IZ PRVE RUKE

Robert Ferlin: Svoj stil vođenja opisao bih kao ‘uličarski‘. Često izvalim glupost u eter

‘Čini mi se da mi je jezik brži od mozga. Valjda sam zato i imao tri suspenzije‘
Robert Ferlin
 Boris Kovačev/Cropix

Robert Ferlin, zaštitni znak Radio Rijeke, četvrti je put finalist nagrade Zlatni Studio Jutarnjeg lista. Dva Zlatna Studija već ima doma, na riječkim Pećinama, a za treći se bori s kolegicama Editom Lučić Jelić i Majom Ciglenečki.

Iza vas su osvojena već dva Zlatna Studija u kategoriji Najboljeg radijskog glasa. Gdje doma držite priznanja i brišete li redovito prašinu s njih?

- Prvi je stajao na polici iznad televizora, a kad mu je lani stigao 'braco', dobili su svoje novo mjesto, svaki na svom zvučniku glazbene linije u dnevnom boravku, tako da nema šanse da ih svaki dan ne vidim. I ne, nema ni šanse da se na njima skupi trunka prašine.

Ususret smo četvrtom izdanju Zlatnog Studija, nagrade čitatelja Jutarnjeg lista koji vas očito vole jer, nakon što vas je žiri četiri godine zaredom odabrao među najbolje radijske voditelje, naši čitatelji svojim su vas glasovima baš svake godine doveli do finalnog kruga izbora. Što mislite, u čemu je tajna vašeg uspjeha?

- Tajna je u mom upornom moljakanju svih živih da glasaju za mene!! (šala mala, ali nije skroz.) Ma, vjerojatno je tu puno faktora: već sam desetljećima u eteru, pojavljivao sam se sporadično i na televiziji, često 'izvalim' glupost, uopće ne skrivam da nisam savršen, miješam standardni hrvatski jezik i čakavski, a kažu i da znam biti provokativan (ma što to značilo), radim uglavnom jutarnje šihte pa mi znaju reći i da sam im uljepšao jutro i da su uz mene lakše krenuli na posao.

Nesumnjivo ste velika radijska zvijezda, ali za razliku od nekih vaših kolega, vi poslovno ne izvolijevate: uredno odlazite na svaki teren, odrađujete normalne radijske šihte, zbog svog statusa nemate nikakvih povlastica... Zbog čega je tako?

- Odrastao sam u prosječnoj istarskoj radničkoj obitelji i odgajan sam tako da se niti bojim niti sramim bilo kakvog posla. Kao školarac i kasnije student ljeti sam radio i kao fizički radnik u skladištima i nosač prtljage u hotelima, neko vrijeme i kao noćni recepcionar. Na radiju sam prošao baš sve novinarske i voditeljske forme i neke stvari volim više, ali nikad nisam ni pomislio odbiti zadatke koji mi se baš i nisu radili.

Koliko dugo ste na radiju?

- Ove godine bit će točno trideset godina, a ima još koja godina honorarnog rada na Radio Puli na kojoj sam radio omladinsku emisiju kao srednjoškolac.

Koji je bio vaš prvi posao na radiju?

- Kao i svi, ili barem većina, prvo sam snimao ankete: trčao za ljudima po korzu i moljakao ih da mi nešto kažu o temi koju bi mi zadali stariji kolege. A onda sam se samoinicijativno popeo na dizalicu u središtu grada (iako se panično bojim visine) i javio se gotovo plačući direktno u eter Radio Rijeke razgovarajući s dizaličarem.

Što vas je privuklo poslu radijskog voditelja i jeste li kao dječak možda razmišljali o nekom drugom zanimanju?

- Kao klinac stalno sam slušao radio i bio opčinjen tom magijom koju radio stvara: možeš biti u svačijem životu i svakom prostoru, a zapravo te nema. Prvi mi je izbor bio gluma, ali kako na prijemnom na zagrebačkoj Akademiji nisu prepoznali moj talent (smijeh), onda sam odlučio spojiti dvije ljubavi: glumiti da sam radijski voditelj.

Što vam je najljepše u vašem poslu?

- Spomenuo sam to prije, najljepše mi je kad me nepoznati ljudi sretnu ili nazovu i kažu da sam im nekom bedastoćom u eteru popravio dan, oraspoložio ih ili nasmijao.

image
Tomislav Krišto/Cropix

Publika kaže da imate specifičan stil vođenja radijskih emisija. Kako biste vi opisali taj svoj stil?

- Kao uličarski stil. Jedna mi je žena to opisala ovako: kad vas slušam, imam osjećaj kao da pričam sa svojom prodavačicom na tržnici.

Kažu ljudi da je od vašeg jezika brži tek vaš mozak. Jeste li ikad bili kažnjeni zbog tog svog brzog jezika?

- Meni se čini da mi je jezik čak češće brži od mozga. Valjda sam zato i zaradio svojedobno tri suspenzije u otprilike četiri godine, a da nije bilo sjajne Ivanke Lučev na čelu Hrvatskog radija u Zagrebu, vjerojatno bih dobio i otkaz.

Imate li uzore u svom poslu?

- O da, najprije su to bili meni nepoznati talijanski DJ-i u kojima sam guštao kadgod bismo išli u šoping u Trst. Nisam ih skoro ništa razumio, ali me njihova energija i melodioznost opčinjavala. Kasnije Pjer Vukelić, Vojo Šiljak, Sonja Šarunić i ekipa s Radija 101 čije mi je emisije na kazetama slao bratić koji je studirao u Zagrebu.

Koliko sati u prosjeku traje vaš radni dan?

- Kako kad, najčešće onih regularnih osam sati. Ali, zna se dogoditi, jer za Radio Rijeku radim prijenose nogometnih utakmica NK Rijeke, da radni dan počne u 6 ujutro, a završi oko 22, 23 sata.

Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme?

- Kad stignem i ako vremenske prilike dopuste, volim sjesti uz more i satima samo šutjeti i, kako je to Pupačić napisao, 'gledat gdje se more meni penje'. Večer je uglavnom namijenjena TV-u ili, posljednjih mjeseci ovog lockdowna, knjizi.

Protekla godina specifična je i zbog korone. Koja vam je od promjena što ih je sa sobom donijela korona najteže pala?

- Nošenje maske! Ne zato što mislim da ih ne treba nositi, nego zato što ih često zaboravljam pa se moram vraćati po njih. I zatvaranje kafića na čijim si terasama uvijek mogao osjetiti život, ovdje u Rijeci i taj duh i dah Mediterana kojeg više nema bez tih terasa.

Što ćete prvo napraviti kada se jednog lijepog dana proglasi kraj epidemije?

- Otputovati! Za početak na pravi talijanski espresso do Trsta, a onda i do prijatelja u New York.

image
Zlatni Studio
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. veljača 2021 10:38