Severina je jednostavno magnet za publiku, njezina karizma i pojava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a u godini iza nje istinski je uživala na koncertima rasprodane turneje. Na pozornici itekako zna uživati, strast za glazbom joj unatoč bogatom iskustvu ne jenjava, a i sama će reći da je pozornica njezin dnevni boravak.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
U intervjuu za Studio iskreno govori o svojim nadanjima, odnosima sa sinom i novom domu u koji se uselila te tako ostvarila obećanje dano majci kada je imala samo pet godina.
Posljednje dane provodimo u duhu blagdana, druženja, zdravice, ukrašavanja... Kako ti dani izgledaju u vašem domu?
Cijeli moj život, i godine i dani, u duhu su blagdana, druženja, zdravica, veselja. I moja je sreća što me dopalo da život provodim na koncertima, tu se razmijeni puno emocija i energije. Tako je i u kući za vrijeme blagdana, Badnjak se slavi kod mene. Godinama si ne darujemo, nego skupljamo novac za nekoga kome je jako potreban. Ipak, priznajem, ovaj Badnjak bio je za nas poseban jer sam ostvarila obećanje koje sam dala svojoj mami kad sam imala pet godina, a to je da ću nam kupiti kuću. Konačno sam to ostvarila u ovoj godini, a na Badnjak smo kuću „krstili“.
Koji je vama idealan i omiljen blagdanski meni? Njegujete li neke tradicijske vrijednosti ili pak više volite eksperimentirati s modernom kuhinjom?
Tradiciju valja poštovati. Bakalar, hobotnica, pa nakon ponoći sarma i štrukle. Ukusi djetinjstva koje svi volimo nikad ne izlaze iz mode.
Iza vas je godina u kojoj ste zabavljali publiku na turneji i rasprodanim koncertima diljem zemlje. No dva grada bila su posebna i izuzetno emotivna - Split i Zagreb. Koje uspomene nosite s tih koncerata?
Zadovoljstvo bez stresa! Nisam se vodila idejom da sada moram napraviti sve najbolje, da moram imati sto plesača, sto kostima i da ću tek onda biti zadovoljna. To sam već radila i moram priznati da je to uvijek bilo stresno. Htjela sam se osloboditi tog pritiska.
Što ste proživljavali u tim trenucima na sceni? Što vam se vrzma glavom?
Na sceni tada, u tim trenucima, ništa mi se ne vrzma po glavi. Na scenu tad stupa srce i iz njega se stvara. Misli bi me samo zakočile, pozornica jest moj dnevni boravak i tu sam svoja na svome. Naravno da i tada imam odgovornost. Nije to „evo mi se malo našli“, ali je trebalo izgledati tako da „evo mi se malo našli na bini pa sviramo neke pjesme“. Ali to se tako može ako imate puno proba, ako svi znamo što se radi. I ne samo proba, važno je imati puno koncerata, tad si siguran, samo se prepustiš emocijama i sve teče lijepo.
Ono što je nama bilo posebno i vrlo dirljivo na spomenutim koncertima jest da ste se glazbeno ogolili. Savršeno se čuo svaki ton, uz besprijekornu svirku. Upadate li u tim momentima u neku svoju osobnu čaroliju?
Srela sam Joška Lokasa u teretani i rekao mi je jako divnu rečenicu: „Došao sam na tvoj koncert po dozu sreće (iako sam jedan teški melankolik).“ To je tako veliki kompliment. To je pobjeda. Naime, mene su kroz cijelu karijeru opisivali raznim pridjevima, bila sam i konzervativna Dalmatinka i pop i turbofolk. Mada nisam ni jedno, ni drugo, ni treće, ni peto. Ja sam doza sreće koja je vrlo radoznala kako bi napravila ovo, kako ono, i ponosna sam jer sam uspješno sve žanrove svela na jedno, a to je da sam to ja. Masu puta su mi predviđali kraj. Na primjer, kad sam radila album ‘Zdravo Marijo’ i pjevala ‘Gas gas’. Uvijek sam izlazila iz zone komfora, ne namjerno, ali meni bi bilo dosadno da su mi sve pjesme na isti kalup. Ponekad bih pobjegla u kazalište. Odigrala sam Barunicu Castelli, Karolinu Riječku, Maru Tončevu. A ponekad sam i kantautorica. S 24 sam napisala tekst za ‘Moju stvar’, pa ‘Djevojku sa sela’, ‘Prijateljice’, ‘Ja samo pjevam’, ‘Pogled ispod obrva’, ‘Mili moj’, ‘Ante’... I da, na svim mojim koncertima uvijek imam najbolji mogući bend, čuje se svaki ton i uvijek izlazim na binu kao da mi je najvažniji koncert u životu. Bila to Arena ili neki mali koncert pod šatorom, kao što je bilo u Livnu neku večer. Da nije tako i da me to ne veseli, prestala bih. Meni koncerti donose ljepotu, nakon svakog koncerta se promladim i proljepšam – to je moja tajna.
Uskoro nam dolazi novo izdanje najveće medijske nagrade Zlatni Studio. Budući da, između ostalog, diktirate i modne trendove, jeste li razmišljali o kreaciji?
Ne još, tek se spremam za snijeg i više sam na kreacijama skijaških odijela za brzorastućeg trinaestogodišnjaka.
Majka ste prekrasnog trinaestogodišnjaka. Kako u ovim godinama izgleda odnos majke i sina?
Puno nježnosti, ljubavi, puno, puno razgovora, poštovanja prema mladom biću kojem trebaš biti podrška, sunce koje ga grije, utjeha kad je tužan. Doduše, znaju se granice i moraju se poštovati. I ja njegove i on moje. Zapravo, borim se sama sa sobom jer sam popustljiva i sve bih za njega učinila.
Poslušate li katkad savjete vezane za glazbu od nove generacije?
Apsolutno! Pa pjevala sam s Jalom i Bubom kad ih još šira publika nije bila upoznala.
Jeste li uspjeli iza sebe ostaviti neke teške trenutke? Jesu li konačno iza vas?
I teški trenuci su dio života, samo što su se moji teški trenuci pretvorili u godine. Nisi sretan kad ti korupcijom uzmu dijete i kad se moraš boriti sa sustavom i s osobama koje nikad u životu ne bih htjela sresti. Ali prisiljen si, tjeraš se, moraš. Život da limun, a ja napravim i čaj s limunom i limunadu. Kad sam shvatila da je život težak, odmah mi je bilo lakše. Lakše je to nego laganje sebi da je život samo pjesma. Odrasteš. Lakše mi je ima nekoliko godina... I inače, ljudi misle da mi je lakše, da sve mogu. Imam sve što ljudi misle da je sreća. Imam uspješnu karijeru, slavu, fizički sam „not too bad“, ide mi, u životu ide mi, ali nisam bila sretna, a ni svjesna nisam bila toga. Nekad sam tražila sreću na pogrešnim mjestima s pogrešnim ljudima. Ali strast za životom nikad nisam izgubila. Ljubav i dobro u meni su nepobjedivi.
Koliko vam pomaže dalmatinski dišpet koji nosite u sebi?
Pa ovisi o čemu se radi. Ako nešto dobro zamislim i to pokušam ostvariti – dišpet pomaže. Inače, nisam baš dišpetožasta.
Volite putovanja, druženja s prijateljima, susrete s publikom...
Volim, jako volim ljude oko sebe, imam prave prijatelje i to je moje bogatstvo. Publiku moram obožavati jer oni dođu na moj koncert, a mogli su otići bilo kamo drugamo. To je velika stvar.
Danas, u nešto zrelijim godinama, imate li i dalje vjeru u ljubav?
Da, ljubav je u meni, ljubav me nikad nije izdala, samo ljudi.
Što samoj sebi priželjkujete u novoj godini?
Vježbati jogu bar triput tjedno, a trenirati četiri puta, masirati se svaki dan tri sata, pročitati barem tri knjige i pogledati isto toliko predstava mjesečno, kao i godišnje posjetiti pet velikih koncerata negdje vani. Ima toga još, ali predugo je za ovaj intervju.
Kada smo pričale prošli put, osvrnuli ste se i na svoj autorski rad. Jeste li u međuvremenu zapisali neki stih na salveti, otpjevali neku melodiju na diktafon?
Jesam, nešto sitno.
S kojim ljudima i kojom ste mišlju zakoračili u prve siječanjske dane?
Počinjem novu godinu zahvaljujući svima koji su mi pomogli na mom životnom putu. Želim uvijek biti ljubazna i stavljati osmijeh na lica drugih ljudi i učiniti im barem lijepi trenutak, ako ne i dan. Želim oprostiti svima i nemati ljutnje prema onima koji su mi radili loše jer to ubija mene, a ne njih. Želim još piti svaki dan kavu s nekim ljudima koje dugo nisam vidjela i da šutimo, spavati osam sati dnevno, zaljubiti se u nekog normalnog (smijeh), stvarati nezaboravne trenutke, biti okružena pozitivnim ljudima i pozitivnom energijom, imati srce otvoreno, misli mirne i tijelo jako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....