Željko Bebek je baš fin čovjek. Pristojan, tih, uvijek nasmiješen. Kažu da je takav bio i tijekom cijele, pola stoljeća duge karijere, nije se drogirao, tukao niti opijao. Uvijek je volio popiti dobar viski, nekad malo više, danas manje, i to je od poroka bilo to. Bebek je jedan od onih veterana rock scene koji vam se čine da su oduvijek tu; otkad znate za sebe, znate i za Sarajliju vrhunskih vokalnih sposobnosti. I opet, nikad ga ne biste povezali s nekim tko je rođen u godini završetka Drugoga svjetskog rata, 1945. Da, dobro ste pročitali, taj rocker koji i danas ostavlja srce na pozornici, čiji koncerti traju dva sata plus nekoliko biseva i raspored nastupa mu je stalno popunjen, ima 76 godina.
- Ma, 77. rođendan mi je uskoro, 16. prosinca. Imam dobar DNK, prije 20 godina smo supruga i ja bacili cigarete i počeli zdravo živjeti. Iako, ja sam i dalje obožavatelj Jack Daniel’sa i tu se sjetim Sinatre koji je imao čak i svoj oblik JD-ja. Ali da bi dugačak život bio lijep, mora biti uspješan. Drago mi je da smo Ružica i ja kreirali lijep život, a da ja i dalje budem u glazbi - kaže nam Željko Bebek.
Naša priča
Mirno se smješka, bez problema sam sa svojim godinama. Nema razloga ne biti. Izgleda dobro, desetljećima već jednako, mršav kao i uvijek, u dobroj formi. S Bebekom smo se susreli u Areni Varaždin gdje će uoči Nove godine, 29. prosinca, održati veliki koncert. Prije toga još putuje na adventski koncert u Švicarsku, a upravo se vratio iz Njemačke, Kanade i Mađarske. Uz Željka Bebeka se slavilo i patilo. Kakav je osjećaj biti dio života mnogih ljudi?
- Otvoren sam čovjek i moram priznati da godi kad me ljudi prepoznaju. Stojimo na semaforu, ljudi zatrube, potrubim i ja njima. Fakat uživam u tome. Show business je zamišljen da ti osigura bogat i lijep život, a što ima ljepše nego kad osjećaš da te ljudi vole? - kaže.
Jedina razlika od vremena dok je s Bijelim dugmetom žario prostorom Jugoslavije jest to što danas s koncerta ne ide u noć pa kamo ga put odvede, nego odlazi ravno doma. Supruga Ružica dobro se brine o njemu već 25 godina.
- Upoznali smo se na koncertu u Posušju 1997. kad sam imala 18 godina i bio mi je to prvi koncert u životu. Tata je bio Željkov obožavatelj pa smo ga doma stalno slušali. Poslije koncerta se slikao sa svima koji su to željeli, pa tako i sa mnom, i to je bilo to. Tu je počela naša priča koja traje i danas. Mjesec dana poslije imao je koncert u mom gradu, Tomislavgradu. Igrom slučaja s tatom je bio prije večere, sa mnom poslije koncerta, ali sve je išlo polako. On je puno nastupao u Hercegovini, ja sam u međuvremenu završila gimnaziju i otišla studirati pravo u Split, viđali smo se i poslije nekoliko godina vjenčali, priča Ružica Bebek.
Stvorili oazu
Temperamentnija je od Željka, ona mu dogovara nastupe, stalno su zajedno, u 20 godina braka propustila je samo dva njegova nastupa, a bilo ih je na tisuće. Sve svoje važne datume obilježavaju, pa su tako za 25. godišnjicu prvog susreta bili četiri dana u Parizu, a za 20. godišnjicu braka u Portugalu. Slobodno vrijeme vole provoditi u kući na rijeci.
- Stvorili smo oazu u kojoj imamo svoj mir. Sad imamo svoj vrt, Željko kopa, ja sadim - kaže zgodna plavuša, nasmijana, simpatična i jednostavna. One koji su se mrštili na 34 godine razlike između Ružice i Željka i predviđali im neuspjeh, demantira tako dugovječno zajedništvo, pritom i sretno. U pratećem bendu Željka Bebeka već godinama svira i njihov sin Zvonimir, Zvone, koji je ime dobio po Željkovu ocu. Kćer Katarinu nazvali su po Željkovoj majci. Obitelj Bebek je za ljetovanja i zimovanja još uvijek zajedno. Zimi obavezno skijaju, a ljeti su na Jadranu i ne iskrcavaju se s 12 metara dugačke jahte Pahuljice.
- Tako zovem svoju suprugu otkad smo se upoznali - kaže Željko.
Fino miriše, kaže to je Obsession Yves Saint Laurenta. Na komentar da je postao pravi rockerski šminker kaže da to “mora tako”.
- Druga je mogućnost da propadneš uz ono s čim se propada. Uživati u tome što si nabavio drogu, proveo noć u budalaštini i pomalo nestajati - sad je ozbiljan.
Uvijek uz glazbu
Bez da će bilo tko poreći, Željko Bebek je među top-deset vokala Jugoslavije, a nije Jugoslavija bila mala. Pjevati i svirati gitaru počeo je šezdesetih godina prošlog stoljeća u grupi Kodeksi, nastupali su na moru pa u Italiji, da bi se desetak godina poslije razišli. Odslužio je vojsku, upoznao Gorana Bregovića i pjevao u njegovu bendu Jutro koji 1974. godine mijenja ime u Bijelo dugme. Ostalo je legenda. Albumi su prodavani u stotinama tisuća primjeraka, Bijelo dugme dio je rock antologije. Posljednji album izdali su 1983., da bi godinu dana poslije Željko, uz još neke članove benda, napustio Bijelo dugme. Bregović je doveo novog pjevača, Željko je karijeru nastavio u solo vodama.
Prvi solo hit bila mu je pjesma “Mene tjera neki vrag”. Karijera mu je neko vrijeme stagnirala, a rijetki znaju da je vrhunski vokal i rock zvijezda neko vrijeme bio službenik Saveza zajednica socijalnog osiguranja BiH. No, ne zadugo. Uskoro za Jugoton snima albume s hitovima “Sinoć sam pola kafane popio”, “Da je sreće bilo”, “Oprosti mi što te volim”, “Laku noć svirači”... Pritajena zvijezda se probudila. Povratnička turneja Bijelog dugmeta 2005. godine s nastupima po stadionima u svim republikama nekadašnje Jugoslavije bila je apsolutni hit.
U Arenu Varaždin je Željka i Ružicu doveo Međimurac Pero Dominić, organizator koncerta, kako bi pogledali dvoranu, pokušali zamisliti atmosferu. Oboje piju čaj, ona od mente, on zeleni.
- Zdravo živimo. Jack Daniel’s, koji je moja strast, popijem u pet poslijepodne. U mlađim sam danima puno dulje spavao, više pio, obilazio in mjesta, bio u velikim društvima. Ali, i tada mi je vrhunac bio popeti se na pozornicu. Još od starih Grka je poznata najveća umjetnička strast - život na daskama. I rock and roll je na daskama. I to je ono što te uvijek iznova stimulira, daje ti energiju, volju, osmijeh. Ni danas ne spavam puno, ali se dižem puno ranije. Volio sam se s djecom družiti prije škole, popiti kavu, družiti se sa ženom. I uvijek sam uz glazbu. Sjednem u auto i slušam ono što sam volio oduvijek, Stonese, Led Zeppeline, Joea Cockera, volim i Celine Dion - kaže.
Pitamo Ružicu da ga opiše, zbunila se, pa pitamo njega kako bi opisao Željka Bebeka.
- U skoro osam desetljeća, koliko živim, karakterizira me velika upornost. Kako je svaki život sastavljen od uspona i padova, samo smatram da sam imao više uspona nego padova, i to isključivo zahvaljujući svojoj upornosti. Padovi nikad nisu bili sami od sebe, uvijek ih netko inicira, nastoji te gurnuti sa strane, izbaciti iz tračnica. To su oni koje ne imenujem, ali uvijek kažem da sve što sam u životu napravio, napravio sam na neki način i takvima u inat - govori.
Dugme i konflikti
Je li mu najveći pad bio prekid suradnje s Goranom Bregovićem i odlazak iz Dugmeta?
- Neeee, mi smo samo različito tumačili razlaz. Nakon deset godina meni je Dugmeta zaista bilo dosta. Ali zaista jest. Uz to su, jasno, rasli i razni konflikti, osobito na socijalnoj razini. Bend je nešto idealno, ako su podmireni osnovni pokretači to je sigurnost u životu, ali rijetko se takvo što dogodi. Da bi se uopće bilo u glazbi, potreban je ego, a u bendu je puno tih ega. Mi smo ih smanjili na dva, kompozitora i pjevača. Budući da se radi o bendu, moram naglasiti da tko zna bih li ja bio pjevač da je Goran mogao pjevati svoje pjesme, a kad nije mogao pjevati, onda je našao mene. No, uglavnom, odnosi su se poremetili i jasno da počinje i preispitivanje zarade. Nije bio problem što je Goran zarađivao puno više, nego što sam ja zarađivao puno manje. Kad je počeo shvaćati da je došlo vrijeme kad ću postavljati neke uvjete, da ću se htjeti osloboditi, pomislio je “pa mogu drugi pjevači pjevati moje pjesme”, a ja sam pomislio “pa ima još kompozitora čije pjesme nisam otpjevao”, i to je bilo to - opisuje Željko Bebek kako je došlo do razlaza njega i Bijelog dugmeta. Priznaje da se nakon odlaska iz benda nije odmah uspio najbolje snaći.
- Jer, sad sam ja morao osnovati bend, a kad mi je krajem osamdesetih to uspjelo, došli su i novi autori, Zrinko Tutić, Đorđe Novković, Miroslav Rus, Rajko Dujmić... Plejada sjajnih autora s kojima sam ušao u repertoar koji će meni produžavati vijek na pozornici - kaže. U pravom trenutku Ružica mu je u pravom trenutku ušla u život.
- U dobro ozbiljnoj životnoj dobi susresti nekoga tko sve što me opterećuje preuzme na sebe, a sve što je u ovom poslu lijepo ostaje samo meni... Ja sam umjetnički direktor naše obitelji, a ona radi sve ono teško i traumatično. Nije to više bezbrižna djevojčica koja ode u šetnju Maksimirom. Stalno je na telefonima, ne smije ništa zaboraviti, mora pamtiti ljude i imena, datume... Ona sve to radi kako bih ja mogao živjeti ovako, umjetnički. Sad je tu naš Zvone koji u glazbu ulazi na način na koji sam ulazio i ja, iz petnih žila, iz sveg srca. I još je sa mnom na pozornici, pa nema ljepšeg - sretan je.
Ružica mu, kaže, olakšava i jer “razumije show business” i obožavateljice. Nedavno je Željko Bebek prvi put nastupio u splitskoj Spaladium Areni, a najdraži koncert u solo karijeri bio mu je u Koprivnici noć prije lockdowna.
- To je bila fantazija. Slovenija je već bila zatvorena, Pero nam nije ništa govorio, a poslije smo saznali da je telefon stavio na nečujno kako ne bi čuo pokuša li ga tko nazvati i reći da se koncert otkazuje - smije se.
U vrijeme korone je napravio, kaže, njemu najljepši album u karijeri “Mali oblak ljubavi”. Svoj 77. rođendan Željko Bebek proslavit će kao i većinu dosadašnjih - na pozornici. Ove će godine to biti u Donjim Andrijevcima u kojima, kaže Željko, nije bio valjda 30 godina. Jednako zdušno pjevat će tu kao i u arenama ili na stadionu. Otvorit će šampanjac. Tako slave rođendane svih članova benda.