Naš poznati skladatelj, tekstopisac koji kroz desetljeća potpisuje pjesme za brojne zvijezde, odlučio je napraviti nešto za svoju dušu. Miroslav Rus snimio je svjetski poznatu pjesmu "Bella ciao" koja je unatoč činjenici da je prepjevana na četrdesetak jezika, u Rusovoj verziji pobudila zanimanje domaće kritike i publike.
Kultnu pjesmu obradili ste u pratnji Livorno Swing Quarteta. Otkud ideja za takvo što?
Sve je nastalo spontano, ponekad u pauzama snimanja odsviramo neke pjesme za svoju dušu, a "Bella Ciao" nam je jedna od najdražih. Jednom kada su pauze bile dulje, napravio sam i svoj jedini kantautorski album "Ima kurvi, nema para". Na što vas podsjeća naslov?
Upravo ona spada u jednu od najobrađenijih pjesama, gotovo prepjevana na sve svjetske jezike. Kako je vi doživljavate?
O vrijednosti neke pjesme isključivo odlučuje rok trajanja, a ova nas je dočekala i živjet će i poslije nas. Dakle, jača je i od nas. Pjesma je nastala negdje u poljima Italije u teškom životu tadašnjih talijanskih radnica, da bi kasnije kroz povijest mijenjala "vlasnike", sve do naših dana kada nekako postaje simbol težnje za slobodom i rušenjem autoriteta. Ne morate se brinuti, ja osobno nemam namjeru nikoga rušiti, u meni živi neko staro kršćanstvo i moje je pravilo, neka se ruše sami...
Prije pandemije virusa aktivirali ste svoj ITD bend. Kako sada funkcionirate budući da Brane već godinama živi u Švedskoj?
ITD band je trebao izdati svoj povratnički album u trenutku pojave pandemije, ali na žalost bolest je bila brža i sve se zakompliciralo. Naš pjevač Brane živi u Švedskoj i sada nam ostaje samo čekanje,a ja čekati znam. Na ovom svijetu je sve prolazno, pa valjda će nadam se i ovo zlo proći.
Kaže naš narod, "nigdar ni tak bilo,da ni nekak bilo" i ja vjerujem u to iskustvo. Nije lako, ali uz malo više truda, mašte i odricanja, ima nade.Ne vjerujem u nemoć, ima nas dovoljno da netko pronađe izlaz iz tunela.
Diskografima već godinama ne cvjetaju ruže. Je li još teže funkcionirati na tržištu u vremenima kada živimo u nekim novim uvjetima? Kako vidite u budućnosti svoj Hit Records?
Poslovna tajna.
Autor ste brojnih pjesama koje potpisujete za niz velikih glazbenih imena, a koje je i nemoguće pobrojati u jednom intervju. No ako se osvrnete iza sebe, koje su suradnje u vama budile posebnu strast?
Teško je odgovoriti na to pitanje, imao sam sreću pisati za najbolje kod nas i šire... Toše Proeski, Željko Bebek, Tony Cetinski, Zdravko Čolić, Crvena jabuka, Kaliopi, da ne nabrajam dalje. Kad čitam ta imena, ne vjerujem da mi se to dogodilo. Često se i moji najbliži začude koje su sve pjesme moje, jer rijetko izlazim u javnost.
Trudio sam se nekako sačuvati svoj život sa strane i to ni malo nije štetilo mojoj karijeri, tko treba znati za mene zna i ovako. Ne volim pričati o svojim pjesmama, jednostavno mislim da one same najbolje govore o sebi. Još u osnovnoj školi bilo mi je smiješno kada bi nas posjetio neki pjesnik i kada bi krenula pitanja kao što vas je potaklo da napišete pjesmu "Moja ljubav". A što ga je moglo potaknuti da napiše pjesmu s tim naslovom?
Nemam taj problem, neke od mojih pjesama odavno su postale narodne... kao na primjer "Još i danas zamiriše trešnja". Ljudi uvijek kažu Bebekova pjesma 'Tijana', Tošina pjesma "Igra bez granica", Žerina pjesma "Stižu me sjećanja" i pojma nemaju da su to moje pjesme, malo koga zanimaju autori.
Ono što mene pali i što mi nedostaje kada ga nema, to je trenutak stvaranja, onaj plamen i strast kada se upale u meni. Još kada mi se dogodi da i ekipa s kojom radim gori, sreći nema kraja. U studiju ne volim bezvoljne i bahate, s takvima mi je teško i kavu popiti.
Posljednje vrijeme zaintrigirao vas je mladi glazbenik Jure Brkljača koji uspješno kroči svoj put kroz burne estradne vode. Što ste to u njemu vidjeli posebno?
Jure je čudo. Glas od milijun dolara. Ponekad mi se učini da mi ga je Bog dao da me odmori od loših ljudi, jer je nestvarno dobar čovjek. S njim se veselim raditi i to mora donijeti uspjeh. Za razliku od mnogih mladih on cijeni i prepoznaje uloženo u njega i trudi se na sve načine to opravdati i ono što je najvažnije,pogotovo u svemu ovome što nas je snašlo,strpljiv je, ne preskače prioritete.
Od "kapitalaca" kako volimo reći za glazbenike koji desetljećima dominiraju scenom, tko vam je po senzibilitetu najbliži?
To je složeno pitanje, ipak izdvojio bih Tošu, kojega na žalost nema, Tonyja Cetinskog, koga ne bih mijenjao, Hrvoja Hegedušića i Branka Bogunovića Pifa, znaju oni dobro zašto, nepogrešivog Nikšu Bratoša, Čolu, Žeru, imotsko čudo Zvonimira Domazeta, mog Fedora Boića, ali volim ja i svoje klince Juru Brkljaču i Mihaela Bluma, nadolazećeg producenta. I naravno mnoge druge, ali mali je ovo prostor.
U glazbi uvijek postoje izazovi. Što vam je na umu? Ima li netko ili nešto što još uvijek niste uspjeli ostvariti, a željeli biste?
Ja idem po redu, sada je u radu album Jure Brkljače i samo sam tome posvećen. Od jutra do mraka teroriziram ljude stalnim preslušavanjima, doradama, kako se kasnije ne bih kajao. Sa mnom se lijepo odmarati, ali raditi, ako ne posjeduješ zanos, nije ni malo ugodno.
Još kao klinac nisam volio prijatelje koji dođu na nogomet tek tako. Ili igraj, ili odi kući i pusti nas, koji želimo igrati da igramo. Onaj kome sam se najviše radovao, koji je živio glazbu i izgarao u poslu, koji me vratio u igru u trenutku kada su me umorili, moj Toše, na žalost, više nije tu. A tek smo se sreli u "Igri bez granica".