Indexi najviše bili svoji dok su stvarali pjesme, no bend je poznat i po nizu suradnji s glazbenicima i tekstopiscima.
- Poslije smo surađivali i s Hrvojem Hegedušićem. On i Maja Perfiljeva pozvali su nas u Zagreb i pokazali nam svoje pjesme. Davorin je jako lijep rezultat postigao s pjesmama “Sanjam” i “Da sam ja netko”, a onda je i Aleksandar Korać poželio da surađuje s nama, pa je napravio “Predaj se, srce” za nas. Imali smo sreću i lijepe suradnje i s Kemalom Montenom, Kornelijem Batom Kovačem, Đorđem Novkovićem, sa svim tim bitnim i velikim ljudima - odaje Redžić počast preminulim glazbenim velikanima.
Anegdota s Bregom
Govori i o pjesmi “Sve ove godine”, za koju je glazbu napisao Enco Lesić, a Monteno stihove.
- Bio je to jedan od naših najvećih hitova. Sve naše pjesme jesu prožete emocijama, jer emocije su glavna motivacija kada radite muziku. Nemate li ih u sebi, to neće ići ako idete samo s nekom kalkulacijom. Novac nije baš najbolji stimulans za raditi dobru glazbu - ističe Redžić.
Taj zaključak komentiramo pitanjem što bi na to rekao Goran Bregović, koji je uz to što je izuzetno plodan glazbenik i izuzetno talentirani biznismen.
- I Brega je tamo gdje je bio najiskreniji bio najuspješniji. A sada ste me sjetili na jednu anegdotu s Bregovićem. Jednom, prije no što je postao velik i slavan, ljetovali smo zajedno u Tučepima, jer se on družio s mojim bratom Zovkom. Uglavnom, Brega je imao nadograđeni zub jedinicu, ne znam u kojoj je prilici taj zub puknuo, i kada se otišao kupati, njemu je ta nadogradnja ispala u more. On je bio toliko uporan da je na kraju uspio među onim kamenčićima, što je kao igla u plastu sijena, pronaći tu otpalu nadogradnju za zub. Kada sam to vidio, rekao sam da s tom upornošću čovjek mora napraviti velike stvari, i tako je poslije i bilo - otkriva ne mogavši suspregnuti smijeh.
Za Indexe, smatra glazbenik, najbolje razdoblje bilo je krajem 60-ih i tijekom 70-ih godina. No bila su to neka druga vremena, jer popularnost nije značila da od toga možete i dobro živjeti.
- Mi nismo nikada gasili firmu, ali kako rock’n’roll nije baš bio u stanju da vam omogući siguran život, plati sve račune, onda smo se svi na neki način snašli. Bodo i ja smo se zaposlili u muzičkoj produkciji u orkestru Big bend, kao gitarist i bas gitarist. Davorin je otvorio kafić, Nedo Jurin se zaposlio kao glazbeni producent, a Đoko Kisić kao bubnjar u Simfonijskom orkestru na udaraljkama. Pošto smo riješili egzistencije, nije nas previše tjeralo da intenzivno radimo kao Indexi, ali nismo se gasili. Tu i tamo bismo ponešto napravili, nastupili na ponekom festivalu, nekad i na inicijativu drugih izvan grupe. Bilo je lijepo i trajalo je dosta dugo, uvijek smo radili, onako, s puno duše, s puno srca, i vjerojatno je to publika osjetila - smatra Redžić.
Nisu ih pratili skandali ni velike svađe, a kamoli međusobne tučnjave, kakvih je znalo biti u nekim bendovima. Ako je bilo nesporazuma, svi bi se okupili i riješili stvar. Prošli su zajedno puno, pa i duge turneje, višemjesečne, koliko su znale trajati kad su išli u bivši SSSR.
Turneja u SSSR-u
- Tamo smo bili četiri-pet puta. Prvi put smo krenuli 11. studenoga 1967. To pamtim jer sam se to jutro vjenčao sa svojom Jasnom, a navečer sam s bendom sjeo u vlak i uputili smo se u Moskvu. To je bila naša turneja i tamo smo na nezadovoljstvo organizatora svirali pored naših pjesama i Beatlese, a sovjetski bi građani ludjeli na to. Oni su bili toliko željni te zapadnjačke glazbe i rock’n’rolla. Tu je i policija morala intervenirati, obuzdavati ih. Sugerirali su nam da to ne sviramo, ali nam nisu zabranili - prisjeća se Redžić. U lijepom sjećanju ostali su mu zagrebački koncerti dok je bio rat u BiH. Kolege su ih jako lijepo dočekali i omogućili im pet koncerata u pet dana u Lisinskom.
- Kemo je tu bio s nama, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Žera, da ne nabrajam sve. Ali bio sam ljut na Davora jer je TV snimala koncert, a on je stigao “veseo” sa Žerom. Nije bio sto posto od svojih pjevačkih mogućnosti, a HTV je snimao koncert. “Izružio” sam ga zbog toga, ali sve u svemu ipak to nije bilo tako loše - govori.
Ta priča vodi do pitanja koliko su tulumarili.
- Davor je imao recept kilo i kilo, kilo bijelog (vina op. a.) i kilo kisele vode. Nikada nismo sjeli za stol da se nismo malo razveselili uz pomoć kilo i kilo. A Dačo je bio galantan, uvijek inicijativa za to. Ne, nije nam bilo mrsko malo se razveseliti - uz smijeh će Redžić. Pa premda nije bio, kako kaže, “kafanski čovjek”, upravo je on “zaslužan” za razbijanje hotelske sobe.
U Americi 90-ih
- Da, u jednoj prilici ja sam demolirao sobu u Rijeci, gdje smo imali koncert. Nasjeo sam i za okladu s Đorđem Novkovićem popio “na cug” litru vina, umalo sam se onesvijestio i, u tom nekom stanju kojeg se ni ne sjećam, napravio sam dosta štete u hotelskoj sobi. Kada sam se probudio, nisam znao gdje sam, što se desilo, potpuna amnezija, pa sam se jako naljutio na njih jer su dopustili da tako pijan ostanem sam. Mislim da su u tom hotelu stavili zabranu da se ikad više vratim - otkriva Redžić.
A onda je stiglo mračno doba, rat, koji je Redžić, kao i Davor, Kemo i još dio ekipe, proveo cijelo vrijeme u Sarajevu. Tek 1996. otišao je u Ameriku, pridruživši se obitelji. Prije toga s Indexima je održao dva koncerta u Sarajevu, no nije mu to bio posljednji koncert s njima. Negdje 1996., 1997. bend je doputovao u Ameriku radi nastupa u Louisvilleu, a Redžić im se pridružio iz Atlante. Otišao je u Ameriku jer je njegov sin bio tamo, pa su odlučili da se ondje svi skupe.
- Nisam to doživljavao kao totalni oproštaj od Indexa. Nadao sam se da ćemo se svi opet sastati, međutim život nije htio da se desi tako. Ali zahvaljujući Kašljevićevu projektu posredno se družimo sa svima koji više nisu tu - zaključio je Redžić.