Naš poznati 73-godišnji glazbenik Dado Topić u dva je braka postao otac dvojice sinova, Daniela i Ree. Stariji Daniel već godinama živi u Parizu i bavi se modnom fotografijom, a nedavno je za srpske medije otvoreno progovorio o svom odnosu sa ocem.
- Dugo živim u Parizu, od svoje osme godine, ovdje sam završio školu i fakultet. Bavio sam se manekenstvom, putovao sam po Europi, Aziji i Americi, a onda sam prešao na fotografiju, zbog koje sam također stalno na putu. U posljednje vrijeme sam u Parizu jer mi je mama bolesna - rekao je sin Dade Topića za Blic.
Manekenstvom se, kazao je, počeo slučajno baviti i kroz taj posao se zaljubio u fotografiju.
- Više mi se sviđa biti iza kamere nego ispred. U Pariz smo došli svi zajedno, mama, tata i ja 1982. godine. Onda su se zakomplicirale stvari između mame i tate, odlučili su se razvesti. Mama je odlučila ostati u Parizu, a tata se vratio kući. Tad smo se jedno drugom izgubili iz vida, poslije je došlo do rata. Oca nisam vidio 10 godina, od moje osme do 18. godine. Kad si dijete, nekako ti to ide k srcu, razmišljaš to mi je tata, a kada odrasteš, shvatiš da nije sve u životu crno i bijelo. Prihvatiš to onako kako je. Sve je to život. On je do moje osme godine bio najbolji tata na svijetu i tu je zaradio kredit kod mene. Šta je bilo, bilo je. Ne volim ostajati u prošlosti, volim budućnost. Ne možeš ljudima zamjeriti, svi imamo neke okolnosti, naše probleme, pa što je, tu je. Nismo imali nikakav kontakt. Bilo je komplicirano, nije bilo mobitela, niti mogućnosti za komunikaciju kao sada. Do ponovnog susreta je došlo kad me je nazvao. Otvarao je studio u Rogoznici. Tog ljeta sam otišao tamo i vidjeli smo se. Zajedno smo proveli to ljeto - prisjetio se Daniel Topić.
Otkrio je i kako njihov odnos izgleda danas.
- Ne čujemo se toliko. Imamo čudan odnos. Uvijek sam ja bio taj koji je zvao i stavljao drvo na tu vatru. Jednog dana mi je dosadilo da uvijek ja budem taj koji će nazvati. Danas s ljudima možeš kontaktirati kako hoćeš. On je jako čudan. Ne zamjeram mu. Ako mu sutra nešto bude trebalo, tu sam. Otac je otac, krv je krv. Ja sam uvijek tu za ljude, ali se ne namećem. Ako me hoćeš nazvati, nazovi me. Tata je tata, ali neke stvari moraš prihvatiti. Pokušao sam razumijeti, ali neke misterije, nažalost, ne možeš otkriti. Svi mi imamo nešto što moramo prihvatiti, a ja sam to prihvatio i OK sam s tim. Nešto ne razumijem, a moram poštovati što drugi ljudi hoće. Postala nam je navika da ne kontaktiramo često. Super smo kada se čujemo, samo što to nije redovito. Ali nije to samo do njega. I ja sam živio takav život da sam uvijek bio negdje na putu - pomirljivo je zaključio Daniel.