Robert Španić, daljnji rođak zvijezde meksičkih serija Gabriele Spanic, poznate iz serije "La usurpadora", odnedavno je zaposlen u varaždinskom HNK, a stanku do početka sezone koristi za radove u dvorištu, u obiteljskoj kući u Međimurju.
Španić se iz kuće, znojan od fizičkih poslova, kratko javio za Studio.
- Krajem osmog mjeseca krećemo u Varaždinu raditi novi (još neobjavljeni) roman Kristiana Novaka ‘Slučaj vlastite pogibelji‘ u režiji Ivana Plazibata i koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Nakon toga nastavljamo raditi ‘San Ivanjske noći‘ Williama Shakespearea u režiji Paola Magellija. Otvaranje kazališta na jesen i početak kazališne sezone u Varaždinu započinje s danima otvorenih vrata HNK Varaždin, gdje ćemo u tjedan dana, svaki dan, izvoditi repertoarne predstave HNK Varaždin, a publika će imati priliku glasati za najbolja glumačka ostvarenja. Sada, preko ljeta, osim što je radno u poljima Međimurja, snimao sam epizodnu ulogu u seriji ‘Kumovi‘.
Finalist Zlatnog Studija 2021. u kategoriji Novo lice u kazalištu, za glumačkog studija prozvan je Hughom Grantom za siromašne; kao jako mlad bio je nagrađen na Festivalu glumca. Svojedobno je bio otkrio kakve su točne njegove veze s Gabrielom Spanic.
- Španići su podrijetlom iz Venezuele. Gabriela Spanic, kraljica meksičkih sapunica, zaista mi je daljnji rod, odnosno njen djed koji je sa svojom suprugom nakon 2. svjetskog rata emigrirao u Venezuelu je mojem djedu bratić. Dakle, Gabriela Spanic je Podravka, točnije iz okolice Đurđevca, odakle dolaze moji baka i deda s tatine strane - otkrio je priču o obiteljskoj lozi.
Nakon vrlo uspješnog završetka Akademije dramske umjetnosti Španić je dugo profesionalno lutao, nije imao zaposlenje, čak je jedno vrijeme radio izvan profesije nešto o čemu ne smije pričati javno. Sada se konačno skrasio kod Senke Bulić u varaždinskom HNK.
Španić je rođen 1991. u Zagrebu, pohađao je srednju grafičku školu, kao mnogi tinejdžeri i dramske grupe. Međutim, njegov je prvi izbor bio - protestantska teologija!
- Bio je to sudbinski izbor. Nisam uspio iz prvog pokušaja upisati Akademiju i kada sam na listi vidio da nisam prošao na prijamnom, na putu kući u busu sam sreo frendicu iz srednje škole. I tada se dogodio taj prst sudbine. Rekao sam joj kako sam išao gledati rezultate na Akademiji i kako nisam prošao, a ona je kao iz topa izvalila: ‘Ja ti sutra idem na prijamni, protestantska teologija, odi sa mnom‘. Ja sam se, naravno, odvalio smijati jer sebe i teologiju niti po jednoj kategoriji nisam uspio povezati. Kada sam došao doma i promislio, zadnji je rok, nema drugih prijamnih, što ćeš sa sobom, nazvao sam je i otišao na prijamni i prošao. Zahvalan sam jako na tom iskustvu, pogotovo jer u srednjoj nisam imao filozofiju i psihologiju s kojima sam na teologiji došao u doticaj, a bilo je tu i drugih zanimljivih kolegija koji su mi samo proširili horizonte - komentirao je prvi izbor profesije.