Matea Marušić, rođena 1993. u Osijeku, završila je glumačku akademiju u Sarajevu i odmah počela osvajati domaće pozornice. Danas je među najzanimljivijim mladim glumicama u Hrvatskoj. Otkrivamo kako je tekao njezin razvoj sve do ovogodišnje nagrade Zlatni studio za najbolje novo lice u kazalištu, na televiziji i u filmu.
Zaigrali se u produkciji vinkovačkog kazališta i osječkog HNK 'Gospođicu Juliju' vrlo dojmljivo, klasičnu žensku ulogu u Strindbergovu klasiku. Kako ste radili?
- 'Gospođica Julija' jest tekst kojim sam diplomirala na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti i naravno da sam ga željela igrati i u profesionalnoj produkciji. Bolji izazov nisam mogla zamisliti. Bilo mi je izazovno da shvatim razlike i uspoređujem svoj rad kao studentice i kao profesionalke. Nezahvalno je u takvoj situaciji bilo što misliti unaprijed. Dvosjekli je mač poznavati već materijal. Nisam znala kako ću se nositi u tako zahtjevnoj ulozi s više iskustva. Zahvalna sam divnim kolegama i Aidi Bukvić, redateljici, koja nas je vrhunski, precizno, suptilno i nježno vodila. Veliko je zadovoljstvo bilo raditi s Aidom. Na koncu, sama sam sebe iznenadila, tražeći gdje su moje granice.
Kako ste doživjeli lik žene koju igrate?
- Doživjela sam je kao jako lomljivu i jako nestabilnu, prilično nezrelu, a cijela ta ličnost obavijena je stanovitim nevidljivim gospodskim plaštem, koji sugeriraju njezini maniri. Posrijedi je i kakav grofovski gen, sve to radnja postupno razotkriva. Izazovno je upravo bilo to dvoje razdijeliti, pomiriti i prikazati s nekom mjerom.
Koliko je tekst zapravo danas suvremen?
- Posve. Malo toga treba prilagoditi i mislim da je to veličina takvih pisaca i takvih klasičnih tekstova: takvi vas likovi obrane na sceni, bez obzira na doba kada su napisani. Motivacija likova je vrlo aktualna, radnja oštro i precizno napisana, a od epohe, prelaska iz 19. u 20. stoljeće, ostali su staleži, koji, svi znamo, premda se drugačije zovu, i danas postoje.
Koliko vam znači ova nagrada za najbolju mladu glumicu?
- Jako puno. Već sam prolazak u finale, mislim da me preporučuje i za neke druge medije, za film i televizijske serije, u čemu se još nisam okušala, a voljela bih. Ukratko, jako je lijepo biti tako medijski eksponiran, to je velika čast i privilegij.
Kako je glumiti u malom kazalištu kakvo je vinkovačko Gradsko kazalište 'Joza Ivakić'?
- Lijepo, zato što u njemu dobivam velike prilike. Sretna samo što sam otpočetka mogla igrati zahtjevne, kompleksne uloge. Mislim da sam te prilike iskoristila, barem sudeći po nagradama. Za Lauru u 'Staklenoj menažeriji' T. Williamsa osvojila sam Nagradu hrvatskog glumišta i Nagradu 'Nada Subotić' na Festivalu glumca. Prednost je maloga kazališta i to što se mogu okušati u različitim žanrovima, pa radim i dječje predstave i komedije. Naše je kazalište samo pod navodnicima malo. Vjerujem da sam u njega stigla u pravo vrijeme, kad je ono počelo rasti, a raste i dalje, glumačkim doprinosom mojih dragih kolega i, nadam se, mene.
Jesu li se vaši roditelji slagali s tim da postanete glumica?
- Nisam morala svladavati roditeljski otpor. Osjetila sam, doduše, da su ponešto skeptični, ali su ipak vjerovali u mene. Odmah mi je dobro krenulo na studiju, a završila sam Akademiju scenske umjetnosti u Sarajevu. Već sam tada imala priliku zaigrati i u Kamernom teatru u Sarajevu. Doista sam uživala studirajući na sarajevskoj Akademiji. Odmah nakon što sam diplomirala, zaposlila sam se u vinkovačkom kazalištu, što je roditeljima opet bila potvrda da nisam pogriješila profesiju.
Kakva je vinkovačka publika?
- Jako zahvalna, pogotovo za mene kao mladu glumicu. Opažam kako se međusobno odgajamo, jer koliko god sam ja na početku, i novoj su publici novi neki kazališni koncepti, žanrovi te je posrijedi zapravo ljepota međusobnog otkrivanja. I to mi samo pruža priliku da budem nekako prisutnija.
Aktualna je priča o seksualnom te inom zlostavljanju na umjetničkim akademijama. Kakvo je vaše iskustvo?
- Suosjećam s kolegicama, svjedočila sam i sama takvim ispovijedima. U Sarajevu me pratila sreća što nisam izravno bila izložena takvom zlostavljanju. Voljela bih, međutim, naglasiti da takvo zlostavljanje trpe i neki kolege vrlo mladi glumci. Njih se ucjenjuje tako da se zadire u njihovo seksualno opredjeljenje i slično. Mislim da i o tome treba govoriti.
Kako vidite sebe u bližoj budućnosti?
- Zahvalna sam što sam zaposlena, malo mladih kolega uživa takav privilegij. Zato sam sretna kad započne svaki nov projekt. Vidjet ćemo što će biti. Izazov je za mene - i priželjkujem ga - filmska ili televizijska kamera. Nadam se da ću dobiti priliku i da se pred njima okušam. U karijeri se trudim biti nenametljivo nametljiva, takvom se vidim. Želim sebe što više preporučiti, ali što kvalitetnijim nastupom. Ukratko, vidim sebe kao upornu i ustrajnu.
Kakva je vaša generacija dvadesetogodišnjaka, čini se da ste gotovo u strahu od tjelesnosti?
- Možda ste u pravu. Mislim da mladi danas jesu sve manje tjelesni, a i sve se manje zanimaju za suštinu, sve ih manje zanima borba za autentičnost, za istinu. S druge strane, među mladima jest sve manje osjećaja stida, sramežljivosti. To bi bio kao neki pečat naše generacije. A sram je ljepota svakog bića, svatko ih treba njegovati. Jednostavno je nestalo faktora iznenađenja, sve je lako dostupno, nestalo je borbenosti i strasti, što mi jako smeta jer su strast i borbenost u našem glumačkom poslu najvažniji.
Koliko je na vas utjecala epidemija i kakve promjene uočavate oko sebe?
- Mislim da je jako otuđila ljude, a istodobno se u nama javlja sve veća potreba za zbližavanjem, zahvalnošću. Vjerujem da će nas epidemija utoliko promijeniti da će ono što podrazumijevamo postati nedostižno. Mislim da bi mnogi od nas epidemiju mogli dobro i kvalitetno iskoristiti za rad na sebi.
