Unatoč mladosti, jer tek mu je 26 godina, Splićanin Roko Sikavica zahvaljujući ulogama u brojnim serijama i filmovima postao je već dobro poznato lice. Sada u seriji Nove TV "Dar Mar" ima jednu od glavnih uloga - Željka Majhera, najmlađeg policajca, emotivno nezrelog, lakomislenog, maminog sina i djevca.
Kako vam je sjeo ovaj prilično živopisan lik?
- Jako sam zahvalan piscima na dobroj ulozi. Kada vas pisci dobro vode i pišu, nemate tu puno posla, uloga se stvara sama. Željko, zapravo, ima cijelu lepezu stanja kroz cijelu seriju, što je jako zabavno igrati. Ponekad to graniči s ludilom, što je meni jako zabavno i u nekim scenama znam guštat kao prasac. Nikada nije dosadno.
Zbog svega pobrojenog zezaju li vas prijatelji, obitelj? Možda i djevojke koje susretne vani. Kakve su reakcije?
- Mama zna oduševljeno zvat kako se smijala Željku kako je lud, ali ipak mislim da joj je draži Mile, kojeg igra Milan Štrljić. Kada priča o njemu, baš se nekako razgali. Reakcije su, sve u svemu, jako pozitivne.
Kako izgleda set kad snimate scen? Neke scene su urnebesne.
- Na setu se već osjećam kao doma, što je relativno i istina jer tamo boravim više nego doma. Tempo je dosta intenzivan pa pokušavamo odraditi sve scene maksimalno koncentrirano, jer svaka dekoncentracija utječe na brzinu snimanja. Ali, naravno, i mi smo ljudi od krvi i mesa pa se znalo dogoditi da smo neke scene snimali i dulje od predviđenog baš zbog konstantnog smijeha za vrijeme snimanja, a što ćete kada su neki kolege stvarno urnebesno smiješni.
Kakva je atmosfera na setu, s kim se najviše družite?
- Svi mi imamo svoje dane, kada smo lošije i bolje raspoloženi, međutim ima više ovih boljih dana, tako da je atmosfera dobra. Družim se sa svom mlađom gardom, što je nekako i logično, s obzirom na to da mi je 26 godina. Ali ni ova "starija" garda nije za bacit. Ma, uglavnom, sa svima se družim, da ne nabrajam sad. Kao jedna velika obitelj smo.
Već prije ste snimali serije. Kako vam izgleda klasični radni dan i kako podnosite taj tempo?
- Probudim se otprilike u šest ujutro, obrijem se, otuširam, odem na set. Tamo naručim nešto iz pekare, popijem kavu, obučem se u kostim, našminkam i počnem prolaziti tekst s kolegama s kojima sam u sceni i tako do 19 sati. Dođem doma, telefoniram s obitelji i prijateljima, da održim kakav-takav socijalni kontakt, malo odigram Call of Duty i odem spavati. I tako od ponedjeljka do petka. Ovo mi je prva baš velika uloga u ovom formatu i mogu vam reći da za razliku od prijašnjih dnevnih serija koje sam radio osjećam već blagi umor.
Televizija je vrlo moćan medij. Kakve su reakcije ljudi, zaustavljaju li vas na cesti?
- Zbog cijele ove covid-situacije ne izlazim baš pretjerano na ulicu, ipak moram biti odgovoran prema svome poslu i kolegama na setu, pa i ne dolazim u kontakt baš s ljudima na cesti koji bi mogli podijeliti sa mnom svoje dojmove. Zasad su online-reakcije na Željka jako pozitivne, i to me raduje. Strah me samo da me policija ne počne zezati radi uloge. (smijeh)
Gledajući vašu karijeru, ona je malo drugačija od one većine vaših kolega. Obično do uloga u filmovima i serijama teško dolaze i više rade u kazalištu. Kod vas je obrnuto...
- Tako se to nekako posložilo. U ovom poslu, kao i u svakom, sreća igra glavnu ulogu. Međutim, tu sreću treba izazivati. Još na faksu sam radio dosta filmskih studentskih vježbi, a pretpostavljam da su me na prvoj godini počeli zvati zbog filma Sonje Tarokić "Tlo pod nogama", koji je osvojio Zlatna kolica na Zagreb film festivalu te godine kad sam se ja upisao na glumu, a snimio sam ga prije fakulteta. I redale su se nakon toga te vježbe, pa vas netko vidi u nekoj vježbi, pa vas zove za film, seriju... Valjda sve ide svojim tokom.
Prvu ulogu u TV seriji, konkretno riječ je o "Ruži vjetrova", ostvarili ste vrlo mladi, tada vam je bilo, ako dobro računam, nekih 17 godina. Je li vam to bio prvi susret s glumom i kako ste dobili ulogu?
- Mene je otac upisao na radionice za mlade u Gradsko kazalište mladih u Splitu sa šest godina, čisto da imam nekakve aktivnosti i obaveze, da nisam na ulici. Nisam tada znao ni čitati ni pisati, ali me tadašnja voditeljica Jolanda Tudor primila. Ostao sam sve do kraja srednje škole, tamo sam se igrao, družio i odrastao. Ekipa "Ruže vjetrova" došla je na te radionice kada sam bio treći srednje, organizirali su audiciju i ja sam prošao. A prije toga sam glumio kao dijete u HNK Split i Gradskom kazalištu mladih u nekoliko profesionalnih predstava.
Je li vas to odredilo da glumu izaberete za svoj životni poziv?
- Kako sam išao u matematičku gimnaziju, nekako sam bio skloniji da se u budućnosti bavim nekim prirodnim znanostima. Međutim, "Ruža vjetrova" se dogodila pred kraj srednjoškolskog školovanja, i ta je serija, zapravo, prevagnula da odem na Akademiju. Upisao sam se iz druge...
Nezgodna su vremena za planove, no pretpostavljam da imate neke unatoč tome...
- Vremena su grozna za umjetnike, kazališta ne rade u punom kapacitetu, kina također, slobodni umjetnici su na rubu egzistencije. Iskoristio bih ovu priliku da pozovem sve čitatelje da podrže kazališta u doba korone, vjerujte mi ima odličnih predstava i maestralnih glumaca. Nakon serije počinjem pripremati film "Stric" po izvrsnom scenariju Andrije Mardešića i Davida Kapca u njihovoj režiji.