ISKREN INTERVJU

Šalković: ‘Idem u mirovinu. Bio sam pun k‘o brod, bez love... Ništa me više ne zanima osim mog sina i da budem lagan‘

Prošao je 137 zemalja svijeta, a nakon što obiđe 140. najavljuje ‘odlazak u mirovinu‘

Hrvoje Šalković sa sinom

 Privatna arhiva/

Hrvoje Šalković (49) prošao je 137 zemalja svijeta, doživio stvari o kojima mnogi samo sanjaju, izvodio kojekakve ludosti kao trčanje s bikovima u Pamploni, a u jesen se sprema na posljednje putovanje s kojim planira zatvoriti krug.

"S 140 država odlazim u ‘mirovinu‘. Čitavo sam ovo ljeto buljio u kartu svijeta, analizirao države u kojima još nisam bio, puno razmišljao o tome koliko se meni zapravo da potaracati sve to do kraja.Jer ima ih još pedesetak. I onda sam skužio da me u životu zanima samo još Namibija, Bocvana i Butan, i to je sve, niti država više. Tako da za koji tjedan krećem na putovanje u te tri države i time završavam karijeru. Stvarno me više ništa novo ne zanima, nikakve Ekvatorijalne Gvineje ili Burkine Faso, ne da mi se, previše je to gubljenja vremena, love i energije. Neka se time bave klinci koji dolaze, ja sam zadovoljan i ispunjen i nakon toga radim samo ponavljanja onih mjesta na kojima mi je bilo lijepo. S mojim sinom, naravno", priča nam Šalković, kojem je danas najveće veselje i centar njegova svijeta sin Marat. Priča nam kako je on znatiželjni putnik kojem je sjesti u avion i odletjeti na drugi kontinent već sada jednostavno kao da ide tramvajem dvije stanice. A tek ima sedam godina.

image

Hrvoje Šalković sa sinom

Privatna arhiva/

"Sve mu je fora i sve ga zanima, već sam ga odveo u afrička sela, da vidi što je pravo siromaštvo, pokazao sam mu i luksuz Dubaija, da vidi i tu stranu, sve mu je super, hoda svijetom širom otvorenih očiju. To mi je bitno", priča ponosni tata.

U prošli ponedjeljak je sina otpratio u novu životnu avanturu - u prvi razred.

Kako dječak živi s mamom Anom Gruicom u Splitu, a tata je u Zagrebu, čeka ih dosta promjena. Prvih sedam godina života mališan je bio jako puno kod tate, išao u vrtić i u Zagrebu i u Splitu, postao dvojezičan.

"Tata mu veže žnjirance i oblači jaknu, mama mu veže špigete i stavlja jaketu na njega. Čovjek leti sam samcat avionom na relaciji Zagreb-Split već godinama, leti vrlo često, i to je njemu normalno, onako kako je meni u njegovim godinama bilo normalno sjesti na tramvaj od Črnomerca do Bana Jelačića. Sad kreće u školu, sve se mijenja, ali i dalje imamo vikende, praznike, sve će biti ok", kaže Šalković, ponosan na sina koji je prilagodljiv.

"Njega gdje staviš, njemu je dobro. Hvala Bogu da je tako, jer da nije, izludio bi i on i mi."

image

Hrvoje Šalković sa sinom

Privatna arhiva/
image

Hrvoje Šalković sa sinom

Privatna arhiva/

Bitno mu je da je odnos s njegovom mamom odličan, sve dogovaraju oko viđanja, odgoja, dječje rođendane često slave skupa.

Nedavno su se tata i sin vratili sa Zanzibara. Prije toga su bili u Italiji, u zimu u Dubaiju, a prošle godine na Tenerifima. Tek su počeli skupa putovati, ali Šalković ima brojne planove što s njim mora napraviti.

"Odvest ću ga u bitne države i gradove na svim kontinentima, mora vidjeti Peru i Boliviju, pa neke bitne gradove u Americi, dosta toga po Europi, Filipine, Tajland, Myanmar. Tu je barem 20-30 država koje moramo skupa obići dok ne navrši 16-17 godina, a onda će me vjerojatno otkantati, kako to već u životu bude, jer će mu biti dosadno sa starim. To je neka moja filozofija, neću mu ostaviti ne znam kakav imetak, nešto stambenih kvadrata u Zagrebu, nešto keša da si pokrene neki svoj biznis i to je od materijalnih stvari to. Ali što se ostalog tiče, od mene će dobiti da mu pokažem svijet, siromaštvo i bogatstvo, crkvu, manastir, stupu, džamiju i sinagogu, ljude crne, žute, da nauči kakav je svijet i kako se po njemu hoda. Lagan, naravno", govori Šalković.

image

Hrvoje Šalković sa sinom

Privatna arhiva/

Kad putuje sa sinom, trudi se sve dobro organizirati i unaprijed uvijek zna gdje će spavati i što će raditi.

"Zna svaki roditelj, dijete nije zafrkancija, dijete kao po špagi mora jesti, spavati, imati rutinu, pa čak i na putovanjima. A što se mene tiče, gdje sam sve na putovanjima spavao, ajme majko, svega je bilo, i džungle u Brazilu, i klupica i pločnika i kolodvora. Najneugodnija je bila jedna klupa u Iranu, jer je bila široka trideset centimetara, cijelu sam noć sanjao da padam", govori nam kroz smijeh.

Sin mu je još premali da mu priča o svojim avanturama.

"Ali i kad malo poraste, mislim da možda nje pametno, svega je tu bilo... Za mene je putovanje kao klincu bilo jedina opcija. Ma cijeloj je obitelji to u kostima, moji starci su još šezdesetih Spačekom putovali po Europi, spavali u gepeku i takve stvari. Maštao sam o tome da putujem, ali da ću skupiti 137 država, koliko ih sada imam u guzici, to mi nije bilo na kraj pameti. Maštao sam o putovanjima, pa se ostvarilo. Maštao sam kako ću možda jednom napisati knjigu i gledati je u izlogu neke knjižare. Na kraju sam objavio jedanaest knjiga i godinama bio jedan od najprodavanijih domaćih pisaca. Maštao sam kako ću dio života provesti vani, pa se i to ostvarilo, jedan dio života sam proveo u Londonu. Sve su mi se maštarije ostvarile, i više ih nemam za sebe. Imam samo nadanja vezana uz mojeg sina, ali kažem to su nadanja, a ne maštarije, jer to je njegov život i neka si frajer bira svoj put", govori s puno ljubavi.

image

Hrvoje Šalković sa sinom

Privatna arhiva/

Šalković je javni život napustio u trenutku kad je prije pet godina otvorio restoran i otad živi puno mirniji život.

"Dobrih deset godina sam zarađivao od pisanja putopisa, romana, kolumni, imao sam i malu pr agenciju, radio bezbroj kampanja, i sve mi je to dojadilo jer si stalno negdje u javnosti, negdje na nišanu. U jednom trenu shvatiš da je lijepo uzimati dobru lovu, ali ipak je važnije imati unutarnji mir, pa sam sve to poslao k vragu i otvorio svoj Brewbites, američki restoran."

Posao ide fantastično, kaže, osim kad udara potres ili pandemija, kad stožer zatvori restoran na par mjeseci ili se dogodi nešto nepredviđeno.

"Tada posao stoji, ali kada sve ludorije smire, onda radimo super. Niti jedan moj radni dan ne nalikuje na drugi, ugostiteljstvo je toliko dinamična djelatnost da moraš biti pomalo lud da bi se time bavio. Svakog dana se dogodi nešto, ili se pokvari klima uređaj, ili se potuku konobar i kuhar, ili ti upadne porezna inspekcija, pa onda bude ekstra dobrih stvari, iz čistog mira ti se ispred restorana parkira autobus i u lokal ti nenajavljeno uđe pedeset gladnih Poljaka, ma ludnica živa. Ugostiteljstvo je za luđake debelih živaca i dobre radne etike. Ali kako je rekao Hyman Roth u legendarnom Kumu – This is the business we‘ve chosen...", govori nam dok provjerava je li sve na svom mjestu prije početka još jednog radnog dana.

Kao mlađi je govorio da su putovanja smisao njegovog postojanja. Kako sad gleda na to?

"Ljudi puno filozofiraju oko razloga za putovanja i biti putovanja, rade znanost od toga, zato što je to nekako kul i zvuči uzvišeno. Kad sam bio mlad i nadobudan i gradio si neku poziciju i ja sam filozofirao i mudrovao. Bilo je tu svakakvih teorija i bisera, od toga da su putovanja zapravo putovanja u samoga sebe, da je to duboka spoznajna razina i takve ludorije. Danas, kada prosijede glave pogledam u rikverc, shvaćam da sam se fino naputovao zato što sam bio znatiželjan i zato što mi je to bilo zabavno, ništa manje i ništa više od toga. Istina je, sada putujem manje, iz jednostavnog razloga što sam sve manje znatiželjan i sve mi je manje zabavno. Kad sam bio mlađi, bilo mi je zabavno miješati bubrege u autobusima po lokalnim cestama u Andama, ili negdje u Africi, ali sada mi se to lagano više ne da".

Na Facebooku ga je pratilo 170.000 ljudi, i to još prije više od deset godina kad to nije bilo uobičajeno. Prvih godina društvenih mreža pratilo ga je više ljudi nego Severinu i Rozgu zajedno. Bio je među prvima u državi koji je to monetizirao.

"To se danas zove influensiranje, i danas to radi svaka šuša. Radio sam te kampanje, promovirao brendove još tamo od 2009-e godine i neću lagati, to su bili ogromni ugovori s kompanijama. I trajalo je to puno godina, ali se izlizalo, potrošilo, meni se to više nije dalo raditi, prestao sam biti kreativan. Ja sam tih 170.000 pratitelja okupio zato što sam prvih 5-6 godina bio super kreativan, objavljivao fore s putovanja, neke misli i opažanja i to je bilo fora. Ali onda sam se istrošio, počeo objavljivati samo reklame, ljudi su se umorili od mene, ja sam se umorio od ljudi, i to se privelo kraju. Bizarno je što zadnje dvije godine te Facebook stranice to uopće nisam bio ja, nego sam plaćao jednoj agenciji da to vodi umjesto mene, a tek to više nije imalo smisla", iskren je.

Dodaje da se, kad se toga riješio, osjetio kao ponovo rođen.

"Kao da sam iz majčine utrobe izašao. Ponovo sam ulicama hodao lagan. Mene u životu zanimaju samo dvije stvari. Prva je budućnost mog sina, a druga je da sam lagan."

Ljudi se većinom tek kad dotaknu ‘dno‘ odlučuju za drastične rezove i promjene u životu. Pitamo ga je li i kod njega tako.

"Nisam baš doživio neke životne krahove. Prije dva mjeseca mi je preminuo otac, i to je tužno za cijelu moju obitelj, ali to nije krah, to je tuga zbog odlaska tate. Također, razišao sam se i s majkom mog sina, ali bez nekih velikih stresova ili drama. U ovih skoro pola stoljeća koliko hodam svijetom bilo je godina kad sam bio krcat kao brod, bilo je još više godina kad sam bio totalno bez love, pokrenuo sam dosta biznisa koji su bili uspješni ili su zakazali, ali nekih velikih trauma i krahova srećom nije bilo. Sve je to život, metci lete, ti se izmičeš, bude super stvari, bude i loših dana, ali ako si zabiješ u glavu ideju da si u jednom trenu krahirao, onda ne možeš hodati lagan. Tko to želi? Ja sigurno ne."

Zanimljivo je da Šalković, koji je objavio jedanaest knjiga, od čega devet romana, te je godinama bio na listama najprodavanijih i najposuđivanijih, više ne piše.

"Danas sam lektirni pisac, dio izbornog kurikuluma za gimnazije, i to mi je valjda najvažnija stvar koju sam napravio u životu, pored mog sina. Ne pišem više ništa, svoje sam napisao, nemam više što za reći. Nikad ne reci nikad, ali bojim se da je nikad. Naime, posao s kojim se bavim napravio me strašno tvrdim. Od kada sam u ugostiteljstvu, moje je srce od betona. Ne mogu ja biti pisac sanjar, pa u takvom raspoloženju doći na posao, a tamo me čeka porezna inspekcija. Moram biti čvrst, jak, pomalo i bezobrazan, a to nije pozicija iz koje će izaći spisateljski sok. Gotovo je s time", odlučan je.

Jedna djevojka je napisala diplomski na temu Fenomena masovne književnosti na njegovu primjeru.

"Nisam čuo za tu djevojku i njen diplomski rad, ali iskreno suosjećam s njom, jer ako je pišući ga morala razmišljati o mom životu i djelovanju, mora da je bila jako umorna, jer kad ja puno razmišljam o svom životu i djelovanju, počne me boljeti glava. Istina je, kad sam bio mlad i nadobudan, želio sam biti slavan. To mi se ostvarilo, i prvih godina je bilo jako kul i zabavno. Ali u jednom trenu postane naporno i bezveze, pa sam se maknuo od svega. To me više nikako ne zanima, želim hodati lagan", zaključuje Šalković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2022 17:16